Interview

DANILO ŠERBEDŽIJA: Dok seljaci rade, po gradskim kafanama se brblja o ratu
JOSIP JOŠKA BROZ: Velika je razlika između komunista i komunjara Pod obavezom da sačuva lik i delo svoga dede Josipa Broza Tita, čije ime uostalom i nosi, Joška Broz je osnovao komunističku partiju. Želi da ujedini levo orijentisane partije i privuče “prave komuniste”. Boraveći u Sarajevu, Josip Joška Broz je u intervjuu za Žurnal govorio i o odnosima prema bivšim zemljama Jugoslavije, Titu, Evropskoj uniji i Rusiji
STEPHANE HESSEL: Nema heroja u doba novca i globalizacije Stephane Hessel je borac koji je preživeo najveće strahote Drugog svetskog rata, ima 93 godine, ali i dalje putuje širom sveta promovišući vrednosti ljudskih prava. Preživio je nacistički logor Buchenwald, borio se rame uz rame sa De Golom i učestvovao u izradi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948.
VLADIMIR ĐURĐEVIĆ: Istina o pogibiji Pišonje i Žuge
SABIHA HUSIĆ: Batine su odgojna metoda u BiH
BEKIM SEJRANOVIĆ: 5 pitanja o Ljepšem kraju
IVAN LOVRENOVIĆ: Bivši Dani nisu mogli opstati

Foto:  Radio Slobodna EvropaNa odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?

Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.

 Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?

Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.

Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?

Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.

Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?

Upravo sam odgovorio na to pitanje.

Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?

Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.

Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?

To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.

Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?

Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.

U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?

Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.

Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?

Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...

Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?

Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.

Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?

Ne bih komentirao.

Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?

Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.

Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.

U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.

Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?

Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.

Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.

Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.

 U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?

Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.

(zurnal.info)

BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

ZORAN DRAGIŠIĆ: Američki lovci na glave su udar na suverenitet Srbije Da li je posljednja potraga za Mladićem još jedan performans, zašto cure informacije, da li će nagrada od deset miliona eura pomoći hapšenje, da li su američki lovci na glave u Srbiji...

Zoran Dragišić, Foto: srbijanet.rs

Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu

 

Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?

- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.

 

U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?

- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.


NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE


Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?

- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.

 

Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?

- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.

 

Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.

 

Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?

- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.

 

BLACKWATERS SU KATASTROFALNI

 

Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?

- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.

Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?

- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.

(zurnal.info)

DRAGO HEDL: Glavaš će iz Zenice upravljati Osijekom

Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom

Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.

Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.

Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.

Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?

- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.

NISAM MU SE MICAO S PUTA

Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?

- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.

Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?

- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.

Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?

- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.

CAR U MOSTARU

Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...

- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.

No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.

Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?

- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.

Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?

- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…

Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?

- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.

Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?

- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.

OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA

Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?

- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.

Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?

- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.

Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?

- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.

(zurnal.info)