Interview

SABIHA HUSIĆ: Batine su odgojna metoda u BiH
BEKIM SEJRANOVIĆ: 5 pitanja o Ljepšem kraju
IVAN LOVRENOVIĆ: Bivši Dani nisu mogli opstati

Foto:  Radio Slobodna EvropaNa odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?

Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.

 Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?

Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.

Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?

Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.

Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?

Upravo sam odgovorio na to pitanje.

Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?

Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.

Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?

To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.

Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?

Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.

U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?

Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.

Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?

Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...

Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?

Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.

Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?

Ne bih komentirao.

Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?

Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.

Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.

U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.

Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?

Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.

Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.

Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.

 U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?

Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.

(zurnal.info)

BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

ZORAN DRAGIŠIĆ: Američki lovci na glave su udar na suverenitet Srbije Da li je posljednja potraga za Mladićem još jedan performans, zašto cure informacije, da li će nagrada od deset miliona eura pomoći hapšenje, da li su američki lovci na glave u Srbiji...

Zoran Dragišić, Foto: srbijanet.rs

Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu

 

Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?

- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.

 

U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?

- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.


NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE


Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?

- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.

 

Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?

- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.

 

Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.

 

Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?

- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.

 

BLACKWATERS SU KATASTROFALNI

 

Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?

- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.

Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?

- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.

(zurnal.info)

DRAGO HEDL: Glavaš će iz Zenice upravljati Osijekom

Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom

Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.

Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.

Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.

Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?

- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.

NISAM MU SE MICAO S PUTA

Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?

- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.

Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?

- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.

Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?

- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.

CAR U MOSTARU

Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...

- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.

No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.

Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?

- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.

Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?

- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…

Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?

- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.

Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?

- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.

OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA

Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?

- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.

Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?

- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.

Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?

- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.

(zurnal.info)

 

SRĐAN GOJKOVIĆ GILE: Da sam rastao uz Miloševića možda bih se tukao u Italiji

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

Beogradski bend “Električni orgazam” ove godine je došao do svog 30. rođendana. Što će reći da je vršnjak s, recimo, velikom američkom grupom “R.E.M.”, odnosno godinu dana stariji od uticajnih sastava “Metallica” i “Sonic Youth”. I jedni i drugi i treći naravno da su mnooogo više zaradili od Srđana Gojkovića Gileta i ekipe, tako da im na proslavama tri decenije postojanja gosti mogu biti možda čak i predsednici država. Gile je odlučio da bendu i njemu “glavna proslava” bude objavljivanje novih pesama. “Orgazam” je ove jeseni izdao svoj novi studijski album, nazvan To što vidiš, to i jeste. “Prijatelj albuma” je Telekom Srbija, tako da su kupci mt:s pripejd paketa (200 din) novi CD “Orgazma” dobijali na poklon. Znam, jadno zvuči, pogotovo nakon što sam u drugoj rečenici spomenuo one američke muzičare. Ali, šta je tu je, album je u “promotivnom periodu” od mesec dana otišao u tiražu od 50.000 primeraka (!), tako da se sad očekuje njegovo novo, prošireno izdanje.

To što vidiš, to i jeste je veoma “šarena” kolekcija pesama – u rasponu od bazičnog roka i psihodelije do fanka i popa. Bend zvuči tako da ga je na prvo slušanje jako teško prepoznati. “Piko Stančić, naš dugogodišnji producent iz 80-ih, isto to mi je kazao. Bio sam u Zagrebu pre mesec dana, tamo smo zajedno preslušavali novi album, i on mi je za najmanje tri pesme rekao: Čoveče, ja ovo da sam čuo na radiju, ne bih prepoznao da je ‘Orgazam’. A to je i bila jedna od osnovnih ideja: da probamo da snimimo album s pesmama koje ljudi, maltene, neće moći da prepoznaju da su naše. Na kraju vidim da smo u nekim pesmama uspeli u tome”, priča za Žurnal Gile, frontmen “Električnog orgazma”.

Da li su pesme na novom albumu toliko međusobno različite i to što su nastajale tokom dugog vremenskog perioda? Album ste pripremali više od četiri godine.

– U januaru 2006. smo počeli da radimo na njemu. U startu smo doneli odluku da treba napraviti rezove u odnosu na to kako smo albume radili tokom proteklih dvadesetak godina. Pao je dogovor da ne budem ja autor svih pesama, što je do sada uglavnom bio slučaj, mada je na nekoliko zadnjih albuma i gitarista Banana počeo da se javlja kao autor ili koautor. I još, pošto nam se vratio Ljuba Đukić, jedan od osnivača “Orgazma” i drugi pevač benda, od početka rada na novom albumu imali smo plan da se prave pesme tako što bi se na sešnu nalazili nas trojica i onda bi iz tog nekog sešna gradili pesme. Znači, nisam donosio od kuće, bukvalno, nikakve spremne pesme ili barem ideje, već smo nastanku nečeg novog svi doprinosili. Na demo snimcima sam svirao bubnjeve, i tokom prve dve godine na albumu smo radili samo Banana, Ljuba i ja. Januara 2009. počeli smo pravo snimanje, u prostoru gde i inače vežbamo. Naravno, pridružili su nam se bubnjar Pače i basista Švaba.

Interesantno je i činjenica da ste na novom albuma Ljuba i ti gotovo jednako prisutni pred mikrofonom. Skoro kao na početku benda...

– Jeste, tako je bilo nekada... sve do albuma Kako bubanj kaže. Ali, nikada nije bilo pola-pola kao što je na ovom novom albumu, već sam ja uvek pevao 60 ili čak 70 posto, a Ljuba 30 posto pesama. Inače, ja jako volim kako Ljuba peva! I, s obzirom na to da ga nije bilo dugo, meni je sada bilo zabavnije da podelimo pevačke uloge. U nekim pesmama čak jedan deo pevam ja a drugi deo on, tako da ima raznih kombinacija, što je takođe bila jedna od ideja, jer smo želeli da bend dođe do nekog svog novog zvuka, do neke promene.

Ne samo da se smenjujete pred mikrofonom, već na novom albumu i, ako mogu da primetim, prilično neobično pevate. Neobično u odnosu na dosadašnje pesme.

– Tako je. Između ostalog, trudio sam se da u nekim pesmama pevam nekim jako dubokim glasom, koji do sada nisam koristio, ili nekim falsetom, kao u pesmi Nikad ne znam. Ima još jedan moj falset – u pesmi (Mister ministar, prim. P. Đ.) koja će moći da se čuje na integralnoj verziji albuma...

...koji će biti objavljen idućeg meseca. I to, prvi put u istoriji benda, za nekog inostranog izdavača, zar ne?

– Ovih sedam pesama koje su sada objavljene, to je, da tako kažem, prvo izdanje albuma To što vidiš, to i jeste. Izdavač je Dom omladine Beograda, a ekskluzivnu distribuciju tokom prva dva meseca, tj. septembra i oktobra, radi Telekom. Album može da se kupi samo u okviru njihovog paketa s telefonskom karticom... i ostalim stvarima koje poklanjaju. On je sada samo u kartonskom omotu, ali u novembru će hrvatska kuća “Dalas” izdati proširenu, normalnu verziju. Takva verzija albuma biće ponuđena celom eksjugoslovenskom prostoru. Ustvari, ne znam da li pokrivaju Makedoniju i Crnu Goru... Biće to tradicionalna, integralna verzija albuma. Ova traje 42 minuta, a druga će imati dodatih 20 minuta. “Dalas” jeste hrvatski izdavač, ali je prisutan i u Srbiji. Mi smo već prodali 50.000 diskova ove prve verzije albuma, i ne očekujemo da ćemo ovde još mnogo intergralnih verzija prodati. Ako ode još hiljadu ili dve diskova – biće super. Zapravo, drugo izdanje albuma biće najviše namenjeno tržištima regiona.

Tokom proteklih desetak godina, objavili ste dva studijska albuma. Da li je to premalo ili možda čak previše u datim uslovima?

– Nije isto kad bend ima dve, 10, 20 ili 30 godina starosti. Vremenom, sve teže postaje snimiti zanimljiv novi album, ne ponavljati se, ne ulaziti u šablone. Svakako da smo mogli svake godine da izbacimo novi album, ali oni sigurno da ne bi bili jaki kao ovaj novi. Sad smo baš hteli da pesme odstoje, da ih na neki način mariniramo. Često se dešavalo da uletiš u studio i odmah nakon snimanja objaviš album, i onda posle šest meseci ukapiraš da možda neku pesmu baš i nisi morao da staviš na album a da si neke druge pesme možda mogao drukčije da uradiš. To se često dešavalo u prošlosti, i to smo sad hteli da izbegnemo. Hteli smo da od 15 ili 16 pesama, koliko smo ih imali u demo fazi, odaberemo samo one koje se svima u bendu sviđaju.

Da li te kao autora muzike i čoveka koji od nje živi obeshrabruje to što danas većina ljudi muziku daunlouduje s interneta, kod nas uglavnom besplatno?

– Ne. Moje viđenje je da će u budućnosti sve biti na internetu. Ne znam za koji broj godina će se to desiti, ali sam sasvim siguran da će u jednom trenutku svi filmovi, sva muzika, sve knjige biti u jednoj velikoj bazi podataka i da više uopšte nećeš morati da poseduješ predmet, tj. disk, ploču, knjigu... A što se tiče, konkretno, našeg novog albuma, mi smo zahvaljujući ovom poslovnom ugovoru s Telekomom, zapravo, pokrili sve troškove koje smo imali oko samog albuma, i mi smo tom činjenicom zaista zadovoljni. Inače, ja, kao autor, svakako da želim da moja muzika dođe do što većeg broja ljudi.

U prošlosti, ne tako davnoj, jedna tvoja pesma stizala je bez problema i do onih koji možda i nisu znali za “Električni orgazam”. Pesma “Igra rokenrol cela Jugoslavija” tada je, raznim sportskim i sličnim povodima, toliko puštana da si, da su ovde neke drugačije prilike, mogao da budeš najbogatiji kompozitor. Kako su danas u Srbiji regulisana autorska prava?

– Pa, čuj, malo se popravljaju stvari. Zadnjih desetak godina, polako se dovode u red. Još je to daleko od neke normalne situacije, ali u poređenju s 90-im godinama, mora se priznati, situacija se bitno popravila, ali još uvek nije ni blizu kao što je, na primer, u Hrvatskoj ili Sloveniji. Nadam se da će u narednim godinama i to nekako da dođe na svoje mesto.

Ova godina je trideseta u istoriji benda. Kako ćete ovaj zaokruženi broj do kraja godine obeležiti?

– Moja ideja je i bila da za 30. rođendan izbacimo nove pesme. Meni je to mnogo bolja fora nego da izdaš neku kompilaciju. “Croatia Records” je prošle godine objavila dupli disk koji pokriva celu našu karijeru, naravno, osim novog albuma. Dakle, ovo je ta neka “glavna proslava” – nove pesme i novi album. Neće biti nikakvog “rođendanskog koncerta”, već je promocija ovog albuma naša proslava 30. rođendana “Orgazma”.

Probaj sad u mislima da se vratiš 30 godina nazad... i reci kako ti danas izgleda Beograd, pogotovo u odnosu na vreme kad je taj isti grad bio centar “novog talasa” i sličnih lepih stvari.

– Tokom zadnjih 30 godina, ljudi ovde prošli su kroz niz ubitačnih, drastičnih promena. Ne samo u Beogradu, nego uopšte na Balkanu, a pogotovo na eksjugoslovenskim prostorima. Osim istih zgrada, ovaj današnji ima jako malo sličnosti s Beogradom od pre 30 godina. Ali siguran sam da se i Njujork u istom periodu promenio... A što se tiče ovih najnovijih slika koje svetu stižu iz Beograda, mislim da se sve to moglo i očekivati, sve su to posledice onoga kroz šta je prošla ova država. To su ti klinci koji su 90-ih rasli na tzv. Miloševićevim vrednostima, a to su i klinci kojima danas puštaju ove glupave rijaliti šou programe, Grand parade i ostala zaglupljivanja. Posledice svega toga imali smo prilike da vidimo – i na utakmici u Italiji, i u vreme Parade ponosa. Videli smo tu njihovu tamnu stranu, frustraciju i beznađe zbog gubitka pravih vrednosti. Meni je, pre svega, jako žao tih mladih ljudi. To mi je neka prva emocija, a odmah iza nje ide bes što takve stvari postoje kod nas. Onog dana kad je bila Parada ponosa, nisam bio na ulici, ali mislim da Parada ponosa treba da bude neka najnormalnija stvar, da bude gradski karneval, kao što je i svugde... u normalnom svetu. Reakcije huligana su posledica ovdašnjeg tinjajućeg primitivizma, koji se s vremena na vreme, a pogotovo u ovakvim situacijama, rasplamsava.

Zvučaću neozbiljno, ipak... Da li su ti mladi ljudi možda takvi i zato što im roditelji svojevremeno nisu puštali “rokenrol za decu” koji si s Divljanom snimao i izvodio?

– Ma ne znam šta su im puštali, ali, što se tiče mog iskustva, na mene je najviše uticala muzika. Ipak, ljudi odrastaju pod različitim okolnostima, i ko zna šta bih i ja radio da sam rođen ’91. godine. Možda bih se i ja tukao na utakmici u Italiji... Okolnosti pod kojima neko odrasta, po mom mišljenju, važnije su od genetičkog nasleđa. Bitnije je kako se i u kojim socijalnim i društvenim okolnostima formira nečija ličnost nego ko je toj istoj ličnosti mama a ko tata.

Za kraj, još malo o tvom bendu. Za njega se obično kaže da je imao sreću da može da “odrasta u javnosti”. Da li imate u planu i da “ostarite u javnosti”?

– Pa skoro da smo već i ostarili. Ja kad sam imao 20 godina, mislio sam da si s 30 godina, tako reći, na korak do smrti, da je s tri banke sve već završeno i da nema još mnogo lufta. Naravno, kad sam napunio 30 godina, promenio sam mišljenje, a onda i kad sam napunio 40... a iduće godine ću napuniti 50 godina života. Samo, nisam baš siguran da nam je to što spominješ bila neka “sreća”! Nekada je znalo da bude i preteranih upliva u privatnost, u neke stvari koje bi čovek rađe zadržao za sebe. Kao i sve stvari na svetu, sve ima svetlu i tamnu stranu medalje, pa tako i popularnost. Ali svakako da je činjenica da sam ja od svoje 18. godine – kad sam napravio “Električni orgazam” i prve pesme, kao što su Krokodili, Papagaj i još neke – postao poznat i dostupan javnosti, tako da je praćeno moje delovanje i moj život na neki drugačiji način u odnosu na vreme kad sam bio tek nepoznati bubnjar grupe “Hipnotisano pile”.

(zurnal.info)


 

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

INTERVJU-DUBRAVKA UGREŠIĆ: Narod podržava svoje gadove

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina


Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

INTERVJU - MLADEN IVANIĆ: Ulaziti sada u vlast, bilo bi kao ići u četnike '45. godine

Kandidat opozicione koalicije “Zajedno za Srpsku” i lider Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić smatra da je realni pobjednik izbora za državno Predsjedništvo, ali da su izborni inžinjering i manipulacije na glasačkim mjestima donijele premoć njegovom protivkandidatu iz SNSD-a Nebojši Radmanoviću


Danas se navršava deset godina od velikih demonstracija građana Srbije zbog izborne krađe, nakon kojih je tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević priznao izborni poraz i odstupio sa vlasti. Sve govori da se krađa desila i na izborima za člana Predsjedništva BiH iz RS, na kojima ste vi učestvovali. Očekujete li da se u RS zbog izborne krađe desi 5. oktobar?

Ivanić: Ne vjerujem da će se ovdje desiti 5. oktobar, jer ne postoji takav ambijent u javnosti, posebno RS. Nekako je javnost jako tiha i mirna. Ja dobijam jako mnogo poziva građana, na ulici me sreću ljudi koji su veoma razočarani, posebno zbog jako velikog broja nevažećih glasova, jer i slijepom čovjeku je vidljivo da se desila izborna maipulacija. Ne mislim da postoje društveni uslovi za neki veliki bunt, jer je SNSD dobio veliku podršku građana. Ja sam sigurno na izborima dobio natoplovičnu podršku građana, ali partijski građani su ostali uz SNSD, što znači da još nema uslova za neki ozbiljniji društveni bunt protiv ovakvih poteza. PDP neće odustajati, mi ćemo nastaviti da se borimo, jer smatramo da su pošteni izbori ključna stvar za razvoj demokratije u RS.

Smatrate li da nakon reakcije CIK-a i istrage cijelog slučaja mogu biti drugačiji rezultati za izbor člana Predsjedništva iz RS?

Ivanić: Smatram da će CIK morati napraviti jednu ozbiljnu analizu i ozbiljnu istragu. Ako istraga bude iole ozbiljna, ako ne bude formalna, pokazeće se da je bilo jako puno nevažećih glasova koji su napravljeni na glasačkim mjestima. Istraga će isto tako pokazati da je bilo jako puno glasačkih mjesta u kojima su ubacivani glasački listići, kao i da je bilo ljudi koji su donosili po dva listića, odnosno da je bilo viška listića. Istraga će sigurno pokazati i da se razlikuje broj ljudi koji su išli na glasanje sa vjerodostojnim potpisima i onih koji su glasali, i da je većina toga bila ubacivana u korist Radmanovića. Realno, sasvim realno, ja sam pobjednik ovih izbora. Međutim, ja se nisam mogao suprostaviti takvoj manipulaciji i izbornom inžinjeringu, jer iza toga, očito, stoje državne strukture. Kada uporedim izbore i uslove u kojima sam vodio kampanju, ima mnogo čudnih stvari - borio sam se protiv javnog rtv-servisa i negativnih priča koje je taj servis plasirao, borio sam se protiv podrške koju je Boris Tadić i cijeli državni vrh Srbije najdirektnije dao Dodiku i Radmanoviću, borio se protiv partije koja je imala stotinjak puta više novca nego što smo mi imali. Zato smatram da sam pobijedio i da sam objektivno postigao izvanredan rezultat.

Kako komentarišete izborni poraz Harisa Silajdžića i u kojoj mjeri će njegov odlazak iz Predsjedništva BiH promijeniti odnose u BiH. Posle Silajdžićevog pada, u BiH najvjerovatnije više neće biti dualizma problema i oštrog sukobljavanja Sarajeva i Banjaluke na etničkoj osnovi. Silajdžić je otišao, ali je ostao Dodik?

Ivanić: Federacija je objektivno pokazala političku zrelost i izabrala partije, koje će biti spremnije na neku vrstu politike kompromisa. Stranka za BiH vjerovatno neće biti ni u vlasti i najvjerovatnije će suštinu političkog života u Federaciji činiti SDP i SDA, a obje partije pokazuju spremnost za dijalog i za kompromis, tako da će Dodik i SNSD izgubiti opravdanje i partnera za radikalnu politiku. Da li će to dovesti do promjene politike SNSD-a, ne znam, to će biti zanimljivo vidjeti. Lično sumnjam da će se to desiti, ali će sasvim sigurno cijela ova situacija dovesti do izvještačenosti ekstremizam koji se i dalje može očekivati od SNSD-a, jer oni nemaju šta drugo ponuditi osim opštenacionalne priče o zaštiti nacionalnih interesa. Procjenjujem da će ekonomsko stanje biti jako loše i da će zbog toga bježati u nacionalnu priču. Međutim, u nedostatku partija kao što je Stranka za BiH, u nedostatku Silajdžića, koji je svojim izjavama uvijek davao prostor i opravdanje Dodiku za njegove poteze, mislim da će sve to izgledati izvještačeno i da bi pritisci mogli početi da se koncentrišu isključivo i jedino na RS.

Smatrate li da će Dodik ponijeti vlast iz zgrade Vlade RS, koju je za njega sagradio tajkun Slobodan Stanković u palatu predsjednika?

Ivanić: Sasvim sigurno mi ulazimo u fazu u kojoj će predsjednik RS biti presudna institucija, što je za demokratske institucije vrlo ozbiljan problem, kao što je bilo loše to što je od predsjednika napravio fikusa, tokom mandata Rajka Kuzmanovića. Jako je loše da se sva vlast koncentriše u kabinetu predsjednika, što će sasvim sigurno biti slučaj. To takođe pokazuje da u RS nisu bitne institucije, nego da su bitni pojedinci, što je pogubno za stabilnost RS i njeno dugoročno ozbiljnije tretiranje od strane bilo kog međunarodnog faktora.

Da li PDP ostaje u opoziciji, kao što ste najavljivali, ili ćete možda ući u pregovore sa SNSD-om oko vlasti?

Ivanić: Nećemo ulaziti ni u kakve pregovore SNSD-om. Ulaziti sada u tu vlast, bilo bi kao ići u četnike 45. godine. Mi to nemamo namjeru, mi smo se jasno pokazali kao opozicija i za stabilnost partije i njen dugoročni razvoj presudno je da i dalje ostanemo u opoziciji.

ASIM MUJKIĆ: Užasno smo depolitizirani, trebaju nam ideologije! Docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor tri knjige, urednik bh. izdanja knjige Richarda Rortyja „Pragmatizam i drugi eseji" i kourednik knjige „Eseja o Heideggeru” Asim Mujkić u intervjuu za “Nove poglede” kroz “dileme zatvorenika” analizira razloge zbog kojih glasači u BiH godinama glasaju za iste političare iako ih stalni kritikuju i u svim anketama izražavaju otvoreno nezadovoljstvo, pojašnjava zbog čega su postmodernom konzumerističkom društvu potrebne ideologije, te iznosi ozbiljnu dilemu: da li izaći na izbore koji su zbog neprovođenja odluke Suda u Strasbourgu diskriminatorski prema velikom dijelu građana BiH, ili pak izaći i demokratskom metodom promijeniti one koji su na isti način došli na vlast i nedemokratski vladaju?

Foto: Dženat Dreković

Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?

- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.


Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?

- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.


Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…

- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…


Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?

- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.


Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?

- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.


Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?

- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.


Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?

- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.


Foto: Dženat DrekovićTračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?

- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.


Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…

- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.


Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…

- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.


Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?

- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.


Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?

- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…


Hiljadu prijatelja…

- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.


Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?

- Da, i to je upravo ta anomalija.


Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?

- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.


Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?

- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.


Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?

- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.

Foto: Dženat Dreković

Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?

- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.


Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?

- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…


Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?

- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.


Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?

- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.


Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?

- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.


Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?

- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.


(Preneseno iz časopisa Novi pogledi)