Interview

ZLATKO DIVIĆ: Imam 60 kg dokumenata o etničkom čišćenju Banja Luke

Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći

„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:

Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina... Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!

Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“. Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.

- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...

Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.

- E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...

U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?

- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....

Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?

- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...

Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...

- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...

Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?

-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....

 

(zurnal.info)

 

 

 

 



INTERVJU – MATTHEW PARISH (2): Brčko će biti tačka zapaljenja između Srba i Bošnjaka

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske koga je Žurnal objavio prije dva dana, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti.

Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u drugom dijelu intervjua govori kako su amerikanci poklonili Brčko SNSD-u, diplomatskoj ofanzivi ove stranke da zavlada Distriktom u kojoj im pomaže Srbija, Dodikovom blefu i Silajdžićevom nasjedanju na njega te zašto je pisao članak koji je bio u korist Dodika


Proveli ste mnogo vremena u Brčkom i napisali ste knjigu o ulozi tog grada u poslijeratnim godinama. Možete li napraviti kratki pregled detaljnog opisa uloge Brčkog iz svoje knjige. Kakvu ulogu taj grad ima u Vašem scenariju sa pozicijom da fizički razdvaja RS na dva dijela?

- Jako volim Brčko jer sam tamo sreo svoju suprugu. Čak sam o Brčkom napisao knjigu Slobodni grad na Balkanu (možete vidjeti
www.matthewparish.com za detalje). Zato sam jako uznemiren kada vidim kako se sav taj uspjeh vraća na početak. Na vrhuncu uključenosti američke vlade, Brčko je bilo jedino mjesto u BiH sa značajnim nivoom stvarne etničke reintegracije. Ali se američka vlast povukla prerano. Prestali su davati novac i povukli trupe 2004. godine: ta su sredstva bila potrebna za Irak. Od tada stvari idu niz brdo. Sada se lokalni političari tiho rasparčavaju u distriktu. Stvarno mješovito školstvo – jedino mjesto u poslijeratnoj BiH gdje je to zaista ostvareno – se poništava. Škole se ponovo segregiraju samovoljno jer roditelji ne žele da se njihova djeca obrazuju sa drugim etničkim grupama. To je tužno.

Bojim se da će Brčko ponovo postati tačka zapaljenja između Bošnjaka i Srba. Kako se autonomija RS-a bude povećavala, a teritorij bude kretao prema potpunoj de jure nezavisnosti, RS će trebati preuzeti kontrolu barem nad dijelom Brčko distrikta kako bi obezbijedio “zemljani most”. Sadašnja strategija RS-a je pustiti da se multietnička vlast postepeno raspadne sama od sebe. U međuvremenu će SNSD povećati moć svojim novcem i utjecajem. Stranka već kontroliše gradonačelnika – što je nevjerovatno jer je SNSD tek četvrta stranka po popularnosti u Distriktu. Dodik je taj poklon od američke vlasti dobio na tanjiru. Nakon izbora 2008. godine, dva glavna kandidata za gradonačelnika Brčkog su bili iz SDP-a i SDS-a. Supervizor Brčkog (Raffi Gregorian op.a.) je stavio veto na njih zbog različitih ali jednako smišljenih razloga. Tako je dao Brčko Dodiku. Američka vlast je pokazala zbunjujuću stratešku nesposobnost u Brčkom.

Da li su, prema Vašem mišljenju, nedavni pokušaji Milorada Dodika da dobije više moći u Distriktu dio plana za odvajanje?
- RS je u diplomatskom napadu. Čini se da bosanski ministar vanjskih poslova ne predstavlja njegove interese; i to je uredu. RS ima jako loš međunarodni imidž, prije svega zbog asocijacija na Srebrenicu. Pokušava se popraviti ta slika i smanjiti strani otpor ultimativnom cilju odvajanja od ostatka BiH.
Teško je, međutim, reći da li to uspijevaju. U Washingtonu ( i drugdje) vodi se diplomatski rat dok bosanski predstavnici vode kontralobi i pokušavaju podsjetiti međunarodnu zajednicu na sive mogućnosti bosanskog rata. Srbi su tradicionalno loši u javnim odnosima i međunarodnoj diplomaticiji ali sa zajedničkim naporima osoblja Vuka Jeremića i Milorada Dodika to se, čini se, mijenja.


U gotovo svakoj rečenici Vašeg teksta govorite da bi međunarodna reakcija mogla doći prekasno čak iako se dogodi za nekoliko mjeseci ili godine. Da li Vi ustvari smatrate da je sada vrijeme za snažnu američko-evropsku intervenciju u BiH prije nego postane prekasno za novi i nepredvidljivi sukob?

- Već je prekasno za to. Vrsta međunarodne intervencije kakvu bi većina ljudi u Sarajevu željela je sada nerealna. Ne postoji strana vlada u BiH koja bi se ponovo angažirala na mišićav način Wolfganga Petritsha ili Paddyja Ashdowna. Ova vrsta intervencije zahtijeva trupe u državi. Američke trupe su 1997. godine prekinule emitiranje RTRS-a na zahtjev Carlosa Westendorpa. Te se trupe neće vratiti.

Visoki predstavnik zna da je bez zuba. Zbog toga više ne koristi svoje “bonske ovlasti”. Ako bi to uradio, Dodik bi ga vjerovatno ignorisao i magija bi bila izgubljena. Autoritet visokog predstavnika je kula od karata.

Podsjetimo se da visoki predstavnik nije nikada trebao biti zakonodavni diktator. Dejtonski mirovni sporazum nije mu dao nikakav autoritet. Ured je dobio moć odlukom PIC-a u decembru 1997. godine jer je iz vlastitih unutrašnjopolitičkih razloga američki predsjednik Bill Clinton želio požuriti reforme i osigurati da građenje bosanske države bude uspješno. Ljudi su to i radili jer su im američke trupe i novac bili podsticaj. Sada su te trupe i novac otišli. Visoki predstavnik je potrošio moć i bosanski političari će morati preuzeti odgovornost za smjer u kojem njihova zemlja ide.

Napisali ste da je već nekoliko godina prekasno za promjenu kursa. Vi smatrate da je najbolje vrijeme za reforme bilo 1999. godine ali je postojala još jedna velika šansa 2006. godine kada je Dodik prihvatio promjena ali ih je Haris Silajdžić svjesno srušio. Da li je Silajdžić tada na neki način srušio i posljednju priliku za državno jedinstvo?
- Dodik je izmanipulisao Silajdžića. On je dobar govornik ali ne može praviti kompromise. Dodik to zna. Zato je Dodik prihvatio ponude jer je znao da Silajdžić to neće prihvatiti. Na taj način je Dodik mogao povući svoju ponudu i zadržati nepopustljivu poziciju kao i osigurati da je Silajdžić taj koji blokira političke reforme. Ovi manevri su uobičajni u bosanskoj politici.

Da li ste bili svjesni da će Vaš članak imati veliki utjecaj i da će biti u korist Dodika dok ste ga pisali?
- Ne vjerujem da bilo šta što ja kažem ima utjecaja na smjer bosanske politike. Ja nisam toliko važan. Ja sam advokat koji radi u privatnoj praksi i ne predstavljam vlast ili političare sa Balkana. Ja ne predstavljam ničije mišljenje osim svoje.

Shvatam da je moj članak izazvao snažne reakcije u BiH ali su ljudi imali ove poglede još od završetka rata. Većina bosanskih Srba (ustvari i bosanskih Hrvata) ne žele imati ništa sa centralnom bosanskom državom, bez obzira što je većina Bošnjaka odlučna da očuva BiH kao jednu državu. Ove pozicije se ne podudaraju i ja sam samo rekao očito. Reakcije koje je moj članak isprovocirao su bile odraz dublje nelagode za koju znamo da prožima bosansku politiku.

Moj članak nije uopšte bio namijenjen Bosancima; bosanska politika će slijediti svoj neizbiježni smjer bez obzira na moja mišljenja. Moj članak je bio namijenjen da se probudi međunarodna zajednica. Politike EU i SAD-a su nerealne i naivne. Postoje političke snage u BiH koje strani zvaničnici odbijaju uzeti za ozbiljno. Situacija je u opasnosti da se opasno otme kontroli a međunarodnoj zajednici opasno nedostaje utjecaja. Ljudi u Washingtonu, Briselu, Londonu i drugdje treba da razumiju šta se dešava. Ako je moj članak pomogao da se probudi nekoliko ljudi onda je on postigao svoj cilj.

Trenutni visoki predstavnik Valentin Inzko nazvao Vas je neodgovornim zbog Vaših izjava u Dnevnom avazu u novembru 2009. godine rekavši da je “neodgovorno govoriti tako u ovoj fazi”. Da li to znači da će biti period u kojem ovakva mišljenja neće biti “neodgovorna” kao sada i da li ste od tada imali kontakt sa gospodinom Inzkom?
- Ako su moja viđenja bila luda onda on ne bi osjećao potrebu da ih javno kritikuje. Nikada se nisam sreo sa gospodinom Inzkom (napustio sam OHR prije nego je on stigao), ali ga žalim. Vjerujem da je on dobar čovjek sa nemogućim zadatkom. Gleda kako se bosanska država urušava svuda oko njega a ne može uraditi ništa da to spriječi. Nije mu se svidio moj članak jer je potvrdio ono što on već zna i jer je otkrio slabosti njegovog ureda.

Koji je ustvari vremenski okvir za Vaš scenario: otprilike, kada bi se završna scena proglašenja nezavisnosti mogla odigrati?
- Naredna bitka će se desiti neposredno nakon oktobarskih izbora. Dodik će ubjedljivo pobijediti u RS-u; bošnjački glasovi će biti podijeljeni, kao i obično, između tri političke stranke. Zato će biti potrebna Dodikova saglasnost da se stvori nova centralna vlast; a on će koristiti svaku mjeru da odbije dogovor koliko god bude mogao. U međuvremenu, državne institucije će propadati jer neće biti ministara i zakoni se neće usvajati.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će međunarodna zajednica reagovati na ovaj problem. Ako stvore veliki pritisak Dodik bi mogao pristati da stvori još jednu slabu državnu vlast poput sadašnje, sa jednim od njegovih ljudi kao predsjednikom Vijeća ministara. Ako međunarodna zajednica odgovori slabije, Dodik bi mogao otezati uspostavljanje vlasti do beskraja.

Plan za nezavisnost bi se u ovom scenariju mogao ubrzati. RS će ubjeđivati da državna vlast nije efikasna i zbog toga se mora odbaciti. Ako se nova vlast uspostavi Dodik će morati čekati novu krizu.

U svakom scenariju se bosanska politika kreće sporo. Velika kriza tek slije ali će se stvarati postepeno. Rekao bih da će to trajati tri do pet godina.

Građani sa još uvijek svježim ratnim ranama sve tri većinske etničke grupe se još uvijek raspravljaju o prirodi bosanskog rata: da li je to bila agresija ili građanski rat. Zašto ste Vi odlučili nazvati ga građanskim a ne agresijom iako postoji nekoliko presuda iz Haga koje povezuju Srbiju sa bosanskim ratom?
- Ovo je semantička rasprava koju ja žalim. Rat riječi se koristi da bi se produžila bitka nakon što je oružje prestalo pucati. Jako sam svjestan argumenata o legitimnosti ili obratno bosanske dekleracije o nezavisnosti iz 1992. godine.Također sam potpuno svjestan horora kojeg su ljudi svih nacionalnosti pretrpjeli u bosanskom ratu. Ali moje analize se vežu za postratnu BiH.

Bez obzira na tragediju, stanovnici BiH moraju ostaviti historiju iza sebe. Njihovi političari im to ne olakšavaju ali zemlja ne može napredovati dok se to ne desi. Kopanje po prošlosti ne pomaže stvaranju nove budućnosti.

Da li biste radije priznali da su Vaša predviđanja bila pogrešna za deceniju ili slično ili vidjeli kako oživljava najgori mogući scenario?
- Imam jednu nadu za ljude u BiH: da idu u smjeru u kojem će se zadržati mir, u kojem ekonomija može napredovati a ljudi uzdići iznad očajnog siromaštva koje još uvijek utječe na zemlju. Politička nestabilnost u posljednjih 15 godina je usporila ekonomski razvoj. Ne marim gdje su granice i da li je vlast u centralnom ili lokalnom dijelu. Ja sam više zainteresovan u poslove, plate, zdravstvenu njegu i obrazovanje. Za deset godina bih volio vidjeti napredak u tim oblastima. Ako se desi napredak, politička struktura države neće biti bitna.

(zurnal.info)

INTERVJU – MATTHEW PARISH (1): Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.

Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore?
- Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik.
Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim.
SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.

Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske?
- Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji.
Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti.
Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.

Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima?
- Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!

Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost?
- Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi.
Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu.
Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka.
Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine.
Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države.
Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.

Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam?
- Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve.
Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati.
Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.

U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina?
- Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka.
Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država.
Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.

U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti?
- Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio.
Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.

U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.

(zurnal.info)

ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE: Pazite na šta klikćete i s kim pričate

Muzička zvijezda hip-hopa Adnan Hamidović Frenkie uključio se u kampanju regionalnog projekata "Sveobuhvatan pristup rješavanju dječije pornografije u BiH" kako bi djeci i mladima poslao jasnu poruku da "vode računa s kim komuniciraju preko interneta". Prvi put na našim prostorima postavljena je i web stranica sigurnodijete.ba gdje se mogu naći sve informacije i upozorenja kako se djeca i mladi mogu zaštititi od moguće zloupotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Frenkievi video spotovi biće uskoro emitovani na svim tv stranica u BiH. Žurnal prenosi intervju iz biltena organizacije Save the Children a uz to donosimo i cijeli bilten u PDF formatu posvećen problemu dječije pornografije u BiH

Foto: Zijah Jusufovic (frenkie.ba)

Frenkie, šta je bio tvoj motiv da se pridružiš ovom projektu i snimiš spot kojim ukazuješ na problem dječije pornografije u BiH?
Ja mislim da su umjetnici i humanitarne organizacije u projektima kao što je ovaj saveznici i zajedničkim radom mogu odraditi puno bolji posao. To je bio moj glavni razlog. Tačno razumijem vaš projekat i znam da je vaša ciljana grupa djelimično moja publika. Nadam se da ćete mojim prisustvom lakše i brže doći do ciljane grupe. Ja u svojim tekstovima često pišem o problemima u našem društvu, konkretno o ovom još nisam, ali sada nakon što sam se upoznao detaljnije možda i budem.

Šta je poruka tog spota? Kome je namijenjen?
Poruka je upućena klincima i ona je jasna. Pazite s kim pričate i koje stranice posjećujete kada ste na Internetu. Danas imamo stranice kao sto su Facebook i Myspace koje su jako popularne kod omladine. Cijeli taj način komuniciranja se promijenio. Mi smo prije izlazili, upoznavali ljude i družili se u kafićima, parkovima i diskotekama. Danas klinci većinu vremena provode na Internetu i prvi kontakt nastaje upravo online. No pošto ne pričate sa osobom uživo, licem u lice, nikad ne znate ko se krije iza slike ili možda lažnog imena. Te stranice imaju prednosti i ne kažem da ih treba izbjegavati, no treba paziti s kim komunicirate.

Dječija pornografija i pedofilija spadaju u seksualno zlostavljanje povezano s ekspanzijom informacionih i komunikacionih tehnologija, naročito Interneta. Šta misliš da li je i u kojoj mjeri ovaj problem pisutan u BiH?
Pošto mi živimo u zatvorenoj sredini, gdje se baš ne priča javno o problemima u familiji, tako tačan broj ljudi koji su bili žrtve seksualnog zlostavljana nije poznat. Moja uloga u ovom projektu je također da ne neki način ohrabrim klince, koji su imali negativna iskustva, da izađu u javnost i da se obrate ljudima iz Save the Childrena. Kratko rečeno: niste sami i postoje ljudi kojima možete vjerovati i koji će vam pomoći!

Neke statistike kažu da je 200.000 spotova objavljeno na YouTube u martu 2009. g. Kada bi odjednom pogledali taj video materijal trajalo bi 412 godina. Znaju li djeca i mladi u BiH da mogu biti ugroženi nesigurnom upotrebom informacijskih i komunikacijskih tehnologija ako objave svoje video materijale na Internetu?
Vjerujem da tog problema nisu baš svjesni. Danas djevojke na svoje profile postavljaju slike i video snimke na kojima su polugole. Za to je kriv sistem i mediji koji ih bombardiraju sa raznim zvijezdama koji se u javnosti pojavljuju u nekim krpicama iz kojih bukvalno vire grudi i pozadine. Oni ih naravno kopiraju jer je to sve dio mode i žele da budu popularne. Jasno je da se oni na taj način žele ustvari udvarati svojim muškim vršnjacima, ali te slike vide i drugi ljudi i tu treba biti oprezan.

Foto: Zijah Jusufovic (frenkie.ba)Da li misliš da djeca u BiH znaju šta znači sigurno koristiti Internet?
Mislim da je većina oprezna, ali uvijek postoji mogućnost zloupotrebe i o tome ih treba educirati.

Kako ti se čini stranica sigurnodijete.ba? Vjeruješ li da će biti posjećena?
Stranica je odlična! Jako je jednostavna za korištenje i na jedan jednostavan način posjetioce educira o problemu dječije pornografije.

Živimo u okruženju punom nasilja, „sexting“ je cool među tinejdžerima, slanje eksplicitnih fotografija ili poruka seksualnog sadržaja među mladima nije novina na ovim prostorima.... Kako vidiš ulogu roditelja? Da li misliš da su mladi informatički „prerasli“ svoje roditelje?
Pošto u vrijeme kada su naši roditelji bili mladi nije bilo Interneta i kompjutera vjerujem da roditelji nisu dovoljno upućeni i ne znaju šta im klinci ustvari rade za tim monitorom. Većina roditelja ne zna koristiti kompjuter i Internet i vjeruje da se njihovom djetetu ne može ništa ružno desiti dok sjedi u kući za kompjuterom. Baš zato moraju više obratiti pažnju na to s kim im se djeca druže i na koja mjesta izlaze.

Imaš li poruku za djecu, mlade, a Bogami i njihove roditelje?
Pazite na šta klikćete i s kim pričate!

Ukoliko ste imali negativna iskustva nemojte se bojati i povlačiti u sebe. Postoje ljudi koji vam mogu i žele pomoći! Kontaktirajte ih! Niste sami!

Stranica za roditelje i djecu: www.sigurnodijete.ba

U cilju informiranja i podizanja svijesti među identifikovanim ciljnim skupinama, prvenstveno djecom i roditeljima, u suradnji sa partnerskim firmama koje se bave medijskim aktivnostima (Yala Media i SourceCode), kreirane su dvije web stranice i dva video spota,od kojih jedna stranica i jedan video spot za ciljnu populaciju ima rizičnu skupinu djece, a druga web stranica i video spot za ciljnu skupinu ima roditelje i opću populaciju u BiH.

Obje web stranice su dizajnirane sa prepoznatljivim brandom i logotipom, a sadržavaju informacije za djecu i roditelje o sigurnom korištenju Interneta, pojmovima, načinima zaštite od zloupotrebe, upitnik o navikama korištenja Interneta, itd. Svaka stranica će također sadržavati segment za prijavu moguće zloupotrebe.

(zurnal.info/Save the Children)

DRAGAN ČAVIĆ: Milijarda iz budžeta za SNSD-ove firme U intervjuu za Žurnal Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije i bivši predsjednik RS govori o secesiji, Kosovu, Miloradu Dodiku i SNSD-u, lošoj opoziciji, i pritom, kroz konkretne primjere, objašnjava koliko je aktuelna vlast korumpirana i dokle ide sprega kriminala i vlasti u RS i BiH

DRAGAN ČAVIĆ: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče

Predsjednik Demokratske partije (DP) i bivši predsjednik Republike Srpske (RS) Dragan Čavić tvrdi da je aktuelna vlast RS iskoristila mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o proglašenju nezavisnosti Kosova da bi ponovo pokrenula priču o pravu na somoopredjeljenje tog entiteta.

On podsjeća da Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u svakom izbornom ciklusu od 2006. godine do danas poseže za teorijom secesije i pričom o navodnom otcjepljenju RS da bi dobio podršku biračkog tijela.

Secesija će ponovo biti tema oko koje će se lomiti koplja, umjesto da se priča o ekonomskim i socijalnim temama i zloupotrebama koje vrši vlast u raspolaganju javnim sredstvima”, naglasio je Čavić u intervjuu za Žurnal.

On ne vjeruje da će se SNSD-ova vlast odlučiti na raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS, ali dodaje da “ništa ne treba isključiti, jer je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda u Hagu otvorilo prostor u kojem se više ne može govoriti o tome da je secesija privilegija onoga ko ima dobre i velike prijatelje”.

Secesija postaje pravo, jer je savjetodavno mišljenje Suda upravo tako - da je secesija Kosova bila pravno utemeljena. Dakle, to više nije privilegija onih koji imaju Ameriku ili Rusiju iza svojih leđa, već postaje pravo. Čim nešto postane pravo, to pravo će iskoristiti mnogi”, smatra Čavić, upozoravajući da će kosovsko pitanje dugo vremena proizvoditi političke tenzije u BiH. Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina i posle mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu ne treba da prizna Kosovo, najviše zbog sebe same.

Šta je objektivno ono što najviše prijeti BiH- da li je to moguća secesija RS ili su to kriminal i korupcija, koji izjedaju oba njena entiteta?

Čavić: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče među etničkim grupama u BiH, kao što je priča o unitarizmu BiH sastavni dio konfliktne bošnjačke priče. Jednostavno, postoji nekoliko temeljnih političkih stvari oko kojih se stvara ogromna tenzija u međunacionalnim odnosima, a to, u stvari, služi da se svjesno sakriju socijalni problemi koji postoje. Među tim problemima su i izuzetno visok stepen korupcije i kriminala.

Problem ovog društva je loše ekonomsko stanje, koje prijeti da dovede BiH, a u okviru nje i RS, u očajnu ekonomsko-socijalnu situaciju u kojoj sa postojećim prihodima neće biti moguće servisirati sve ono što je nužno.

Ta granica mogućnosti se poprilično primakla i nestankom sredstava sa tzv. escro računa, odnosno kada se potroše sve pare od privatizacije “Telekoma” i ostane se na budžetu, RS će se suočiti sa činjenicom da je budžet u deficitu i da su potrebe daleko veće od realnih mogućnosti. U jednom trenutku više neće biti MMF-ovog krpljenja budžeta ili, ako ga i bude, biće sa vrlo rigoroznim zahtijevima za stezanjem kaiša potrošnje.

Umjesto mjera štednje i drastičnog smanjenja troškova administracije, kod nas je potpuno obrnuta situacija i plasira se tvrdnja da je stanje stabilno i da imamo dovoljno prihoda da pokrijemo sve troškove, što uopšte nije tačno. Prije svega, mi imamo 250 miliona KM kredita MMF-a kojim krpimo deficit, a Vlada RS gotovo svakog mjeseca poteže za nekim rezervnim sredstvima da pokrpi tekuće obaveze. U junu je povukla 30 miliona za servisiranje redovnih budžetskih obaveza, a istovremeno je povukla šest miliona maraka da bi pokrila deficit koji je imala u Penzionom fondu za isplatu penzija. Samo po sebi to demantuje tvrdnje da ovdje teku med i mlijeko i da je situacija idealna.

Daleko od toga, mi imamo nenormalnu potrošnju, a Vlada RS je u poslednje vrijeme, pod firmom javnih investicija, potrošila ogromne sume novca u kupovinu luksuznih prostora i kancelarija.

Tačno, Vlada RS je u novoj zgradi Slobodana Stankovića pokupovala namještene kancelarije, čija se cijena kretala od pet do sedam hiljada maraka po kvadratnom metru, ali niko iz opozicije nije otišao pred tu zgradu da protestvuje ili postavi transparente koji bi ukazali da se u tom slučaju radi o najobičnijoj pljački budžetskog novca!?

-Vi ste u pravu, tamo nije bilo nikakvog okupljanja opozicije, jer opozicija uopšte ne djeluje sinhronizovano. S druge strane, Vlada RS je na vrijeme donijela zakone kojima je zabranila okupljanje oko javnih institucija, što, naravno, ne bi trebalo da spriječi opoziciju da to uradi.

Činjenica je da je napravljen presedan, koji se rijetko gdje može vidjeti. Organizovanom akcijom gradskih vlasti u Banjoj Luci i Vlade RS na trideset metara od zgrade vlade dato je privatnoj firmi da gradi objekat od četrnaest spratova, koji se od prvog do poslednjeg kvadratnog metra prodaje institucijama RS. Kada je taj objekat počeo da se gradi, svima je bilo jasno da ga gradi privatna firma i prodaje državi, u najmanju ruku kao da se radi o prodaji toalet papira.

Još je smješnije da svaki sprat te zgrade ima drugačiju cijenu, a prije nekoliko dana sam čuo da u toj zgradi postoje garaže koje nisu prodate kupcima spratova, već da će se za svako garažno mjesto tim istim kupcima mjesečno fakturisati po 400 KM po vozilu. Takođe je predviđeno da na poslednjem spratu te zgrade bude server, koji informatički treba da opslužuje sve institucije koje se nalaze u toj zgradi. Taj server će biti u privatnom vlasništvu i njime će biti pokrivena kompletna softverska instalacija, svi programi, sadržaji, fajlovi institucija, među kojima su i Poreska uprava, Geodetska uprava, Inspektorat, čiji bi podaci trebalo da imaju najviši stepen zaštite. Nevjerovatno kakvi se apsurdi ovdje dešavaju. Na isti način, od privatnika iz kruga tajkuna okupljenih oko Vlade RS i rukovodstva SNSD-a, kupljena je zgrada za Regionalni inspektorat Banjaluka. To je neviđeno, umjesto da se Vlada pojavljuje kao investitor, koji raspisuje tender i imenuje nadzorne organe koji provode cijelu proceduru, došli smo u poziciju da je samo u ovoj godini Vlada RS od privatnih kompanija kupila tri zgrade što se, vjerovatno, nije desilo nigdje u regionu.

 

DRAGAN ČAVIĆ: Strancima je bolje da ne prave budale od sebeBiH MORA OPSTATI

Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice u BiH i kolika je odgovornost međunarodnog faktora za ukupno stanje u BiH, s obzirom da je on aktivan akter na ovdašnjoj političkoj sceni?

-Međunarodna zajednica ovdje više nije faktor. Ona je samo faktor pomoći režimu i režimskim političkim strankama. Svi njihovi potezi, bez obzira na to da li rade svjesno ili nesvjesno, su u funkciji pomoći onima koji su na vlasti. Međunarodna zajednica je odavde davno trebalo da ode, jer se njena uloga pretvorila u opštu blamažu. Njihovo postojanje danas služi samo ismijavanju onih koji vladaju u BiH, služe samo za šprdnju. Odluke visokog predstavnika više nemaju izvršnu snagu, jer se više ne objavljuju u službenim glasnicima. Dakle, ne postoje. S obzirom da je to međunarodna zajednica prihvatila kao realnost, bolje im je da ne prave budale od sebe. Još malo će im biti ukinuti i web sajtovi na kojima objavljuju svoje odluke i moći će ih objavljivati samo unutar onih bijelih zidina OHR-a. Međunarodna zajednica je davno sazrela da napusti BiH i da ovu zemlju, sa svim njenim minusima, prednostima, nedostacima prepusti domaćim političkim snagama - pa šta bog da. Jedino tako građani mogu da shvate ko ih vodi na pravi, a ko na pogrešan put. Ovako, prisustvo međunarodne zajednice služi kao indirektna podrška strankama koje preko nje, na ovaj ili onaj način, grade svoju političku poziciju. Kod Srba je to, po pravilu, negacija i stvaranje utiska o međunarodnoj zajednici kao neprijatelju kojeg smo mi porazili, dok Bošnjaci kreiraju politiku nade da će međunarodni faktor pojačati svoje djelovanje i riješiti ono što oni sami ne mogu. BiH u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa i s obzirom na način nastanka nema alternative osim da opstane. Pretpostavljam da će biti labava, decentralizovana država, koja će se morati naučiti da funkcioniše. To je i zadatak budućih generacija, ali ne vjerujem da bi BiH mogla da se raspadne unutrašnjim sukobima. Međunarodno prisustvo ovdje je potrebno samo da spriječi eventualne unutrašnje sukobe.

DRAGAN ČAVIĆ: Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih upravaDa li je tu riječ o apsurdu ili o činjenici da je mala grupa ljudi temeljno i osmišljeno privatizuje jedan entitet?

-Radi se o tome da se ogromna društvena sredstva slijevaju o džepove privilegovanih privatnika, putem odabranih poslova koji donose najveći profit. Samo u poslednje tri godine “Integral Inženjering” (firma Slobodana Stankovića pr.a.) je imao poslove u vrijednosti višoj od 700 miliona KM koje je izvodio za potrebe Vlade RS.

Istovremeno su ta i druga firma u vlasništvu Stankovića dobile dva kredita po pet miliona od Investiciono-razvojne banke RS. Ta ista firma je ove godine otpustila više od 200 radnika, a trenutno je u velikom problemima sa likvidnošću i ne isplaćuje plate preostalim radnicima.

Ključno pitanje je šta se događa i kako je moguće da jedna firma, koja od Vlade dobije poslove vrijedne 700 miliona maraka bude u takvim problemima.

To ne miriše na dobro - ili je izvlačila obrtni kapital iz redovnih tokova, koji je završavao ko zna gdje, ili se radi o nečem sasvim drugom.

Slično je i sa firmom “Kaldera company”, koja je, navodno, prošle godine imala 130 miliona maraka prihoda od instaliranja ulične rasvjete po gradovima u RS. U opštinama gdje je ta firma postavljala uličnu rasvjetu, posebno su to opštine u kojima je SNSD na vlasti, na svakih deset metara je posađena jedna bandera ulične rasvjete. Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih uprava, a niko ne govori o tome da to mnogo košta- od održavanja, preko struje koja se troši. Naravno da treba ulična rasvjeta, ali ne u toj mjeri, kao u Las Vegasu.

U svemu tome, da li se radi o lošim privrednim procjenama Vlade RS ili organizovanom kriminalu?

-Ne može se neorganizovano prići ovakvim investicionim radovima, a da li to ima elemente kriminala ili ne, to je stvar koju treba da utvrde organi za provođenje zakona, koji očigledno ne rade.

Čim počnu da rade i čačkaju, odmah se tome pripiše politički karakter. Da tamo gdje ima dima ima i vatre nabolje govore dva slučaja koji nisu mogli biti završeni bez hapšenja - to su slučaj Mile Radišića i slučaj hapšenja generalnog sekretara predsjednika RS Mirka Stojića u vezi sa pronevjerama 11 miliona KM oko sanacije izgradnje zgrade palate predsednika.

To je nevjerovatno, sanacija palate predsjednika RS koštala je preko pet hiljada maraka po kvadratnom metru. Toliko ne bi koštala ni na Menhetnu, a kamoli u Banjoj Luci.

Da li zaista mislite da je Mile Radišić samo uz pomoć grupice koja je s njim osumnjičena uspio da izvede cijelu akciju oko preuzimanja većinskog paketa “Medicinske elektronike” za male pare i preuzimanja zemljišta u centru grada?

-To je nemoguće. Prvo, sam nikada nije mogao doći do tolikog zemljišta u centru grada. Drugo, on sam nikada nije mogao izmijeniti regulacioni plan, kao što nikada nije mogao sam napraviti predugovore sa “Telekomom”, “Delta holdingom” i još nekim kompanijama kojima je, kako se priča, na toj lokaciji i u zgradi koju bi izgradio namjeravao prodati poslovne prostore, a gradu tri etaže podzemnih garaža.

Njegov uticaj nije toliki. Radi se o tome da je on bio bočni igrač za najviše šefove SNSD-a. Bez njih to apsolutno nije moglo proći.

Rekli smo gdje je u ovom trenutku vlast, ali gdje je opozicija i šta ona nudi?

-Najveći problem opozicije nastao je onog trenutka kada su tri parlamentarne stranke, koje realno čine opoziciju - SDS, PDP i Srpska radikalna stranka RS, u martu napravile koalicioni sporazum.

Bilo bi puno korisnije da je odmah napravljen širi politički blok. Danas bi opozicija bila ujedinjena, djelovala bi jedinstveno i uspjela da pobijedi režim koji se jako ozbiljno priprema za izbore.

Međutim, od tog 28. marta, kada su te stranke potpisale koalicioni sporazum i pozvale sve ostale opozicione stranke, nevladine organizacije i pojedince da im se pridruže, do danas tom bloku nije pristupio baš niko. Ključno je pitanje- zašto? Bilo je logično da te tri opozicione stranke, ako iskreno žele pobjedu, dovedu društvo do potpune polarizacije, a birače pred jednostavnu dilemu- da li glasati za režim ili protiv režima. To je bio način da se režim pobjedi. Nažalost, do takve situacije nije došlo i to je u značajnoj mjeri umanjilo šanse za pobjedu, iako je režim zreo da bude poražen. Treba samo daleko organizovanijeg protivnika. Takvog protivnika pojedinačno u opoziciji nema, jer mi u opoziciji djelujemo kao rakova djeca, rasuti na sve strane, bez zajedničkog cilja, djelovanja, zajedničkih meta i antirežimskih postvaki.

Jasno je da ne možemo imati zajedničke politike, ali možemo imati neke zajedničke principe kada je u pitanju odnos prema režimu. Toga, međutim, nema.

Na drugoj strani, režim maksimalno koristi društvena sredstva za svoju predizbornu kampanju. Prije nekoliko dana Vlada je bombastično najavila da odobrava drugu tranšu sredstava pomoći nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama u RS koja ukupno iznosi 1,1 milion KM.

Samo dva dana ranije duplo više novca daje režimskim medijima- milion KM RT RS, 400 hiljada KM “Nezavisnim novinama”, 400 hiljada “Glasu Srpske”, 380 hiljada maraka “Fokusu”.

Radi se o novinama koje su apsolutno u njihovom vlasništvu ili vlasništvu tajkuna okupljenih oko SNSD-a. Duplo više sredstava Vlada daje režimskim medijima, koji su navodno u teškoj situaciji, nego nerazvijenim opštinama.

Opet apsurd. Vlada daje 400 hiljada KM samo jednom od svojih režimskih medija, a potom donosi uredbu kojom smanjuje dnevnice za putovanja u RS i BiH sa 30 na 20 maraka. Prosta računica – 40 hiljada dnevnica sa uštedom po deset maraka je koštalo tih 400 hiljada KM koje su u isto vrijeme date “Nezavisnim novinama”.

Postavlja se pitanje - po kojim kriterijima je nekoliko privatnih medija dobilo pomoć od Vlade RS. Jasno je da se radi o predizbornom potezu, trošenju novaca za medije kako bi se oni koji nisu disciplinovani disciplinovali, a da oni disciplinovani, i oni koji su njihovi, budu još jači u provođenju medijske kampanje za račun aktuelne vlasti.

 

DRAGAN ČAVIĆ: Politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasitePOLITIČKI VRH SRBIJE OVDJE KONSTANTNO PODIŽE TENZIJE

Da li predsjednik Srbije Boris Tadić podržava Dodika smatrajući da će on jednog dana zaista otcijepiti RS i da će na taj način kompezovati gubitak Kosova?

-Previše su ozbiljni da bi tako razmišljali, ali u političkom vrhu Srbije postoji potreba da se ovdje konstantno diže tenzija. Podizanje tenzija u RS u etničkom smislu ide u prilog politici Beograda, jer oni na taj način djeluju prema međunarodnoj zajednici i ovdje se najčešće pojavljuju kao vatrogasci. Nema nijednog međunarodnog političkog skupa na kojem neko iz ljudi iz vrha DS-a, bilo Tadić, Cvetković ili Jeremić nije ponovio da Srbija podržava teritorijalni integritet BiH. Oni, dakle, brane BiH od Milorada Dodika koji najviše podiže tenzije svojim izjavama o secesionizmu, o referendumu, samostalnoj RS. Ne mogu da vjerujem da to nije dogovorena politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasite. Sve to zajedno ostavlja utisak brige Srbije za BiH, a po meni je to dogovorna politika u kojoj se drže konstantne tenzije u BiH, dok se Srbija u regionalnim okvirima pozicionira kao značajan faktor, upravo na rečenici - mi podržavamo teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Stvorena je tenzija, koja traje i trajaće sve dok to bude politički interes struktura i u Srbiji i u RS. Uglavnom, gotovo cijeli politički vrh Srbije danas je u funkciji promocije SNSD-a ili predsjednika te stranke lično. To je nekorektno. Svi se uprežu da stvore utisak da u RS ne postoji politička alternativa. Jadno je društvo koje nema alternative, jer društvo koje nema alternative jednog dana će završiti tragično.


DRAGAN ČAVIĆ: Žao nam je što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemoS obzirom na sve što ste rekli, da li uopšte opozicija može pobijediti režim?

-Ja govorim o ukupnom zbiru. Opozicija može pobijediti režim u svakom slučaju, ali je mogla da ga brutalno porazi, sa ozbiljnom razlikom u biračkom tijelu da se ujedinila. Recimo, kada bi svi predstavnici opozicije održavali zajedničke konferencije za novinare ne bi mogli da ih ignorišu ni režimski mediji. Objedinjena opozicija bi mogla da vrši pritisak na sve, a onda bi se uočila volja i želja ujedinjene opozicije da pobijedi režim. Ta volja je morala da bude uobličena na ozbiljan način, a ne samo kroz objedinjavanje stranaka, već je trebalo tačno da se zna koje su to ličnosti koje će iznijeti taj veliki posao pobjede režima. To znači da je trebalo da se zna, ne samo ko će biti kandidati opozicije za člana Predsedništva BiH i predsjednika RS, već i ko će biti kandidat opozicione koalicije za predsjednika Vlade RS, predsjednika Narodne skupštine, odnosno da se zna personalni profil ljudi koji ostaju zajedno bez obzira na ishod izbora. Ti ljudi su trebalo javno da objave svoj cilj. Taj cilj je pobjeda režima i oni ostaju zajedno bez obzira šta će se dogoditi na izborima.

Da li ste to pokušali dogovoriti sa ostalim opozicionim predstavnicima, prije svih sa liderom SDS-a Mladenom Bosićem?

-Pokušavao sam to sve vrijeme sa cijelom opozicionom koalicijom. Dokument koji smo im mi ponudili za dopunu koalicionog sporazuma je sadržavao upravo te odrednice. Međutim, volje za proširenje koalicije na sporazumnoj osnovi nije bilo. Nama je na kraju jedino preostalo da ne otežavamo posao koaliciji “Zajedno za Srpsku”. DP je u poslednjem trenutku odustala od kandidature za predsjednika RS i tako indirektno pomogli tu koaliciju, jer nećemo da svojim učešćem na izborima za predsjednika RS na bilo koji način pomažemo kandidatu SNSD-a Miloradu Dodiku. Jednostavno, nismo željeli da naš kandidat odvuče ijedan jedini glas koaliciji koja se bori protiv režima.

S druge strane, tri političke stranke koje čine tu koaliciju (SDS, PDP i SRS RS) nametnule su stav da su one ključ opozicije, do te mjere bitan da svi ostali mogu biti u opoziciji samo ako im oni daju sertifikat. Oni su se pretvorili u komisiju za sertifikaciju, ali ja tu njihovu vrstu sertifikata ne priznajem. Činjenica je da smo mi u opoziciji kao i oni, ali nam je žao što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemo.

SNSD optužuje opoziciju da je plaćenička, da je plaća međunarodna zajednica i da bi pobjeda opozicije značila kraj RS, odnosno da je glas za SNSD glas za opstanak RS!?

-Apsolutni sam protivnik stvaranja nekog utiska ekskluzivnosti u nacionalnom smislu i takve vrste identifikacije - SNSD jednako RS, SNSD jednako Milorad Dodik i na kraju RS jednako Milorad Dodik. Iz toga proizilazi izborni slogan SNSD-a – “Zauvijek Dejton, zauvijek RS”, koji se može zamijeniti samo jednom jedinom riječju- zauvijek Mile. To je, u stvari, suština njihovog izbornog slogana. SNSD ne samo da privatizuje navodnu brigu za interese RS, već privatuzuju sve - i državnu imovinu i naše privatne živote i sudbine, prisluškivanjem, praćenjem…

Ja ne želim da živim u društvu u kojem se kreira režim. U takvoj vrsti političke zamke se nalazio SDS od 1996. do 1998. godine i onda se rasuo kao mjehur od sapunice. Smatram da će i politika SNSD-a u jednom trenutku da se raspe kao mjehur od sapunice, jer jednostavno takva politika privatizacije države, institucija, naroda, u jednom trenutku mora da pukne. Imati eksluzivna prava znače i ekskluzivnu odgovornost. Svako ko ima apsolutnu vlast mora da ima i apsolutnu odgovornost. Onog trenutka kada na dnevni red dođe odgovornost govoriće se o apsolutnoj, a ne djelimičnoj odgovornosti.

 

NE ŽELIM DA VRAČAM

Kakav izborni rezultat očekujete za DP na oktobarskim izborima?

Očekujemo da postanemo parlamentarna stranka. Ne želim da vračam, gledam u kuglu ili bacam grah i pogađam koliko će to biti mandata. Želimo što više mandata i u Narodnoj skupštini RS i parlamentu BiH.

 

 

DRAGAN ČAVIĆ: Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da učeDRAŽA MIHAILOVIĆ SE BORIO PROTIV FAŠIZMA

Nedavno stena Ozrenu položili cvijeće na spomenik četničkom generalu Draži Mihailoviću, što je propraćeno ne baš povoljnim reakcijama!?

-Položio sam vijenac na spomenik na mjestu gdje je Draža Mihailović na početku 1941. godine odbio saradnju sa fašizmom i objavio rat fašističkoj Njemačkoj. To mjesto i taj čin zaslužuju da se prema njemu tako odnosi.

Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da uče.

Četnici su u Drugom svjetskom ratu počinili strašne zločine nad nesrpskim stanovništvom!?

-I nad Srbima.

Osim toga, četnici su bili i kolaboracionisti sa fašističkom Njemačkom!?

-Nije to baš tako. Sve ima svoj istorijski okvir. Draža Mihailović se evidentno borio protiv fašizma i za to dobio najviši orden od američkog predsjednika. Bio je čovjek o kojem je američka kinematografija snimala film posle Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, on je pogubljen. Ne može se iz cijelog spektra njegovog djelovanja izvući samo ono što je negativno i staviti ga u kontekst fašističkog kolaboracioniste. Ne može se on izjednačavati sa Pavelićem i njegovim ustašama niti postoji jednakost između četničkog pokreta i Handžar divizije, koja je bila organizovana jedinica u okviru fašističkih jedinica. Na kraju krajeva, ja sam položio vijenac na mjestu gdje je Draža Mihailović objavio rat fašizmu, što zaslužuje da bude primjećeno od svakoga ko normalno razmišlja o prošlosti. Taj antifašistički spetktar politike Draže Mihailovića za mene je nešto što vrijedi poštovati, kao što treba osuditi sve ono što je bilo anticivilizacijsko, kao zločine koji su učinili dijelovi četničkog pokreta.

 (zurnal.info)

VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Gazi Husrev - beg nije imao Ramiza Džaferovića

Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, posljednjih nekoliko mjeseci stalna je meta Avazovih novinara, koji ne biraju sredstva i metode, a pogotovo riječi kada žele nekoga diskvalificirati. Za Žurnal Vildana Selimbegović objašnjava šta se krije iza tih napada

Foto: RSE

Kako komentarišete posljednji, prilično neugodan i vulgaran, napad Dnevnog avaza na vas?

Ja ne mogu ni izbrojati koliko je puta Dnevni avaz napao na moju malenkost. Ali to traje još od jeseni 2008. godine kada sam došla da uređujem Oslobođenje. I od tada traje kontinuirani napad na mene i Oslobođenje.

Čini se da su napadi učestali u posljednje vrijeme?

Mogu pretpostaviti da je vlasnik Dnevnog avaza, a odnedavno i vlasnik političke partije, naprosto nezadovoljan što je njegova novina postala irelevantna. Mustafa Spahić je tu novinu nazvao topovnjačom, što zapravo i jeste, i samo služi privatnim interesima Fahrudina Radončića. A povod za atak na mene je vjerovatno tekst koji sam objavila u Oslobođenju o finansijskom izvještaju i gradnji tornja. Ja razumijem da se kredit u svrhu odlaska na more ili negdje na odmor može odobriti u roku od 24 sata, ali isto tako smatram da nijedan građanin u Bosni i Hercegovini ne može dobiti 22 miliona maraka u roku od 24 sata.

Da li ćete tužiti Avaz?

Dnevni avaz je protiv mene podigao više od 40 tužbi. Ja nikada u životu nisam nikoga tužila za neki tekst objavljen u novinama, i smatram da se ti sporovi ne trebaju rješavati na sudovima. Dakle, nema potrebe da se ja s nekim raspravljam na sudu oko nekog teksta. U Oslobođenju imamo rubriku “Poligon” i tu se svako može obratiti ukoliko ima primjedbi na neki tekst. A Dnevni avaz nikada u svojoj historiji nije imao sličnu rubriku, i izgleda nemaju namjeru napraviti takvo nešto.

Prije nekoliko dana Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza je napisao da ste “vjerna kopija potrčka Slobodana Miloševića- prvog čovjeka Politike Živorada Minovića. To su prilično teške optužbe...

Sead Numanović može pisati šta god hoće, samo neka piše argumentovano, jer to do sada nije činio.

Očekujete li da će u vašu odbranu stati kolumnistica Dnevnog avaza Sanja Vlaisavljević, koja se svesrdno zalaže za kulturu dijaloga?

Gospođa kultura dijaloga?! Ne, od nje ne očekujem ništa, a najmanje da me brani od novine za koju piše. Ona se uglavnom bavi time da napada mene, još više recimo kolegu Senada Avdića iz Slobodne Bosne...

Autori bilo kakve kritike Islamske zajednice i reisa Cerića odmah od strane Dnevnog avaza bivaju optuženi da su islamofobi, alkoholičari, sjecikese... Kako to komentarišete?

Alkoholičar nisam, i šta bih sad trebala da imam neki papir, karton koji to potvrđuje, jesam li ili nisam. A islamofob sam postala onda kada sam uradila intervju sa Mustafom Spahićem u Oslobođenju, u kojem je on naglasio da nikako ne može biti moralno da se u godini recesije gradi zgrada Rijaseta od 10 miliona maraka, a narod s druge strane jedva preživljava.

Da li se napadi vas mogu povezati sa predstojećim izborima u oktobru?

Vjerovatno mogu. Pretpostavljam da ovakvi napadi trebaju da posluže kao primjer ljudima šta bi im se moglo desiti i šta očekivati ako ne budu glasali za stranku Fahrudina Radončića.

Spočitavaju vam “lažno moralisanje i mržnju prema uspješnim Bošnjacima”. Na koje uspješne Bošnjake se misli?

Gospodin Radončić sebe smatra uspješnim Bošnjakom. On uglavnom pravi velike intervjue sam sa sobom, voli se uspoređivati sa Donaldom Trumphom i Gazi Husrev-begom. Ali kada bolje pogledate, Gazi Husrev-beg nije imao svog Ramiza Džaferovića i nije završio Likovnu akademiju u Nikšiću. Zaista mislim da se on smatra uspješnim Bošnjakom zbog tornjeva i plate od 1300 maraka. Moja plata nije tolika, malo je veća pa se opet ne smatram uspješnom, i nemam tornjeve. Uostalom, možda misli na uspješne Bošnjake, njegove prijatelje, ljude uglavnom sa crnih lista.

(zurnal.info)


ŽELJKO KOMŠIĆ: Ne mogu dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine

 Član Predsjedništva BiH Željko Komšić je u svojoj izjavi za Fenu izjavio kako bi predsjednici susjednih država trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom. Srbija je uputila Bosni i Hercegovini protestnu notu zbog dijela te izjave da podržava cjelovitost Hrvatske i "Srbije bez Kosova".

U intervjuu za “Žurnal”, Komšić objašnjava zašto je tako oštro reagirao.

Kako ocjenjujete posljednji susret Josipovića i Tadića?

- Nemam ja tu šta da ocjenjujem. Oni rade ono što smatraju da je dobro za njih. U tom smislu, svaki razgovor je dobar. Samo komunikacijom mogu se riješiti problemi ako ih imate. Meni su druge stvari zasmetale. Ali, moram odmah reći, njih dvojica nisu Milošević I Tuđman, to se mora jasno naglasiti. Meni smeta to što oni razgovaraju o nama kao o maloljetnom djetetu. To prevazilazi dobre diplomatske običaje. Zamislite da smo mi sjeli sa predstavnicima Crne Gore, razgovarali o Srbiji, onda napravili konferenciju za štampu i iznijeli stavove o Srbiji. To bi se doživjelo kao prvorazredan diplomatski skandal. Neću prihvatiti da su Srbija i Hrvatska iznad BiH, da oni imaju pravo komentarisati odnose unutar naše zemlje.

Koliko je to krivica naše diplomatije?

- Naravno da ima naše krivice, koliko smo mi ozbiljni kao država, koliko svako malo neko od nas trči u Beograd da pita tatu ili mamu šta ćemo raditi. To je jedna strana, a druga je vrlo indikativna i već je ljudima ušla u uho, to je rečenica kako su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporeazuma. Nisu oni garanti sporazuma, oni su u Dejtonu sjedili kao strane koje su učestvovale u ratu u BiH. Oni ništa ne garantuju, BiH garantujemo samo mi, Bosanci i Hercegovci.

Koliko situacija u BiH zaista zavisi od raspoloženja u Beogradu i Zagrebu?

- Sve manje. Znamo šta je bilo nekada, sada se drugačije radi. Recimo, pojačava se ekonomski uticaj. Naravno, da bi se pojačao taj uticaj morate imati političkog saveznika u BiH. Tako se to radi. Mi ne možemo da riješimo naš zajednički interes zato što su Zagreb i Beograd protiv toga. Kroz razne sestrinske stranke i bratsku politiku opstruira se napredak. Pomenuću samo slučaj Luke Ploče. Nije samo stvar što to Hrvatska neće da riješi. Postoji čitava struktura unutar BiH koja ne dozvoljava da se to riješi. Političke institucije u BiH ponekad rade za političke i ekonomske interese drugih država. To mi ne ide u glavu. Oni jesu naši susjedi i ja sam za svu vrstu saradnje s njima, za pošten odnos. Ne mogu da shvatim da se ljudi u BiH ne vode za svojom konkretnom koristi, nego za interesima Zagreba i Beograda.

Kako se završila situacija sa protestom koji je Tadićev kabinet uputio našem ambasadoru u Srbiji?

- Danas treba da dobijem izvještaj, pa ću znati precizno o čemu se radi. Koliko za sada znam, pozvan je naš amabasador od strane generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Srbije i rečeno mu je, otprilike, kako oni nisu ništa loše mislili, da je sve učinjeno iz dobrih namjera. Iz kakvih dobrih namjera? Da mi se nude specijalni odnosi sa Federacijom? Beograd treba da razgovara sa Sarajevom, ne sa RS niti Federacijom. Zamislite da mi razgovaramo s Novim Sadom ili Novim Pazarom. Zamolio sam predsjednika Tadića da više ne forsira tu priču o specijalnim, paralelnim odnosima s Federacijom.

Kako je odgovorio?

- Saslušao je, ali nije komentarisao.

Može li se ovo povezati s neprestanim dogovorima Dragana Čovića I Milorada Dodika?

- Ne znam može li. Njih dvojica imaju te svoje specijalne, prijateljske, paralelne i svakakve veze, pa ih pokušavaju locirati u Beogradu i Zagrebu kao rješenje problema, pa onda traže bošnjačkog partnera koji će ući u tu priču. To je politika koja ovu zemlju neće nigdje odvesti.

Plašite li se šta mogu donijeti ovakvi razgovori između predsjednika susjednih zemalja?

- Plašim se našeg istorijskog iskustva, od sporazuma Cvetković – Maček, dešavanja u Drugom svjetskom ratu, politike Tuđmana i Miloševića... Istorija nas uči da budemo oprezni. S druge strane, ne vjerujem da kod Tadića i Josipovića postoji išta što asocira na ta dešavanja.

Imamo pravo na frustraciju...

- Imamo, ali neću da budem frustriran, hoću da budem pragmatičan, da razmišljam realno, ne želim da se igram velikim riječima. Na stranu ostavljam istorijsku frustraciju, mada nam se ona s rođenjem usadi u glavu. Pitam se, da li bi oni sebi dopustili da isto rade s bilo kojom drugom zemljom.

Povodom vaše izjave prvi je reagirao vaš kolega iz Predsjedništva, gospodin Radmanović...

- On na tome gradi kampanju, izgelda da ne stoji dobro u RS. To je neracionalno, sutra ćemo se sastati pa ću ga pitati šta ima protiv toga, jer meni priča drugu priču.

Koju priču?

- Pa tu da se mi moramo između sebe ujediniti i prema Srbiji i prema Hrvatskoj. Da štitimo naše interese. I šta mu znači da je moja reakcija bila neustavna. Zar je neustavno to što ja tako mislim. Nisam pokrenuo nikakvu inicijativu... Dopustite da imam pravo da mislim i da kažem to što mislim. Ako mi se uzme to pravo, e onda će to da bude neustavno.

Da li vi reagirate kod Radmanovića kada predsjednik njegove stranke daje izjave koje štete BiH?

- Naravno da reagujem. Nepristojno je sada da vam ja to komentarišem i ulazim u odnose između njih dvojice. Neka ostane između nas ono što mi privatno razgovaramo.

A službeno?

- Službeno će Radmanović uvijek stati iza onoga što je rekao njegov stranački šef. Pa čak i kada ne misli tako. Mnogo je iracionalnih stvari oko nas. Evo, i što se tiče Kosova. Šutimo, ne donosimo odluke oko toga iako znamo koliko je to iracionalno. Znate da su 22 zemlje, članice EU, priznale tu državu. SAD su je priznale. Mi stalno zatvaramo oči. U ime čega?

Kako je reagirao gospodin Josipović na vašu izjavu?

- Telefonirao mi je jučer iz Beograda i pitao, otprilike, u čemu je problem. Rekao sam mu da nam je dosta takvog odnosa prema BiH, i pitao ga zar nije logično kada se već sastao s Tadićem i dotakao se BiH, zar nije bilo logično da razgovaraju o hapšenju Mladića i Hadžića. To je pitanje koje se tiče sve tri zemlje. Ako ste nam iskreni prijatelji, tretirajte nas kao državu, ne gledajte nas kroz entitete i narode, nego kao ravnopravnu državu. Što ne biste uradili drugoj državi, nemojte raditi ni BiH.

Kako je reagirao gospodin Silajdžić?

- Nisam se čuo s njim, kao ni s Radmanovićem. Sutra ćemo se vidjeti. Ne tražim ja bilo kakvu vrstu podrške za to što sam rekao. Smatrao sam da mi je obaveza da to kažem, ma šta to proizvelo. Šta će ko misliti, kako će se to odraziti na nekom taktičkom, političkom planu, nije mi važno. Ne mogu sebi dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine. Mislim da će oni ipak biti oprezniji ubuduće. Nadam se da će to biti koristan efekat od svega ovoga.

U čije ime rušite BiH

Kako komentirate inicijativu reisa Cerića o osnivanju Bosanske televizije, na isključivo bosanskom jeziku, uz obrazloženje da on tada ne bi morao svojoj prijateljici objašnjavati šta znači rujan?

- Kada je o jeziku riječ, neka govori svako svoj. Nema tapije na BiH. Ne može se to učiniti ni kroz jezik. Rujan je, sem toga, staroslavenski izraz, zašto to nekom smeta? Nek ljudi govore kako hoće, bogatiji smo zbog toga. Neka na televizijama novinari govore kako su u kući naučili, svojim maternjim jezikom. Mi ih savršeno dobro razumijemo.

Sigurno pratite šta se dešava u Nogometnom savezu. Postoji velika vjerovatnoća da budemo izbačeni sa fudbalske mape. Postoji li način da se spasimo?

- Ovdje je politika uzela sve. Ona želi krah BiH na svakom polju, naročito na sportskom, jer on kod ljudi budi osjećaj ponosa. Znam da se o svemu moramo dogovarati. Ali, dogovor znači da ne mogu svi sve dobiti. Nije dogovor samo kako jedan kaže, onda se nećemo ni dogovarati, jer to je djetinjasto. Ako neko neće da bude u nečemu, ne mora. Ovo je rušenje BiH na nivou sporta. Ko neće, ne mora, mi ćemo praviti Savez, kada promijenite mišljenje dođite, uvijek ima mjesta za vas. Tako bih to postavio. Ovdje ne pomažu argumenti ni logika. Ali, ne možemo vječno biti ucjenjivani. Biće fudbala u ovoj zemlji, htio to neko ili ne.

(zurnal.info)

INTERVJU Sam Graham Felsen, glavni Obamin bloger: Moje istraživanje komunizma moglo je ugroziti kampanju

Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama

Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.

Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim?
- Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe.
Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega.
Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade.
Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.

Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
- Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.

Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu?
- Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.

Koliko je na kraju skupio?
- Preko hiljadu ljudi.

Imate li sada pristup predsjedniku?
- Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.

Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije?
- Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili.
Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.

Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji?
- Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.

Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao?
- Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.

Da li su Vas smatrali politički naivnima?
- Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.

Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti?
- U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade.
Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.

Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju?
- Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje.
Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.

Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista?
- Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...

To je za Vas sve bilo zabava?
- Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.

Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju?
- Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate.
Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.

Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru?
- Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.

Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali?
- Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.

Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji?
- Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.

(zurnal.info)

INTERVJU – Selma Džihanović-Gratz: Naučno sam dokazala korupciju u BiH, sada je do pravosuđa

Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.

 

 

Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?

Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno zahvaljivati se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju nagraditi. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.

Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?

Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.

Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?

Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.

PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE

Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?

Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.

Dakle iz patriotskih razloga?

Da, baš tako.

U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?

U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.

Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?

Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...

Veliki broj zakona nije slučajan?

Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.

Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?

Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.

REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI

Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?

Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.

Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.

Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?

Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.

Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?

Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.

Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.

Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.

U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.

U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.

Može li se Aluminij sada spasiti?

Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.

GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?

U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?

Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.

Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?

Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.

Koliko je teško dokazati korupciju?

Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).

U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?

Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.

Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?

Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.

(zurnal.info)

INTERVJU – SULEJMAN TIHIĆ: Dodik može okačiti referendum mačku o rep U intervjuu za magazin Žurnal predsjednik Stranke demokratske akcije govori o protestima pred zgradom Vlade Federacije, ko stoji iza protesta, Radončiću, Dodiku, Istanbulskoj deklaraciji i Tadiću...

Tihić: Zahtjevi su opravdani ali nerealni

Ovih dana ste izjavili kako su nedavni protesti ispred zgrade Vlade Federacije BiH politički zloupotrijebljeni i da su neredi bili planirani, da li tim želite reći kako se može manipulirati borcima?

-Mislim da su borci bili izmanipulisani od onih snaga kojima nije uopće interes rješavanje boračkih problema. Oni ih žele iskoristiti kako bi stvaranjem nereda destabilizovali prilike u Federaciji, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Taj nered su namjeravali iskoristiti za svoje političke ciljeve.

Nije li i vaša stranka manipulirala borcima kada ste uoči izbora 2006. godine donijeli zakon za koji ste već tada znali kako neće moći biti realiziran?

-Za te zakone glasali su svi, i pozicija i opozicija. Svi su na neki način podilazili borcima. Nisam siguran koliko smo mi tada bili svjesni finansijske održivosti tih zakona. Imali smo sasvim druge pokazatelje u odnosu na ono što se kasnije desilo. Osim što su zakoni doneseni mimo realnih mogućnosti, još se išlo šire u implementaciji donesenih zakona. Procjene o finansijskim izdvajanjima kasnije su se višestruko uvećale.

Koliko su, prema vašem mišljenju, opravdani borački protesti?

-Veliki broj zahtjeva jeste opravdan ali nije realan.

Kako mislite nije realan?

-Nije realan u odnosu na ekonomsku moć zemlje. Zahtjevi jesu većim dijelom opravdani kada su u pitanju porodice šehida, porodice poginulih boraca, RVI... Međutim, često oni nisu realni jer nema dovoljno novaca u budžetu.

Poslanici u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine iz vaše stranke glasali su za sramni zakon o plaćama, koji u ovakvoj situaciji, kada se borcima ukidaju naknade, omogućava povećanje plaća federalnim poslanicima, ministrima, državnim službenicima... nije li to dovoljan razlog da borci, i ne samo oni, javno pokažu svoje nezadovoljstvo ovakvom vlašću?

-Mi smo uvijek govorili da ovakvu tešku ekonomsku situaciju trebaju da snose svi, a ne samo boračke populacije. Napravljen je tu određeni pomak kada su u pitanju uštede i kada su u pitanju plaće, pogotovo u Vladi Federacije. E sada, što se tiče Zakona o plaćama, nama je objašnjeno da on samo uvodi veći red.

A istovremeno i povećava plaće...

-Uvođenje reda bi značilo manja izdvajanja u ukupnom iznosu. Tada bi plata premijera Federacije, kako je nama predstavljeno, iznosila tri hiljade konvertibilnih maraka, kao i kod predsjednika domova. U odnosu na postojeće stanje nijedna plaća ne bi se smjela povećati...

Zakon nije ni prošao u Parlamentu baš zato što je predviđao povećanja plata zaposlenih u državnim institucijama u Federaciji?

-Kako je meni objašnjeno, u svim ovim povećanjima plata Vlada Federacije je najviše sebi smanjila primanja, pa tako premijer ima manju platu nego poslanici u Federalnom parlamentu. U svim zemljama u svijetu plata premijera prati platu predsjednika parlamenta. Moguće da je došlo do povećanja plata u Vladi jer su one mnogo više smanjene nego kod poslanika. Prema mojim informacijama, u novom prijedlogu zakona ići će se na zamrzavanja plata i kod poslanika i u Vladi Federacije.

Izjavili ste također kako je ovo bio udar na Vladu Federacije BiH. Da li ste zadovoljni radom Vlade koja je samu sebe dovela u ovu poziciju? Sve vrijeme, otkako se zakucalo na vrata MMF-a, davali su kontradiktorne izjave u vezi sa rješavanjem statusa boraca.

-Prilikom razgovora sa MMF-om nisu odmah u početku jasno zadate sve pozicije. Stalno se pregovara sa MMF-om. MMF je tražio da se potpuno ukine Zakon o dobitnicima najviših priznanja. Premijer se izborio da taj zakon ostane, kao i određena primanja definisana tim zakonom. Stalno smo u nekim pregovorima i nije čudo što se krene sa jednom izjavom, pa se onda razgovara sa predstavnicima boračkih organizacija, pa se njihovi zahtjevi pokušavaju usaglasiti sa MMF-om... Neminovno je da onda imamo različite izjave i reakcije.

Čini se da je Vlada morala pokazati više odlučnosti i morali su manje kalkulirati u svemu ovome?

-Vlada se nalazi u jako teškoj situaciji i premijer Mujezinović, koji je preuzeo tu funkciju, došao je u najteže vrijeme. On je trebao da plati račune svih politika i povlađivanja koje su do sada bile. Postavljaju mu se veliki zahtjevi na osnovu svih prava koja su uvedena, a mogućnosti su male. Razliku između prava i mogućnosti može samo MMF da nadoknadi, a oni da bi dali te pare postavljaju određene uvjete. Nema neke treće strane. Nemamo mi nekih tristo ili petsto miliona na strani, pa to sada neće Vlada da realizuje.

Postoje stotine miliona nerealiziranih sredstava, međutim, Vlada te pare nije iskoristila jer neka ministarstva nisu uradila svoj posao, kao naprimjer autoput.

-Krediti za autoput su krediti za autoput, a ne za nešto drugo...

Da, ali indirektno kroz poreze i plaće uposlenih to su sredstva koja pune budžete.

-To jeste indirektno povećanje budžeta, ali ovo su direktna budžetska sredstva. Ovi drugi projekti imaju svoje procedure, tendere i slično, koji traže svoje vrijeme. Prije toga, morala su se usaglasiti neka pitanja oko trase, a vi znate kako nam je nefunkcionalan sistem. Svako može da zakoči donošenje odluka. Mi smo vrijeme izgubili jer je jedan od ministara podnio ostavku, a onda su stranke iz reda hrvatskog naroda blokirale proces zbog određivanja trase...

Da, ali se postavlja pitanje koliko je bio pametan potez ministra da podnese ostavku u takvom momentu, čime je izazvao tu krizu?

-Normalno da to nije bio pametan potez. On je to uradio na svoju ruku, protiv stava stranke i bez ikakvog opravdanog razloga. Sigurno da se odlazak tog ministra i ponašanje predsjednice Krišto, koja nije željela da imenuje novog ministra, odrazilo i na implementaciju kredita.

Kako biste vi inače ocijenili rad Vlade Federacije BiH? Svi izvještaji CCI-a pokazuju kako ova Vlada, blago rečeno, nedovoljno radi.

-SDA čini dio parlamentarne većine. Javnost koja na izborima da podršku SDA sa 25 ili 28 posto, često traži odgovornost sto posto. Međutim, mi imamo odgovornost shodno zastupljenosti u vlasti. Mi se trudimo da rješavamo probleme boračkih populacija, da se održi finansijska stabilnost budžeta... Drugi pričaju priče, nastavljaju sa politikom povlađivanja nerealnim zahtjevima, podrškom takvim zahtjevima koji ne vode ka rješavanju problema. Svjesni smo stalnih manipulacija tim populacijama, od izbjeglica, radnika, socijalnih kategorija, boračkih populacija..., bez nuđenja konkretnih rješenja. E sada, da li smo zadovoljni radom Vlade u datim okolnostima? Pa, Vlada je mogla više učiniti, uz sve blokade koje postoje u njenom radu, od onih koje dolaze od koalicionih partnera pa do svih onih blokada koje su posljedica sistema kakav mi imamo.

Činjenica je da mnogi kadrovi SDA, na svim nivoima vlasti, prvenstveno ne rade svoj posao. Evo navest ću vam primjer ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića. Iako je na bolovanju on izvodi pozorišne predstave, snima filmove i reklame. Pored toga što je to zakonski nedozvoljeno, to je i nemoralno. To nije jedini takav primjer, i naravno nije to SDA ekskluzivitet, ali vi ste predsjednik te stranke i da li možete uticati da se takve stvari ne dešavaju?

-Ja se tek povremeno bavim problemima rada kantonalnih vlada i rješavam ih onda kada ti problemi eskaliraju. Tim problemima se uglavnom bave kantonalni odbori SDA. Čuo sam ja te primjedbe i ako je to tako, sigurno je da se niko ne može tako ponašati. Ako ste istovremeno na bolovanju i radite neki drugi posao to je nedopustivo.

Tihić: Dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina RadončićaProzvali ste Stranku za bolju budućnost da stoji iza nereda. Koliko su činjenično utemeljene te vaše konstatacije? Ukoliko vas predstavnici te stranke budu tužili zbog toga, šta možete predočiti na sudu kao dokaz?

-Mi smo rekli kako dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Niz elemenata na to ukazuju: od medijske podrške neredima koja već dugo traje, opravdanim ili neopravdanim, nerealnim zahtjevima, afirmacijom raznih radikalnih, ekstremnih izjava, prijetnji, izjava koje potiču fizičke nerede, nekulturnih izjava... Vidjeli ste, kada su ih svi osudili, ti mediji su podržavali i takve nerede. Istaknuti član SBB-a, Dževad Rađo je prednjačio u radikalnim, neutemeljenim izjavama koje pozivaju na nerede, na rušenje Vlade, umjesto na rješavanje zahtjeva... Sve to ukazuje da iza tih nereda može da stoji stranka Fahrudina Radončića.

Kako komentirate to da su svi negativni komentari usmjereni prema vama i premijeru Mujezinoviću?

-Problem je Sulejman Tihić. I Mujezinović i Crnkić su samo stepenice kako da se dođe do Sulejmana Tihića.

Zašto je Sulejman Tihić problem?

-Zbog toga što sam ja predsjednik najjače stranke, i mojim rušenjem se mogu lakše ostvariti politički ciljevi i ambicije SBB-a i Fahrudina Radončića. On smatra da bi mogao lakše manipulisati nekim drugim u SDA, da bi s njim lakše mogao dogovoriti oko nekih stvari.

Koliko je to sada izvodivo nakon Kongresa SDA, kada ste potvrdili svoju poziciju na čelu Stranke?

-Ma, ne može on ništa postići. Ovo što on radi i što pišu njegove novine, najbolje govori da je on svjestan kako gubi i kako će biti poražen na ovim izborima. Svakodnevna izmišljanja, iznošenja raznih poluistina u njegovim biltenima, sve su to samo njegovi neuspjeli pokušaji, ozbiljan svijet to više ne prihvata kao informaciju.

Da li će predsjedništvo SBB-a, na čelu sa Radončićem, biti predmet istrage tužilaštva u vezi sa protestima i napadom na zgradu Vlade FBiH?

-Svi oni koji su uticali, koji su planirali ove nerede, pogotovo oni koji su to poticali, trebaju odgovarati, istraga će pokazati ko su ti ljudi.

Da li će Radončić biti među njima?

-Ponavljam, rekao sam kako dijelim mišljenje onih koji smatraju da iza protesta stoje SBB i Fahrudin Radončić. Istraga će pokazati da li je tako, ja ne mogu to potvrditi dok nadležni ne urade svoj posao.

Komisija za sigurnost SDA je izdala saopćenje u kojem teško optužuje Fahrudina Radončića i SBB da u dogovoru sa Dodikom rade na razbijanju Bosne i Hercegovine. Možete li nešto konkretnije reći o tom njihovom planu i kako oni to namjeravaju uraditi? Šta je potrebno da se desi kako bi prošao taj njihov plan?

-Na jednoj strani imamo Dodika koji govori o razdruživanju, o referendumu, otcjepljenju, negiranju institucija Bosne i Hercegovine – sudova, Tužilaštva... pravi Komisiju za Srebrenicu i radi reviziju genocida u Srebrenici. Na drugoj strani imamo Stranku za bolju budućnost Fahrudina Radončića i njegove medije koji potiču nerede, afirmišu zahtjeve koji za krajnji cilj imaju rušenje sporazuma sa MMF-om, a ako se to desi imat ćemo bankrot Federacije, samim tim i države. Očito je da i jedna i druga politika imaju istu posljedicu – rušenje države, stvaranje nereda u kojem bi se kasnije stvorio prostor za ove ili one političke ciljeve. Komisija za sigurnost SDA je prepoznala šta je rezultat i jedne i druge politike, a vrijeme će pokazati koliko su one bili koordinirane.

Stranka za bolju budućnost nedavno je osnovana i prema nekoliko posljednjih istraživanja bilježe solidan nivo popularnosti među ljudima. Uglavnom su to birači vaše stranke. Kako vi unutar stranke tumačite ove rezultate i imate li odgovor na ovakav razvoj situacije?

-Prema našim prognozama rezultat te stranke će se kretati do pet posto. Ne mislim da će on nešto bitno zahvatiti od biračkog tijela koje inače glasa za SDA. Naročito zbog toga što s vremenom javnost sve više spoznaje koji su krajnji ciljevi te stranke. Ne mislim da će ta stranka biti bitan faktor u političkom životu BiH. Evo, pogledajte podatke koji još nisu objavljeni, ovo je posljednje istraživanje koje je radila agencija Puls: kada bi sada bili izbori za mjesto u Predsjedništvu BiH pobijedio bi Komšić, pa Dodik... ja sam prvi iz reda Bošnjaka... Što se tiče stranka SDP, SNSD i SDA su tu negdje sa 16-17 posto, Stranka za BiH šest posto, a SBB dva posto...

Na čije biračko tijelo pretendira SBB, na birače SDA, SBiH ili možda SDP-a?

-Najmanje će uticati na birače SDP-a, mislim da se on koncentrisao na birače SBiH, a potom na SDA.

Radončić je svoju imperiju izgradio zahvaljujući prvenstveno podršci Alije Izetbegovića i vaše stranke. Da li tu činjenicu i eventualnu dokumentaciju iz tog perioda namjeravate upotrijebiti u demontiranju Radončića?

-Sigurno je da je Avaz formiran uz podršku SDA, u svakom smislu, od finansijske do logističke. Od samog početka pa do 1999. godine Radončić je sve više radio za sebe, a sve manje za SDA. Rušenjem Edhema Bičakčića on počinje da vodi svoju politiku. Mada nije on jedini kome je Stranka pomogla...

Istina, ali je njemu otišao lavovski dio... Krenuli ste u smjene kadrova SDA koji su u upravnim odborima javnih preduzeća, zašto?

-Po zakonu postoji obaveza preispitivanja rada upravnih odbora. U određenim vremenskim periodima provjeravamo da li smo zadovoljni radom upravnih odbora i na osnovu toga donosimo odluke. Bila je Elektroprivreda, sada ćemo ocjenjivati rad UO BH Telekoma...

Da li te čistke imaju veze s tim što se radi o firmama koje su kroz razne aranžmane podržavale Avaz i Radončića?

- Nije to razlog. Mi gledamo kako pojedine firme rade i kako pojedinci rade u nadzornim odborima. Postojale su informacije za nedovoljan angažman i nepravilan rad koje su bile osnova za određene promjene.

Radončić je jednom prilikom izjavio da je najviše zahvalan Aliji Izetbegoviću na podršci koja je vrijedila više nego da je dobio 100 miliona. U praksi, to znači da je vaša stranka svih ovih deset i više najtežih godina, preko državnih institucija, javnih preduzeća i firmi kojima upravljaju kadrovi SDA izdašno pomagala Radončića, kroz pretplatu, marketing, povoljne kredite... Da li ovaj sistem podrške još uvijek funkcionira i da li su smjene u upravnim odborima usmjerene protiv kadrova koji nisu htjeli prekinuti taj lanac?

-Sva ta podrška Dnevnom avazu i svim tim biltenima nije bila dio službene politike SDA. Barem one SDA koju sam ja predstavljao od 2001. godine. Avaz se na ovaj ili onaj način, možda i preko nekih ljudi u SDA, nametnuo kao faktor i medij preko kojeg se osigurava podrška. Na taj način je došlo do manje ili veće uvezanosti i uticaja Radončića na rad nekih javnih preduzeća preko upravnih i nadzornih odbora. Smatram da to nije u redu. Njihov je zadatak da štite državni kapital i interese države. Tako je on sam i uz podršku nekih pojedinaca osigurao te privilegije.

Da li još uvijek postoje u SDA ti ljudi koji podržavaju Radončića?

-Nema ih u rukovodstvu stranke. U samom rukovodstvu imamo jedinstven stav o odnosu prema SBB-u i Fahrudinu Radončiću. Da li postoje neki članovi? Sigurno da postoje oni koji još s njim surađuju.

Jedan od onih koji je značajno pomagao Radončića je bio i Ramiz Džaferović, ipak vi ste ga podržavali do zadnjeg dana, a podržavate ga i danas, jer Džaferović ostaje na mjestu direktora Razvojne banke iako je predmet istrage tužilaštva za nemale zloupotrebe položaja, a navodni princip stranke je da kao takav ne može obavljati bilo koju javnu funkciju. Zbog čega je Džaferović toliko bitan da za njega ne važe ni zakon ni pravila Stranke?

-Nije tačno da za njega ne važe zakoni. Za njega važe zakoni kao i za svakoga drugog. Stranka demokratske akcije ima jasan stav i mi smo na posljednjoj sjednici predsjedništva stranke to i formalizovali. Izmijenili smo pravilnik o kadrovskoj politici gdje smo zajednički stav pretočili u normu po kojoj onaj protiv koga je podignuta optužnica ili ko je osuđen na kaznu zatvora ne može biti kandidat SDA, a ako se tokom mandata podigne optužnica ili bude osuđen, on treba podnijeti ostavku ili treba biti razriješen.

Nadzorni odbor nije prihvatio tu odluku.

-U Nadzornom odboru samo su dva člana SDA. Ja sam lično razgovarao sa jednim članom NO i rekao mu da treba da se usvoji ostavka Džaferovića, s drugim je razgovarao jedan od potpredsjednika. No, taj stav SDA ne obavezuje druge političke stranke koje imaju svoje kadrove u NO Razvojne banke. Ali mi nismo odustali od smjene Džaferovića.

Navodno, odnosi Fahrudina Radončića i reisu l uleme Mustafe Ceriće nisu više dobri kao nekad. Da li to znači da ste vi popravili vaše odnose sa reisom, s obzirom da je podrška islamske zajednice značajna kod birača na koje pretendiraju i SDA i SBB, a i Stranka za BiH?

-Ja sa reisu-l-ulemom dugo vremena nisam direktno razgovarao tako da ne znam koliko su i da li su njegovi odnosi sa Radončićem poremećeni ili nisu. Međutim, i ja sam član Islamske zajednice, kao i mnogi članovi SDA, i imamo tu saradnju na raznim nivoima, od lokalnih muftijstava do vrha. Teško da SDA može biti u sukobu sa samom sobom jer smo i mi dio te Islamske zajednice.

Tihić: Daleko od toga da je Istanbulska deklaracija istorijski događajNajavili ste posjetu Beogradu, da li ćete iskoristiti tu priliku da posjetite Iliju Jurišića u zatvoru?

-Pitanje posjeta zatvoru... Vidite, pitanje svih tih krivičnih postupaka treba rješavati na drugi način. Postoji sporazum između BiH i Srbije o ustupanju tih predmeta. Slučaj Ilije Jurišića i slučaj Ganić je posljedica toga što ne postoje zvanične komunikacije između BiH i Srbije. A to trebaju da rješavaju oni koji su zaduženi za to, ne može to da rješava jedan predsjednik stranke.

Pozdravili ste potipisivanje Istanbulske deklaracije, kako vi tumačite taj dokument?

- U svakom slučaju ne smatram ga istorijskim kako su to neki mediji prikazali. Samo po sebi, ono što je napisano u deklaraciji moglo je biti napisano a i ne mora, jer to je nešto normalno u odnosima između dviju zemalja. Podržavam što je došlo do tog susreta. Zahvaljujem se Turskoj koja je učinila veliki napor da se to desi. Podržavam odluku da Predsjedništvo BiH ode u Beograd i da se konačno počne razgovarati o konkretnim problemima. Ima puno stvari o kojima se može razgovarati jer smo četiri godine imali zastoj. Četiri godine jedini odnos koji smo imali sa Srbijom je odnos koji je Srbija imala sa Republikom Srpskom. Tu je odgovornost i naša a ne samo na Srbiji.

Kako tumačite ponašanje Nebojše Radmanovića i Milorada Dodika koji osporavaju Deklaraciju?

-Očito je da njima ne odgovaraju odnosi između dviju država nego da to bude onako kako je do sada bilo. I na nama je odgovornost zašto je to tako bilo. Dok sam bio član Predsjedništva BiH, dva puta sam se sastao sa Tadićem. Išao sam u Beograd, dolazilo se u Sarajevo, Tadić je došao tada u Srebrenicu...

Vjerujete li Tadiću kada kaže kako se Srbija neće mješati u unutrašnje stvari BiH?

-Tadić je dao nekoliko važnih izjava. Rekao je da je nacionalni interes Srbije cjelovita Bosna i Hercegovina, da on neće priznati nikakav referendum koji znači podjelu Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući njemu je usvojena i deklaracija o Srebrenici. Ja želim da mu vjerujem i Tadić je sigurno bolji od svojih prethodnika. Moramo iskoristiti tu priliku i rješavati probleme.

Dodik najavljuje referendum, kakav imate odgovor ukoliko on krene u ovu plitičku avanturu?

-Mislim da Dodik to politizira, da skuplja jeftine političke poene. Nema ništa od referenduma. Prvo zato što je on neustavan, nezakonit. Drugo, može ga mačku o rep okačiti, kao i rezultate tog referenduma. Pa nisu to mogli 1991. godine kada je ovdje bilo 13 korpusa, a ne sada. Nema Dodik snage da provede takav referendum. Kako će ga provesti. Nema unutrašnje strane, nema podrške iz vana.

Planirate li se vi izvinjavati za zločine koje su Bošnjaci učinili, recimo za Kazane? Da li ste ikada posjetili porodice žrtava zločina na Kazanima?

-Ja sam i do sada govorio da je greška političara i organizatora što nas ne pozivaju prilikom obilježavanja zločina nad drugim narodima. Često mi je bilo krivo dok sam bio u Predsjedništvu BiH, dakle dok sam i po funkciji trebao biti pozvan, što prilikom obilježavanja, naprimjer zločina u Grabovici kada se okupe svi hrvatski predstavnici tamo nema Bošnjaka. Ja ću zaista nastojati da prvom prilikom posjetim ta stratišta i Srba i Hrvata. Ivo Josipović nam je svima održao lekciju kako se svi u Bosni i Hercegovini moramo ponašati. Ja zaista nemam razloga da se tako ne ponašam jer zaista tako i mislim.

(zurnal.info)