Interview

ZDRAVKO KRSMANOVIĆ: Protiv mene su bili mnogo jači igrači od Đokića U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju

Na nedavnom petom Kongresu Socijalističke partije, održanom u Banjoj Luci, Zdravko Krsmanović osvojio je 124, a njegov protivkandidat u izbornoj trci za predsjednika SP, Petar Đokić, 165 glasova. Međutim, agilni načelnik Foče i potpredsjednik SP-a, nije protiv sebe imao samo aktuelnog lidera partije, već i predsjednike koalicionih i sestrinskih stranaka. U prvom redu šefove SNSD-a i SPS-a, Milorada Dodika i Ivicu Dačića, koji su na Kongres došli kako bi, svojim prisustvom i ličnom podrškom Đokiću, delegatima dali do znanja ko je pravi sljedbenik njihove politike.

Dodik, koji je na skupovima SP-a odavno navikao da dobija burnije aplauze od Đokića, poručio je delagatima da pripaze kako glasaju, jer bi mogli „osvanuti“ u opoziciji. Tako je, uprkos velikoj podršci članstva, pa i delegata, a zahvaljujući pritiscima i izbornom inženjeringu, Krsmanović na kraju čestitao pobjedu Đokiću.

Iščekujući sjednicu Glavnog odbora SP-a, na kojoj će biti postavljeno pitanje regularnosti izbora predsjednika partije, pojedini opštinski odbori već su istupili iz socijalističkih redova. U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju.

Da li je tačno da nisu ispunjeni formalni uslovi za održavanje Petog kongresa SP?
U nekim opštinskim odborima, navodno, nisu provedeni unutarstranački izbori.
-
Tačno je da dosta procedura nije ispoštovano vezano za Pravilnik o izborima u Socijalističkoj partiji, koji je usvojen u aprilu 2009. godine na sjednici Glavnog odbora, kada je donesena odluka o formiranju i održavanju Kongresa. Međutim, istina je da je to bila praksa i u ranijim godinama, kada se, takođe, nije ispoštovala kompletna procedura, jer organizacija odbora i organizacija partije na terenu nije bila takva da su se poštovale sve obaveze i pravilnici koji su doneseni. Kada se govori da li su ispoštovane sve obaveze po opštinskim odborima, može se reći da nisu po pravilniku, ali da je to bila praksa i u ranijim godinama.

Kako su pobjedu Đokića doživjeli vaši saradnici i opštinske organizacije koje su vas podržavale?
-
Održan je opštinski odbor SP u Bileći i svi su istupili iz stranke, neki su čak spalili svoje članske karte i sliku Petra Đokića u prostorijama partije. To pokazuje koliko su se ljudi osjećali prevarenim, jer ako dođete na Kongres i niko vam ne da da govorite na tom Kongresu, o čemu onda pričati. Nikada se nije desilo u istoriji jednog demokratskog društva da održite kongres, a da nijednom delegatu ne bude dozvoljeno da se obrati kao što je to bilo sada. Demokratija nije glasanje. Glasanje imate i u diktatorskim režimima. Sadam Husein je imao glasanja na kojima je dobivao po 99,9 odsto glasova. Demokratija je rasprava i ako vi spriječite raspravu onda možete znati kakav gnjev imate kod ljudi. I drugo, kada imate izbore koji su režirani tako da glasate pod prismotrom, pritiskom, i da vam kontrolišu glasački listić, koji je podijeljen pet sati ranije, i da vas posmatraju sa balkona ljudi, kibiceri, koji su tu postavljeni samo da vide da li će se ispoštovati ono što je već ranije režirano, onda je logično da očekujete gnjev opštinskih odbora i ljudi koji su u partiji zbog ideje a ne zbog interesa.
Vi tvrdite da je bilo manipulacija tokom izbornog procesa, da su listići podijeljeni na početku Kongresa i da Izborna komisija nije imala uvid u izborni materijal. Šta ćete preduzeti po tom pitanju?
-
Istina je da stranačka izborna komisija nije potpisala zapisnik o izborima, što govori da ona nije rukovodila procesom izbora predsjednika SP. Pravilnikom o izborima je propisano strogo da kompletan proces, od štampanja glasačkih listića, podjele, vođenja izbornog procesa, prebrojavanja glasova i proglašavanja rezultata, vodi izborna komisija. Ako to ne potpiše izborna komisija, onda ti rezultati sigurno nisu validni. Očekujem da izborna komisija napiše svoj izvještaj Staturanoj komisiji, da se potvrdi da su rezultati i tajno glasanje za izbor predsjendika SP validni. Ja ću sačekati odluku Izborne i statutarne komisije, i na bazi toga ću donijeti dalju odluku, jer ako jedna partija krši svoj statut, onda je to društvo ptica pjevica, to onda nije ozbiljna politčka partija .
Nakon Kongresa ste rekli da protiv sebe niste imali samo Đokića, već i institucije RS. Na šta konkretno mislite?
-
Od momenta kada sam rekao da ću prihvatiti kandidaturu za predsjednika partije ako dobijem podršku na opštinskim odborima - što se kasnije ispostavilo, većina opštinskih odbora je podržala mene kao kandidata za predsjednika SP-a, jer sam čovjek sa najboljim izbornim rezultatom i bio sam potpredsjednik stranke. Od tog momenta, znači od prije tri mjeseca, počelo je zapošljavanje ljudi iz SP-a u institucije. U prvom redu članovi Predsjedništva SP-a, pa članovi Glavnog odbora i na kraju delegati Kongresa. Kada se tako radi tri mjeseca pred izbore, nakon što objavite svoju kandidaturu, onda je to uplitanje institucija države i vlasti. Koriste se potrebe ljudi da riješe neke egzistencijalne probleme, da zaposle svoje dijete, da dobiju kredit IRB-a... U to su se uključile skoro sve institucije sistema u RS, od Elektroprivrede, Šumarstva , Pošta, IRB-a...

Šta bi se u odnosima SP-a prema trenutnoj vlasti u RS-u promijenilo da ste vi postali predsjednik?
-
Prihvatio sam kandidaturu, jer sam bio nezadovoljan. SP je potpuno izgubila identitet, postala je partija bez boje mirisa i ukusa. Oko nas su ljudi, koji su izgubili posao, žrtve tranzicije, ljudi koji ne mogu vraćati kredite... Na pijaci nađete ženu koja kupuje jedan paradajz, a kila košta jednu i po marku. Zamisliter poniženje te žene, koja je nečija majka i čija djeca ne mogu da studiraju. SP ćuti i podržava tu vlast koja ostavlja radnike na ulici. U Trebinju, u Industriji alata, hoće da sade parike, a u rudniku u Miljevini da gaje šampinjone. Jednostavno se postavlja pitanja: kakva je to SP, gdje je to njeno članstvo, koga ona predstavlja? Je li to partija elite, ili običnog čovjeka, obespravljenih ljudi, koji traže zaštitu. S druge strane, SP je pred utapanjem u SNSD. Ona u zadnje vrijeme stalno podržava kandidate iz SNSD za pojedine čelne funkcije. Kada podržavate kandidate druge političke partije, kada nemate nikakve drugačije stavove od njih, onda se birači pitaju zašto bi glasali za malog, ako imaju velikog, koji je isti. Prema tome, SP sigurno nestaje s politčke scene prije ili kasnije, ako svoju politiku ne odvoji od SNSD-a i ne počne da vodi svoju autentičnu politiku, ne politiku velikog brata. S treće strane, SP vodi privatnu kadrovsku politiku. Imate SP Srbije koja sa četiri i po posto glasova ima potpredsjednika vlade i pet ministara, a SP u Srpskoj ima jednog ministra i to onog koji zadovoljava konstitutivnost naroda. Prema tome, to je jedno poniženje SP-a kroz kadrovsku politku. Sljedeće, SP je morala da bude član Socijalisitčke internacionale i član Evropske udružene ljevice. SP nije ni blizu toga. Nema ni svoju web stranicu, nema normalne centrale, njena infrastruktura ne postoji. To bih ja promijenio i napravio bih jaku centralu SP-a, jake regionalne centre i ustrojio kompletnu organizaciju koja može da funkcioniše i da na narednim izborima dobijemo minimalno 60 hiljada glasova, što je osam do deset poslanika, i bez takve SP niko ne bi mogao napraviti vlast. U tom slučaju, SP bi tražila mjesto predsjednika vlade.
Da li biste i pod kojim uslovima prihvatili koaliciju sa SNSD-om?
-
Koalicija da, ali na način da smo partneri, a ne da smo priljepak, ili privjesak takve političke partije koja vas lagano, smijući se, uvlači u utapanje i nestanak. Partnerstvo podrazumijeva da se uvažavate i da to uvažavanje ide od vlade pa do zadnje opštine. SP pripada sedam odsto vlasti u svakoj opštini, od Nevesinja pa do Novog Grada. To znači da nam treba pripasti sedam posto i u javnim preduzećima, šumama, željeznicama, putevima, poštama..., a ne da se stavi samo jedan ministar radi zadovoljavanja nacionalne strukture i da malo potapšete predsjednika partije. Prema tome, saradnja mora biti partnerska, principjelna i mora biti u interesu obje političke partije, a ne da se jedna razvija i od dva poslanika 1998. godine dođe na 42, a vi od 20 odsto izbornog tijela spadnete na to da se borite za izborni cenzus.
Hoćete li formirati novu stranku, ili ćete nastaviti da djelujete u SP-u?
-
Ja sada obavljam razgovore s ljudima koji su mi dali podršku i do čijih mišljenja mi je stalo. Razgovaram sa opštinskim odborima i očekujem da obavim razgovore sa predsjednikom SP-a Srbije Ivicom Dačićem, jer je i njegovo ime korišteno u predizboornim aktivnostima, naročito zadnji dan pred Kongres, kada je rečeno da gospodin Dačić i SP Srbije podržavaju Petra Đokića. Pošto je gospodin Dačić i potpredsjednik Vlade Srbije, interesuje me da li je SP Srbije i Vlada Srbije imala svog kandidata za izbore u drugoj političkoj partiji, u drugoj državi. Ako je to istina, onda ću znati kako ću se ponašati. Ako to nije istina, onda očekujem da oni to demantuju i kažu da li su bili spremni na saradnju sa onima koje izaberu delegati na Kongresu, a ne da imaju svoje favorizovane pojedince, ili da dođu u poziciju da budu izmanipulisani od pojedinaca sa nivoa rukovodstva entiteta, ili sa nivoa rukovodstva SP-a, da se opredijele na jednu stranu, bez argumenata.

Kako je biti načelnik opštine u entitetu kojim suvereno Vlada SNSD?

-Ja ne znam šta to znači da neko vlada suvereno, ili ne. Ja sam uvijek smatrao da je vlast jednaka za sve građane i ja kao načelnik opštine se ponašam jednako prema svima i onima koji su članovi SNSD-a i onih koji su SDS, radikali ili iz nekih drugih politčkih stranaka. Znači, načenik sam opštine za sve građane, bez obzira da li su za mene glasali ili nisu. Tako očekujem i da se predsjednik vlade, koji je iz SNSD, odnosi jednako prema svim građanima i svim dijelovima RS. Kada primijetim da on to ne radi ja reagujem. Ja jednostavno reagujem na pojave, a ne na ljude. Očito je da se RS sada neravnomjerno razvija i očito je da pojedinci sada smatraju “RS - to sam ja”. Ja to nikada nisam dozvoljavao niti ću ikada na to pristati. Očito je i to da se nekada sredstva iz budžeta dijele kao da je nečiji tekući račun, a bez ikakvih kriterija. Nije RS ničiji privatni posjed niti je budžet RS i budžet IRB-a tekući račun pojedinaca. To su pojave na koje ja ukazujem i tu SNSD, kao politčka partija koja ima najveći broj mandata u Narodnoj skupštini RS, čini greške koje će sigurno biti kažnjene na narednim izborima. Ako neko čini nezakonite radnje u ovoj našoj državi, mora imati na umu da ima i gradova u kojima se nalaze veliki zatvori.

Kakva je vaša saradnja sa premijerom RS, dolazi li u Foču?

-Ja sam potpredsjednik partije, koja je na nivou RS u koaliciji s SNSD-om i očekivao sam da ta saradnja i lično kao potpredsjednika partije i čovjeka, koji je autobusima slao ljude na mitinge da (izbori 2006.) dovedemo Milorada Dodika, tadašnjeg lidera opozicije, na vlast. Iskreno sam se obradovao kada je došao na vlast, očekujući da će to biti procvat RS-a i procvat demokratije. Međutim, tog procvata i demokratije izgleda da nije bilo onoliko koliko smo svi očekivali. Mislim da je u ovom momentu okružen ljudima koji mu daju lažnu sliku, koji mu klimaju glavom i koji od njega hoće da naprave nekog malog diktatora ili malog boga, a na ovom svijetu je dovoljan jedan bog, jer smo ovdje svi ljudi i treba da razgovaramo i na bazi argumenata donosimo optimalne odluke u interesu svoga naroda i građana.

Da li je tačno da Vlada slabije ulaže u opštine u kojim SNSD nema načelnika?

-Ne može stajati ta kvalifikacija. Ja sam obilazio opštine u kojima je načelnik iz SNSD-a već duži period, kao što je opština Rudo, gdje nema nikakvih ulaganja. U toj opštini je načenik iz SNSD-a već devet godina, a ove godine u prvi razred osnovne škole upisano je samo 17 đaka. Tamo jendostavno nemate čovjeka ispod 30 godina, jer su svi u Novom Sadu ili Beogradu. To samo govori kako tu nema neke razlike, ali je očito da se u istočni dio RS, južno od Bijeljine, pa do Trebinja, slabije ulaže. Pominjani su aerodromi u Trebinju, termoelektrana u Gacku, hidreolektrana Buk Bijela, termoelektrana Miljevina... Pominjani su veliki radovi na ostalim malim hidroelektranama i tako dalje, ali od svega toga nije bilo ništa. Ono što ja mogu reći u ime građana iz istočnog dijela jeste- nemojte nam pomagati, ali nemojte ni da nas kradete. Posjekoše nam šumu, vade nam šljunak iz rijeka, boksit..., a razvoja nema. Izgleda da se razvoj vrši na potezu od Gospodske ulice u Banjoj Luci do Laktaša.

Kako premijer Dodik reagira na vaše stavove o neophodnosti jačanje države?
-Očito da su se tu mnogi prepali kada sam ja počeo govoriti o tome kako opštinama treba dati veća ovlaštenja u skladu s Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, jer je BiH članica Savjeta Evrope i dužna je da primjenjuje evropske povelje i direktive. To znači da opštinama treba dati mogućnost da upravljaju svojim resursima i da se spriječi krađa imovine opština i njihovih resursa u korist centralnih vlasti. Ja samo tražim da se prestane sa krađom lokalnih zajednica i razvijanjem jednog centra. Kada sam to rekao onda je počela bujica napada u smislu da mijenjam ustavnopravni sistem da ukidam entitete, i tako dalje. Napomenuću: samo u periodu od 1998. kada je aktuelni premijer došao na vlast u prvom mandatu, na nivo države prenesno je, od ukidanja platnog prometa sa Srbijom, ukidanja carina RS, do pasoša, tablica, ukidanja granične službe..., formiran je Sud BiH, tužilaštvo BiH, OSA, SIPA, vojska, Uprava za indirektno oporezivanje… Pa je li to na nivo BiH prenio Zdravko Krsmanović ili neko drugi? Mislim da je to učinio neko drugi. Zdravko Krsmanović samo traži da BiH bude na putu ka EU zajedno sa Srbijom, koja trči prema EU, iako su joj uzeli Kosovo, dušu srpskog naroda. Jesmo li to mi veći Srbi od naše matice Srbije, ako se u nju stalno zaklinjemo. Očito, ovdje se želi napraviti tamni vilajet i u tom mraku tjerati strah ljudima i u tom strahu manipulišete ljudima i kradete ih. Ta krađa mora prestati.
Kakav je stav birača koje susrećete o istom pitanju?

-Ja nisam klasičan političar. Završio sam građevinu i magistrirao u Novom Sadu. Naučio sam da gradim i stvaram. Pored toga što jasno i čisto govorim, još bolje i jasnije pravim rezultate. Ljudi su u meni prepoznali čovjeka koji nema dva lica i tačno je da sam ja od Foče koja je bila crna rupa na Balkanu, uz pomoć svojih sugrađana i saradnika, uspio da ovih godina napravimo istinski regionalni centar sa pet fakulteta, dvije hiljade studenata, grad mladosti, grad sporta, grad duhovnosti. Foča je istinski pravoslavni duhovni centar. To nikome ne smeta, ne smeta ni Bošnjacima, jer nikome ne gurate prst u oko. To je jednostavno volja tih građana i ovo što ja govorim to su njihove riječi, jer ja govorim običnim srpskim jezikom da me čitav svijet razumije.
Rekli ste da imate veću podršku u stranci od Đokića. Da li to znači da većina članstva podržava vaše stavove o neophodnosti jačanja državnih institucija i lokalne zajednice?

-SP je donosila svoje deklaracije o evroatlanskim integracijama i sve što ja govorim to je napisano u tim stavovima da se zalažemo za primjenu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i za ulazak u EU. Kako možete ući u EU ako ne pregovarate s EU. EU je krug od 450 miliona ljudi u kome morate imati prava ali i obaveze, i da pokažete kako ste spremni da te obaveze ispunjavate.
Ako ne pokažete kako ste spremni ispunjavati obaveze, ko će vas primiti u EU? Morate iskorijeniti kriminal i korupciju. Jednostavno, imaju pravila koja podrzumijeva ulazak u EU, a ta pravila se moraju poštovati, i morate imati dokaze da ste spremni za to. Većina ljudi su toga svjesni.
Zahvaljujući vama Foča je skinuta sa crne liste međunarodne zajednice. Međutim, povratnici se i dalje žale da gradom slobodno šetaju ratni zločinci. Da li ih vi primjećujete?
-Nije korektno pričati bez argumenata i činjenica. Niko nema pravo nikoga da optuži dok to ne urade nadležne institucije. Imamo Haški tribunal i institucije tužilaštva BiH za saradnju sa Haškim tribunalom. Svaka institucija koja je podnijela pravosnažnu tužbu protiv nekoga, on je priveden. Ako je neko pravosnažno osuđen, ako je vođen proces i ako je oslobođen, onda je on slobodan čovjek. Etiketirati nekog da je ratni zločinac ako za to nemate dokaz, nije korektno i to nema pravo niko da kaže. Fočom se šetaju slobodni građani, koji imaju ista prava i obaveze. Ako je neko kriv, on će odgovarati pred zakonom, prije ili kasnije. To ne može biti stvar pojedinca, ili bilo koje grupe iz reda bošnjačkog, ili srpskog, ili bilo kojeg drugog naroda, da nekog etiketira da je ratni zločinac, ako za to nema dokaza.
Formalno, u RS-u postoji opozicija SNSD-u, ali se često čini da nema opozicije prema Dodikovoj politici. Šta vi mislite?
-Ja moram biti iskren da je opozicija u RS bila u jednoj dosta konfuznoj situaciji. PDP je dugo bila u vlasti, tek je nedavno izašla iz vlasti i prešla u opoziciju. SDS je dugo bio u fazama traženja svog vlastitog puta između Čavića i Bosića. Počeo se u posljednje vrijeme javljati i Kalinić, nakon skidanja zabrane politčkog djelovanja, koji je iz politike udaljen kao predsjednik SDS-a. Očito da je u tim partijama bilo nekih dešavanja što ih je vjerovatno oslabilo, tako da je jedina prava opozicija bio predsjednik SRS-a
Milanko Mihaljica. Ja cijenim da je izborna godina počela i da će se opozicija konsolidovati ako želi da napravi dobar rezultat na narednim izborima. Mislim da će ta prava, konkretna opozicija, početi da djeluje od Nove godine. Vjerovatno su svi u fazi očekivanja da li su moguće ustavne promjene, da li će doći do promjene izbornog zakona, što u mnogo čemu opredjeljuje način i mogućnost djelovanja opozicije i metode toga djelovanja.
SP je podržavala Dodika i u vrijeme kada je on najviše atakovao na vas. Zašto vas vaša stranka nije zaštitila?
-
Ja sam na zadnjim lokalnim izborima, pobijedio na izborima za načelnika opštine Foča, kada su kompletne insituticje vlasti atakovale na mene. Nisam tražio pomoć predsjednika SP-a jer sam shvatio da bi to stvorilo totalnu konfuziju među ljudima, jer se on doživljava kao čovjek koji je potpuno u rukama Dodika. To bi pokazalo slabu snagu i mene ali i SP-a.
Pomoć od SP-a zadnjih godinu dana nisam tražio. Ja sam čovjek koji je radio sam, sa svojim građanima i narodom, u interesu svih, i pobjeđivao sam.
Vi ste jedan od rijetkih koji se usudio da pokrene sudski spor protiv premijera RS ?
-
Ja sam čovjek koji zna da osnovni demokratski princip jeste odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako vi kažete neistinu i ako hoćete da narušite ugled drugog, služeći se neistinama, i ako time prešete granicu klevete i pređete granicu mržnje, onda jednostavno za to morate odgovarati, bez obzira na vaše ime i prezime ili funkciju. To su moji temeljni principi i istina je da sam podnio tužbu protiv Dodika i sav prihod od te tužbe za govor mržnje dati ću djeci s posebnim potrebama u Foči. To pokazuje da sam čovjek koji ima čist i jasan princip i da se ničega ne bojim. Ja sam čovjek koji se opredijelio da se bavi javnim životom na temeljnim principima od kojih ne odustajem. Svako mora da odgovara, bez obzira na ime i prezime, za javno izgovorenu riječ. Jezik mržnje na prostorima BiH mora da prestane. Moj politički san je protjerati mržnju iz ove države i da ovaj narod počne da živi kao sastavni dio evropskog civilizacijskog puta.
Da li je RS demokratsko društvo?
-Po meni ona je na putu da postane demokratsko društvo, ali ona je sada u stanju kvazidemokratije. Prvo, nemate slobodne medije. To su mediji koji pokušavaju da budu slobodni. Imate diktaturu jedne političke partije koja u svom nazivu ima ime pojedinca i sve to kada se stavi u okvir onoga što je uticaj međunarodne zajednice i jedan ustav koji je napravljen u vojnoj bazi Dejtonu, onda možete misliti o kakvoj demokratiji se radi. Ovdje je demokratija tek u začetku i na svima nama je obaveza da joj damo snage i zamaha da ovdje zaživi prava istinska demokratija a na kvazidemokratija.
Da li bi domaći tužioci podigli optužnicu protiv Dodika ako odu strani tužioci?
-Vidite, i tužioci su ljudi od krvi i mesa, i oni imaju svoje potrebe, i oni moraju da zaposle svoje supruge, svoju djecu... Moraju da traže kredit od IRB-a, i moram biti iskren da moje iskustvo nije pozitivno. Čak i tužioci se udružuju u zločinačko udruživanje sa političkim mentorima za obračun sa političkim neistomišljenicima. To sam doživio na svoj koži i apsolutno tvrdim da to nije moguće. Tužioci u BiH i RS nisu u mogućnosti da se odupru političkim moćnicima i mafijaškoj strukturi koja ih okružuje. Oni nikada ne bi mogli podnijeti bilo kakvu prijavu protiv bilo kog moćnika bez pomoći stranih tužioca, a moja je želja da strani tužioci i sudije odu čim prije i da na ovim prosotorima zavlada vladavina prava i demokratije.
Za Vas kažu da ste miljenik međunarodne zajendice. Da li vam pomažu ili odmažu te priče i jeste li zaista miljenik međunarodne zajednice?
-Sjećam se riječi kada je SDS bio u sukobu s međuanrodnom zajednicom, koliko su SNSD i SP govorili kako je nužna saradnja s međuanrodnom zajednicom, kako bez toga ne može, kako je SDS na krivom putu. I tada su na krilima međunarodne zajednice, pa i tenkovima, dolazili na vlast i to im nije smetalo. Sada, kada dođete u poziciju da od predsjednika SAD-a dobijete poziv da prisustvujete molitvenom doručku i da vam potpredsjednik najmoćnijih sile na svijetu čestita na onome što ste uradili, oni vam počnu zamjerati na tome. Za mene je to bilo priznanje, a sigurno i svima drugima bi bilo drago kada bi im čestitali. Oni koji drugačije govore siguran sam da ne govore istinu.
Pored Amerike, čestitali su mi i u ambasadama Rusije, Srbije, Francuske..., i ja sam ponosan na takvu saradnju. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema meni je korektan i dobronamjeran, i nemam nijedan razlog da tu saradnju ne nastavim i dalje. Ja sam ponosan na saradnju sa svim ljudima iz međunarodne zajendice, koji su dobronamjerni prema meni i mom narodu.

Navodno, Kusturica planira gradnju ekološkog parka na Tjentištu koji bi bilo sličan Mokroj Gori. Da li vam se obraćao i da li ste svjesni da u vašoj opštini možete dobiti šerifa koji ne poštuje vlast?
-Mislim da su to špekulacije. Apsolutno nema šanse da se u okviru nacionalnog parka Sutjeska, koji je član evroparkova, radi nešto mimo regulacionog plana, ili bilo kakve privatne barake, bez obzira ko bi ih počeo praviti. Nacionalni park Sutjeska je jedna ozbiljna institucija, jedna od najstarijih institucija u oblasti zaštite prirodnih ljepota u Evropi i niko ne može na brzinu bilo šta da tu radi. Postoje regulacioni planovi i sigurno da ja, kao načelnik lokalne zajednice takvo nešto nikada neću dozvoliti, a da za to ne bude široka rasprava i da se o tome ne izjasne svi građani opštine. Svi koji misle da takvo nešto može doći na brzinu oni moraju da znaju kako to neće proći. Svaka ideja, bez obzira od koga dolazila, koja je dobronamjerna, ona će se uzeti u razmatranje. Za sada, bilo kakve ideje, ili poziva od Kusturice za izgradnju nekog etno sela, ili nekog drvenog grada, nije bilo prema opštini Foča ili prema meni, a da jeste sigurno bi javnost bila upoznata. Vjerovatno su to bile špekulacije i razgovori direktora Nacionalnog parka s Kusturicom, bez ikakvog pokrića i mogućnosti da se takav projekat realizuje u bliskoj budućnosti.
INTERVIEW Hedina Tahirović Sijerčić: Borba protiv poniženja mi daje snagu

Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

Imate li informaciju koliko mladi Romi u BiH poznaju svoj jezik?

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.


Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

  • Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

  • Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

  • Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

  • Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

  • Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

  • Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

  • Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

  • Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

(zurnal.info)
VAHID HALILHODŽIĆ: Bolji smo od Portugala! Vahid Halilhodžić, selektor reprezentacije Obale Slonovače, igračka i trenerska legenda, za Žurnal govori o reprezentaciji, historijskoj utakmici protiv Portugala, šansama

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Hilmo Neimarlija: Sabor IZ se stavio na stranu onih koji razgrađuju državu

Poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Hilmo Neimarlija bio je dva puta predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sačinio je važeći Ustav IZ. U intervjuu za magazin 60 minuta Neimarlija je više nego argumentirano kritizirao posljednje reakcije Sabora povodom shema Antikorupcijskog tima, političke istupe reisa Mustafe Cerića i zloupotrebe religije za osobne promocije. Žurnal u cjelosti prenosi transkript ovog izvrsnog intervjua.

 

Gospodine Neimarlija, vi ste jedan od autora Ustava Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, svojevremeno ste bili predsjednik Sabora Islamske Zajednice, zanima me kako tumačite posljednje sheme koje su navodno procurile iz antikorupcionog tima OHR-a? Posebno me zanima kako komentirate žestoku reakciju Sabora Islamske zajednice u kojoj se priziva antiamerikanizam i pominje navodna islamofobija pojedinih visokopozicioniranih diplomata u Bosni i Hercegovini. To je posebno važno zbog toga što Sabor i nije na adekvatan način raspravljao o toj temi, a uvrštena je u zaključke sa posljednjeg Sabora.

- Shema koja je predstavljena, očigledno je u mnogome sporna, po svome sadržaju ali i nejasna po svojoj prezentaciji. Ona je objavljena kao neoficijelni dokument OHR-a i utoliko je i reakcija Sabora iznenađujuća, a ja bih rekao i formalno sporna, kao što je sporna u svojim učincima. Naime, nije ni uobičajeno ni normalno da jedna institucija općeg dobra, važna institucija kao što je Sabor, reagira i određuje se prema drugoj instituciji, važnoj institciji općeg dobra kao što je OHR, na temelju priloga u jednom privatnom mediju.

Koga Sabor zapravo na ovaj način štiti, u ovoj formi? Već smo rekli da nije bilo adekvatne rasprave... Da li štite pojedince sa sheme, Islam, kompletan bošnjački narod kako to predstavljaju, Islamsku zajednicu?

- Ja ne znam da li je bilo rasprave. U svakom slučaju, ako nije bilo onda je to utoliko iznenađujuće, kao što je za mene iznenađujuće da, recimo, prije reagiranja Sabora ni vođstvo Sabora ni reisulema, koji ima i nastoji da ima vrlo intenzivne komunikacije sa predstavnicima međunarodne zajednice, nisu zatražili nikakvo obavještenje predstavnika OHR-a. A sama reakcija Sabora je poprilično nevjerodostojna s obzirom i na to koga se zapravo njome štiti. Po Ustavu Islamske zajednice, Rijaset je dužan da štiti vjerska prava muslimana i ako je Sabor preuzeo tu ulogu onda je bio nekonzistentan, nevjerodostojan, jer gdje je bio ranije kada su, recimo, bila ugrožavana prava, kada se kriminaliziralo druge istaknute ličnosti Islamske zajednice. Evo, navest ću primjer profesora Mustafe Spahića koji je svakako jedna od najslobodoumnijih, ali i najčasnijih i najzaslužnijih ličnosti u Islamskoj zajednici, koga se nedavno brutalno kriminaliziralo i na to nisu reagirali ni Rijaset pa ni Sabor. S druge strane, ako je Sabor preuzeo ulogu da štiti Bošnjake koji su izloženi kriminaliziranju, mada za to nema izvorni legitimitet ni institucionalni legalitet i tu nemamo baš punu vjerodostojnost. Jer, gdje je bio kada su te iste ličnosti koje se nalaze na shemi kriminalizirane na mediju koji je tu shemu objavio, ali i u drugim medijima.

ISLAMSKA ZAJEDNICA NIJE ISTO ŠTO I BOŠNJAČKI NAROD

Mislite na ličnosti iz politike, dakle sa izbornim legitimitetom?

- Ne mislim samo na ličnosti iz politike, mislim i na ličnosti iz Islamske zajednice počev od reisuleme Mustafe Cerića i predsjednika Sabora Edhema Bičakčića, koji su u vrijeme alijanse na stranicama tog medija bukvalno kriminalizirani. Međutim, ovdje se radi o jednoj ozbiljnijoj, ja bih rekao nevjerodostojnosti, odnosno nekonzistentnosti. Naime, ako je neutemeljeno i neargumentovano kriminaliziranje reis- ul- uleme, kriminaliziranje muslimana, a može se govoriti o tome jer reis- ul- ulema predstavlja zajednicu muslimana, onda je po istoj logici puno veće pravo da se pripisivanje internacionalnog terorizma izabranom bošnjačkom članu predsjedništva, koji je politički i državni lider Bošnjaka, Harisu Siladžiću, razumijeva kao pripisivanje terorizma svim Bošnjacima. Haris Silajdžić je na izborima dobio 63 posto glasova Bošnjaka koji su izišli na izbore. Pokušajte zamisliti situaciju na predstojećim izborima u Hrvatskoj da jedan od kandidata dobije dvotrećinsku većinu glasova, koji bi to bio legitimitet.

Teško je to vjerovati...

- Naravno, teško je to vjerovati, međutim ko u drugom krugu dobije većinu glasova bit će legalan i legitiman. Na primjer, Boris Tadić, koji je tijesno pobijedio u drugom krugu, i svaka priča o terorizmu i svako pripisivanje nekog terorizma Tadiću podrazumijevalo bi se kao pripisivanje terorizma cijelom srpskom narodu i Srbiji. Nedavno su neke šovinističke asocijacije iz Republike Srpske optužile Silajdžića za internacionalni terorizam i reagirala je ambasada Sjedinjenih Američkih Država svojim saopštenjem kojim je to žestoko opovrgla. Nisu reagirali ni Rijaset ni Sabor Islamske vjerske zajednice.

Dakle, na osnovu ovoga što ste kazali, može se zaključiti da je mnogo šansi propušteno. Smatrate da su Sabor Islamske zajednice i Rijaset propustili mnogo prilika u prethodnom periodu da reagiraju na adekvatan način, kada su se prozivale pojedine ličosti. Šta znači to? Ponovo se vraćamo na pitanje – koga na ovaj način štiti Sabor Islamske zajednice?

- Da bih odgovorio na to pitanje, dužan sam prije svega objasniti šta se postiže ovom reakcijom, prije svega neprimjerenom, formalno neutemeljenom reakcijom Sabora Islamske zajednice. Njome se Sabor direktno stavio u funkciju sudjelovanja i uključio u aktuelne političke sukobe koje imamo oko butmirskog procesa i karakterom reagiranja, odnosom prema OHR-u i prema visokom dužnosniku Sjedinjenih Američkih Država u kancelariji OHR-a, koja je institucija koja pripada ustavno-pravnoj konstituciji naše zemlje, Sabor se objektivno stavio na stranu onih koji su za destruiranje OHR-a, njegovo zatvaranje, ograničavanje ili čak isključivanje učešća stranaca a posebno Sjedinjenih Američkih Država u aktuelnim političkim procesima u našoj zemlji. Konačno, time što se Sabor obratio članicama PIC-a a ne organima države Bosne i Hercegovine, koja je zakonski partner OHR-a, zaobišao je državu i na taj način se stavio također na stranu onih koji relativiziraju i nastoje razgraditi i u svakom slučaju umanjiti ulogu države Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ćete se složiti, gospodine Neimarlija, da je nedavno Cerićevo TV prizivanje supruge gospodina Raffi Gregoriana zaista dno dna. Vjerovatno ste sa posebnom pažnjom to pratili, posebno što to dolazi od vjerskog poglavara koji mnogo putuje i diči se vrijednostima multikulturalnosti kada napusti ovu zemlju. Podsjećam da je svojevremeno Milorad Dodik na identičan način vrijeđao gospodina Gregorijana prizivajući mu „suprugu Sarajku i kuma muslimana“. Očigledno da i Ceriću i Dodiku u ovim situacijama smetaju iste stvari. Nekad su to supruge, nekad kumovi, ali očigledno je da se radi o neskrivenom šovinizmu.

- Ne bih, naravno, komentirao politički diskurs Milorada Dodika, al' ne bih ni prihvatio vašu karakterizaciju iskaza reis- ul- uleme Cerića. Prije svega, njegov iskaz niti je dovoljno precizan, nit' je tako jasan da bih ga ja na taj način karakterizirao i komentirao bez prisustva njega. Da je ovdje reis-ul-ulema Cerić, vrlo rado bih razgovarao s njim i zajedno s njim potražio rješenje toga što je on htio da kaže. Međutim, kazat ću sljedeće, u našoj tradiciji nije da se ljude javno proziva zbog njihovog privatnog ili porodičnog života. Ljudi koji hoće da ih se drži odgovornim prema drugim ljudima ophode se tako da u njima vide ličnosti koje su odgovorne za svoje postupke i za ono što rade. Zapravo, objektivno i od reis- ul- uleme se očekuje da ljudima sudi na temelju onoga što oni rade ili ne rade, odnosno onogo što čine ili ne čine.

Izjava je otprilike glasila „znamo s kim je on oženjen, želimo mu sretan brak, oženjen je sa Olgom...“ i tako dalje, i to implicira ovo što sam upravo govorio. Ipak, ja apsolutno uvažavam i vaše mišljenje. Gospodine Neimarlija, da li je Islamska zajednica jednaka kompletnom bošnjačkom narodu, odnosno da li su Islamska zajednica i bošnjački narod jedno tijelo? Da li svaka kritika na pojedino lice iz Islamske zajednice, dakle na ljude sa imenom i prezimenom, automatski znači islamofobiju, udbaške metode, napad na kompletan jedan narod?

- Ne mogu sa par rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje, ali krenimo redom. Prvo, naravno da Islamska zajednica nije isto što i bošnjački narod. Po njenom ustavnom uređenju Islamska zajednica je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka u dijaspori i svih onih koji je priznaju kao svoju. Naravno, Bošnjaci čine pretežnu većinu pripadnika zajednice, ali u njoj imamo i Albanaca, Turaka, Arapa, Roma, pripadnika vjerovatno i nekih drugih naroda. To što je kod nas religija bila vododjelnica etničkog diferenciranja poznata je stvar i razumljivo je da je Islam i kao vjerska i kao kulturna sila oblikovao bošnjački individualitet ili bošnjačku posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, naše prve komšije u ovom etničkom smislu, kao što je bošnjačka vjernost zemlji Bosni i bosanskom jeziku odredila naš odnos i našu posebnost u odnosu na Turke, Albance i druge muslimanske narode s kojima smo povjesno bili u doticaju. Znači, da među Bošnjacima pored muslimana imamo i agnostika, deista, ateista, vjernika koji nisu integrirani u Islamsku zajednicu, imamo čak i pripadnika nekih protestantskih sljedbi. Međutim, kada Islamska zajednica na neki način preuzima pravo predstavljanja Bošnjaka, objektivno se u današnjim okolnostima, proizvodi dvostruka šteta. S jedne strane, time se produžavaju ili podhranjuju iluzije onih koji još uvijek vjeruju da mogu negirati ili poništiti nacionalni identitet i politički subjektivitet bošnjačkog naroda i da nas mogu vratiti u nekakvo stanje u kojem ćemo biti samo vjerska skupina. To je jedna šteta, jer se pothranjuju te iluzije koje su doista iluzije. S druge strane, proizvodi se zapravo zbrka o ulogama, moćima, utjecajima koje odgovorni ljudi u Islamskoj zajednici imaju. Politički se angažiraju ljudi koji nemaju izborni politički legalitet i političku odgovornost, i samim tim oni koji to trebaju da rade i donose odluke pribjegavaju tome da se vjerski predstavljaju i vjerski promoviraju. Naravno, i predstavnici međunarodne zajednice su pogrešno doprinijeli miješajući to dvoje.

 VJERA JE POSTALA ROBA KOJOM SE TRGUJE

Svaka kritika upućena konkretno reisu Ceriću se proglašava islamofobijom, ili svako ukazivanje na neki problem unutar Islamske zajednice kao što je, recimo, pljačka novca namijenjenog za gradnju džamije u Bihaću proglašava islamofobijom i napadanjem kompletnog Islama. Ima li zloupotrebe vjere, zaklanjanja iza vjere, u ovom slučaju zaklanjanja iza Islama, u Bosni i Hercegovini.

- Dakle, komunistički sistem, za koji su mnogi ljudi vjerovali da će trajati milion godina, propao je između ostalog zato što nije bio spreman da podnosi kritiku, da podnosi drugo mišljenje, i pored svih dobrih strana koje je imao. Jugoslavenski, naš sistem, koji je bio puno otvoreniji u odnosu na neke druge evropske socijalističke sisteme ni sam nije mogao to prevladati. I on je bio opterećen tom nesposobnošću da čuje drugo mišljenje, da poštuje, da uvaži, da podnese kritiku. Naravno, zato što je u religiji, u vjerskim zajednicama, vjeri, vidio neku vrstu alternative, neku vrstu kritičkog ogledala. Gurao je i vjeru i religijske manifestacije u privatnost i izvan ovih formi društvenog života. Naravno, nije se zabranjivala vjera, ali je gurana malo više u tu privatnost. Kada se dogodila promjena, kada je nahrupila stvarna demokratija i kada je nahrupila religija iz tih margina u društveni život, po principu klatna dogodilo se to što se dogodilo da su sad i vjera i ljudi vjere odjednom dobili na značenju koje im je bilo ranije uskraćivano. Međutim, u svim zemljama bivše Jugoslavije, izuzev recimo Slovenije, ni u jednoj još uvijek nije uravnotežena na valjan, novi način uloga religije i ljudi vjere u smislu harmoniziranja ne samo odnosa među religijama i odnosa među narodima, nego i harmoniziranja etničke, religijske i socijalne pripadnosti. Sekularizam se kod nas još uvijek krivo razumijeva na području cijele Jugoslavije. Sekularizam se razumijeva kao ateizam i antiteizam. Sekularizam nije ni ateizam ni antiteizam, nego je medij, doktrina, politički model uravnoteženja odnosa u kojima religija može da igra svoju ulogu, vjerska pripadnost, socijalna pripadnost, klasna, staleška, itd. To se kod nas još uvijek nije dogodilo, i to je impliciralo još uvijek manihejsku revolucionarnu logiku, pa su oni ljudi kojima se između ostalog u doba komunizma uskraćivalo pravo da budu uopće u pravu, sada odjednom kada su postali važni, mislim na ljude vjere, dozvolili su sebi da budu potpuno u pravu i da nikako ne mogu biti u krivu. Tužna je, naravno, činjenica kada se utemeljene kritike loših postupaka funkcionera Islamske zajednice a priori odbacuju i tumače kao napad na islam i na Islamsku zajednicu. Ali je isto tako tužna činjenica da ni mediji sa svoje strane nisu uznastojali da se izbjegne manihejska, revolucionarna logika iz bivšeg sistema na način da se razlučuje dobronamjerna, odnosno utemeljena kritika postupaka vjerskih ličnosti, konkretnih događaja, konkretnih kršenja stvari, konkretnih pogrešnih odluka u svjetovnim stvarima koje zahtijevaju i dopuštaju različitost, već se pribjegavalo, i nažalost još uvijek se pribjegava suđenju ljudi umjesto njihovim postupcima, suđenju zajednici umjesto njihovim predstavnicima. Tako imamo jednu vrstu fronta, što je još gore, na jednoj strani medije koji nekritički sve hvale kad su vjerske zajednice u pitanju, kad je u pitanju Islamska zajednica. Onda prosječan medijski korisnik usluga i prosječan, u ovom slučaju, pripadnik Islama ima dojam da živi u vremenu nekakvog rata medija koji se bore za Islam i medija koji se bore protiv Islama. A nema nikakve dvojbe da se radi o teškim nesporazumima, i također, da je Islamska zajednica dužna po svom ustavu ne samo da čuva vjerodostojnost islamskih ustanova, nego da čuva autoritet institucije od osporavanja, od ugrožavanja, od skrnavljenja. Ona je itekako dužna da te vrijednosti islama, Islamske zajednice, simbole vjere, ustanove vjere čuva od njihovog privatnog, stranačkog, partikularnog i svakog drugog prisvajanja zarad stranačkih, pojedinačnih i drugih interesa. Imamo to također na sceni. Ja vrlo odgovorno, vrlo promišljeno tvrdim da danas vjeru ne ugrožava niti političko poricanje niti društveno izguravanje iz javnog života, već pretjerano društveno eksponiranje, a posebno nešto što ne bih imenovao zloupotrebom, nego pretvaranjem vrijednosti vjere, kao nečega do čega ljudi doista drže, u potrošački materijal, u robu kojom se trguje i u sredstva osobne ili neke kolektivne promocije. Imam ilustraciju od prije nekoliko dana kada jedan divan čovjek, po mojim osjećanjima dobar i uspješan musliman, kaže mi: “Kada mi čovjek kaže Allah mi je svjedok, odmah posumnjam u njegove namjere”. Od tog prizemnog plana rabljenja vjere, potpunog sviđanja prizemnih računa, do ovih suprspektakala koji su kao vjerski a u kojima nema niti vjerskih sadržaja, koji negiraju estetiku vjere, njenu unutarnju intimu, dešava se to konzumentsko korištenje i zlorabljenje vjere.

Ovo je jedan od vaših rijetkih TV nastupa, vi se rijetko pojavljujete na televiziji. Ima li neki poseban razlog za to?

- Bit ću iskren. Zato što, mada sam u političkom životu, nikad nisam uspio da u sebi prevladam intelektualca koji ima sumnje, koji stvarima ne presuđuje jednostavno, koji pokušava da probleme misli. Nažalost, u nas politika i politička praksa ne dopuštaju kritičko i političko mišljenje. Bio sam prije nekoliko mjeseci, zajedno sa kolegama iz dviju naših komisija u Švicarskoj, na najboljem seminaru na kojem sam učestvovao od kako sam poslanik i svi smo se osvjedočili da između ostalog, jedno od obrazloženja uspjeha Švicarske kao zemlje i uspjeha švicarske politike leži u tome što oni insistiraju na permanentnom povezivanju političkog mišljenja i političke prakse. To je jedan odgovor, dakle, čime se ja bavim kad čitam knjige i promišljam probleme. Mi zapravo imamo na sceni da biti političar danas kod nas ponajprije znači biti kriv, biti osuđen, treba se opravdavati.

(zurnal.info/60 minuta)

Intervju ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Rekao sam Kusturici da je srpski nacionalist

Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.

Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?

- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.

Da li je Kusturica bio drzak?

- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.

Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?

- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.


Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?

- Čujte, može on svašta izjavljivati.


Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete.
Vjerujete li mu?

- Ne vjerujem.


Jeste li očekivali ovakvo nešto?

- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.


Koliko ste dogovarali intervju?

- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.


Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?

- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.


Šta ste ga još željeli pitati?

- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...


Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?

- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.


Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?

- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.

(zurnal.info)

Monja Šuta - Hibert: Festival Pravo ljudski oslobađa kulturu

Od 12. do 16. novembra u Sarajevu će biti održan Pravo ljudski, festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima. U toku četvrtog po redu festivala bit će prikazano 19 dokumentarnih filmova a publika će biti u prilici da nakon projekcija razgovara sa autorima. Novitet u sklopu festivala je Zoom Rights festival kao i  konkurs za najbolju Pravo ljudski fotografiju namijnjenu isključivo srednjoškolcima. Povodom svega toga razgovarali smo sa izvršnom direktoricom festivala Monjom Šuta - Hibert.


 

Šta je tema ovogodišnjeg Pravo ljudski film festivala?

- Osnovni razlog postojanja Filmskog festivala o ljudskim pravima jeste želja da se u javnom prostoru građanima omogući pristup recentnoj dokumentarnoj produkciji koja svojom tematikom može podsticajno djelovati na produbljivanje javnog diskursa o ljudskim pravima. Stoga klasičan tematski okvir ne postoji, već je koncept našeg djelovanja utemeljen na ideji da se informacije o svijetu u kojem živimo, oblikovane i predstavljene uspjelim dokumentarnim osvarenjima, ponude javnosti. Obzirom da se društveni prostor generira kroz dijalog, komunikaciju i slobodnu razmjenu ideja, Pravo ljudski svojim postojanjem pokušava da izbjegne svaku vrstu komercijalizacije. Stoga je ulaz na sve naše projekcije slobodan. Namjera nam je pokazati kako pristup kulturnom dobru, u ovom slučaju filmovima, ne mora nužno konotirati tržišnu eksploataciju proizvoda kulturne industrije.

S kojim poteškoćama se susreće vaš tim kada odluči da se na festivalu prikaže neki od aktuelnih svjetskih dokumentarnih hitova?

- Kao što se može pretpostaviti, problem prava na prikazivanje filmova iz našeg programa je uvijek vezan za pregovaranje sa producentima i distributerima s obzirom na prilično visoku tržišnu cijenu dokumentaraca. Osim toga, svakako treba imati u vidu da je gotovo na svakoj našoj projekciji prisutan reditelj/ica ili protagnoist/ica filma, što onda usložnjava čitav koncept budući da gostima treba osigurati adekvatne uvjete boravka u Sarajevu za vrijeme trajanja festivala. Ukoliko još želite da animirate javnost o tome što radite, da imate adekvatnu promotivnu podršku, onda sigurno postaje jasno kako pred malobrojnim timom entuzijasta koji održavaju ovu ideju živom već četvrtu godinu stoje mnogobrojni izazovi da čitav događaj bude isplaniran i realiziran na profesionalan način. Mi nemamo velika budžetska sredstva i nastojimo svoje ambicije prilagoditi uvjetima u kojima radimo i ne tražimo, niti molimo za podršku one koji ne osjećaju bliskost sa uvjerenjima koja nas podstiču da filmsku kulturu otvorimo onima koji je znaju cijeniti.


Na redu je četvrti festival, kakvi su dojmovi sa tri prethodna?

- Festival je inicijalno zamišljen kao podrška magistarskom studiju ljudskih prava i dekratije u Jugoistočnoj Evropi koji organizira Centar za postdiplomske interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Međutim, nakon prve dvije godine, odlučili smo se otvorenije ući u javni prostor Sarajeva jer smo osjetili da postoji izvjestan širi interes za ono što radimo. Tako je npr. posjeta prošle godine bila znatno veća, čak bih rekla da je premašila naša očekivanja. To nam je, naravno, bio još jači podstrek da ove godine u programu imamo još veći broj dokumentarnih filmova.

Ko gleda dokumentarne filmove na festivalu o ljudskim pravima, na kojem nema crvenog tepiha, glamura, kupovine ulaznica ni VIP propusnica?

- Dokumentarni film je već odavno također prilično velika industrija. Stoga ne mislim da je ovaj žanr sam po sebi lišen publike koja je naviknuta da gleda isključivo filmove komercijalnog karaktera. Međutim, kako sam već napomenula, naš cilj je ponuditi slobodan pristup filmu te na taj način skrenuti pažnju javnosti kako se kvalitetna filmska ostvarenja mogu predstavljati građanima, a pri tome ne ograničavati pristup informacijama, bilo visokim cijenama ulaznica, bilo VIP pozivnicama sa „probrane“ posjetioce ili možda sms-rezervacijama koje nisu ništa drugo nego promoviranje već ionako visoko profitabilnih sponzora koji zapravo najviše profitiraju od festivalizacije kulture. Naš koncept jer radikalno drugačiji. Mi koristimo donatorski novac da proizvode kulture „oslobodimo“ njihove uloge da na tržištu generiraju još više profita.

Ko su gosti ovogodišnjeg festivala?

- Ove godine će biti jako puno gostiju i ne bih posebno isticala niti jedno ime, iako tu ima nekoliko autora koji iza sebe imaju značajnu karijeru i mnoštvo nagrada, već bih skrenula pažnju na činjenicu da su gotovo svi filmovi koje ćemo prikazati nastupali na renomiranim svjetskim festivalima dokumentarnog filma poput IDFA-e, Sundance-a, Hot Docs-a, Berlinale-a, Silverdocs-a, Human Rights Watch-a, Amnesty International-a itd., što je svakako samo potvrda da se govorim o ostvarenjima koja su imala zapaženu ulogu na prestižnim destinacijama filmskog stvaralaštva. Osim toga, ove ćemo godine imati čak tri premijere (svjetsku premijeru bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma o čovjeku koji je u životu logorovao čak tri puta – „Čovjek XX vijeka“, Harisa Prolića, zatim predpremijeru filma „Tragovi“ španskog reditelja Guillermo Carreras-Candija o postratnoj generaciji mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, te specijalnu premijeru filma „Kreni i trči“, američke rediteljice Nicole Opper). Ove godine ćemo prikazati i dva kratka filma, a posebno je potrebno naglasiti film „Next floor“ koji je prošle godine u Cannesu osvojio nagradu kritike. Sve informacije o filmovima, inače, je moguće pronaći na našoj web stranici www.pravoljudski.org

S obzirom da su redatelji i producenti koji gostuju na festivalu velika imena dokumentarnog filma, hoćete li organizirati i neke radionice?

- Radionice će biti organizirane u okviru našeg programa za srednjoškolce „Zumiraj prava“ (Zoom rights) koji smo pokrenuli prošle godine pozivajući učenike da pošalju svoje fotografije na temu ljudskih prava na natječaj koji je bio otvoren do sredine oktobra. Taj dio programa će biti organiziran u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a za autore najuspjelijih fotografija su i ove godine osigurane nagrade, jedan foto aparat i tri knjige. U okviru glavnog programa koji će se desiti u kinu Meeting point, u nedjelju će biti također upriličena panel diskusija na temu „Kolektivna sjećanja – prikaz ratnih stradanja u umjetnosti”.

Da li je moguća saradnja festivala sa nekim od javnih TV servisa u Bosni i Hercegovini?

- Čini mi se da su mediji sve zainteresiraniji za ovo što radimo, a medijski pokrovitelji 4. Festivala o ljudskim pravima Pravo ljudski su Federalna televizija i RTRS. Mislim da je u današnje vrijeme jako bitno obratiti pažnju i na elektronske medije, npr. poput vašeg, jer činjenica razmjene informacija u digitalnom kontekstu upućuje kako decentrirani medij Interneta ima itekako značajnu ulogu za diseminaciju informacija.

Do sada je festival održavan na više lokacija, gdje će se održati ovogodišnji?

- Sve projekcije će biti u kinu Meeting point, u poslijepodnevnim, večernjim i kasnim večernjim terminima, a tokom vikenda ćemo imati i dnevne projekcije. Otvaranje festivala je 12.11. u 18h sa filmom Karima Chroborga „War child“ o sudanskom vojniku, mladiću koji je preživio ratne strahote u Africi da bi potom napravio karijeru hip-hop zvijezde, te danas novcem koji zarađuje muzikom pomaže obrazovanje afričke omladine. Zatvaranje festivala je 16.11. u 20h projekcijom filma „Let's make money“, austrijskog reditelja Erwina Wagenhofera, a radi se o filmu koji zaista treba pogledati jer govori o globalnim tokovima novca, ekonomskom totalitarizmu i „famoznim“ kreditiranjima od strane Svjetske banke i MMF-a, iznoseći informacije o stvarnim posljedicama takvih aranžmana kojima se države potpisnice u većini slučajeva dovode u poziciju dugoročnog dugovanja i gubljenja ekonomskog suvereniteta.

Bez koga festival ne bi postojao?

- Pravo ljudski ne bi postojao bez nutarnje potrebe, spremnosti i energije, ne više od pet do šest ljudi koji nemaju pretenziju da svoj nesebičan rad vežu za vlastitu promociju.

 

 

ŠTA GLEDATI

(izbor: Mario Hibert)


LETS MAKE MONEY (Austrija, 2008; režija: Erwin Wagenhofer)

Iznimno aktuelna studija o ekonomskom totalitarizmu, globalnim tokovima novca, privatizaciji javnih resursa, mafijaškoj metodologiji ucjene zagovornika slobodnog tržišta i investicijskih fondova. Film koji objašnjava skrivene namjere kreditiranja i posljedice potpisivanja sporazuma sa Svjetskom Bankom i Međunarodnim monetarnim fondom.

BURMA VJ: REPORTING FROM A CLOSED COUNTRY (Norveška, Švedska, Danska, Velika Britanija, 2008; režija: Anders Ostergaard)

Priča o novinarima koji su krijumičarenim video snimcima pokrenuli televizijsku revoluciju protiv burmanskog vojnog režima. Dokumentarac o borbi za slobodu tehnologijama informacijskog doba.

ANOTHER PLANET (Mađarska, 2008; režija: Ferenc Moldovany)

Djelo izuzetne stilske vrijednosti, uznemirujuće fotografije i hipnotične muzike, koje prikazuje izrabljivanje djece u Ekvadoru, Meksiku, Kongu i Kambođi. Iznimno potresna dokumentarna drama o ropstvu i planetarnoj moralnoj krizi.

THE AGE OF STUPID (Velika Britanija, 2009; režija: Frenny Armstrong)

Film koji upozorava na zabrinjavajuće ignoriranje klimatskih promjena i šalje alarmantnu poruku kako je razvoj zasnovan na prekomjernoj potrošnji ekološki neodrživ. Globalna premijera ovog aktivističkog dokumentarnog filma koja se desila u septembru održana je istovremeno u preko 700 gradova i 75 zemalja svijeta.

ČOVJEK XX VIJEKA (Bosna i Hercegovina, 2009; režija: Haris Prolić)

Premijera filma o čovjeku koji je logorovao u tri puta, u tri različita politička sistema: Mauthausen, Goli otok, Vojno-istražni zatvor «Mali logor» u Banjaluci. Nevjerovatna ljudska sudbina, velikog svjedoka fašističkih ideologija XX vijeka.


Za više detalja i informacija o ostalim filmovima iz PRAVO LJUDSKI programa posjetiti: www.pravoljudski.org


Rusmir Halilović: "Bosna" je upropastila generaciju talenata

Rusmir Halilović je košarkaški trener i osnivač škole košarke “Rin Family”. U toj školi je osnove košarke napravio Goran Suton koji je 6. oktobra odigrao prvu utakmicu za NBA ekipu Utah Jazz. U pripremnoj utakmici protiv Chicago Bullsa Suton je ubilježio dva poena a 6. oktobar 2009. bit će upisan kao datum kada je prvi igrač ponikao u sarajevskoj školi košarke obukao dres jedne NBA ekipe. Sa trenerom Halilovićem razgovarali smo o Sutonu, novim talentima koji se pripremaju u Rin Family, ali i o teško stanju u kojem se nalazi domaća košarka.

O Goranu Sutonu: - “To je prvo i jedino sarajevsko dijete koje je obuklo NBA dres. To je đak sarajevske škole košarke, odavde je otišao na univerzitet. Sramno je da taj događaj prođe nezapaženo. Meni Suton nije prvi NBA igrač, možda deseti ili više čak, ali je Suton prvi Sarajlija koji je nikao u školi Rin i obukao NBA dres. Ne znam kako će nastaviti, želim mu uspjeh, da dotakne te visine. Goran Suton je najbolji ambasador Bosne i Hercegovine. Nek smijene trenera Bajramovića zbog kojeg niko neće da igra i koji nikad nije ni trebao voditi nikoga. Goran je kod nas počeo s nule. Trenirao ga je trener Senad Redžić. Imamo u toj generaciji pet igrača koje smo poklonili Bosni, koji su završili univerzitete, što je prava rijetkost u svijetu. Upropastili su mi čitavu generaciju talenata. Mogao sam ih i ja prodati prije dvije godine. Emir Zimić je najveći talenat kojeg sam ja ikad trenirao, više je znao sa šesnaest godina nego što zna danas, upropastili su ga Dino Konaković i Mensur Bajramović. Mi smo preponosni na Gorana Sutona. Goran je dodirnuo nebo”.

O novim talentima: “Sada imamo jednu odličnu generaciju, 1996 i 1997. godište. Ukoliko obezbjedimo sredstva za njihov razvoj neki od njih će sigurno preteći uspjehe Đedovića i Sutona. Mi smo KK Bosni poklonili čitavu jednu generaciju talenata, obećali su nam da će i oni nama zauzvrat pomoći ako ti dječaci postanu nešto. Zauzvrat nismo dobili ništa. Nije do KK Bosna, to je samo do lopovluka i nemorala. Da nam daju što zaslužujemo, mi ne bi dvadeset godina brinuli kako ćemo platiti Skenderiju. Ja te klince nisam dao upravi Bosne, dao sam ih Bosni koju sam ja stvarao i kakvu sam ja stvarao, a ne da ih oni prodaju. Oni su ih odmah prodali. Bosna je centralni dio Dinarida, to je najveći svjetski resurs vanserijskih talenata, ne samo za košarku nego i za ostale sportove”.

O Nihadu Imamoviću: “Mi evo zovemo Nihada Imamovića, čovjeka koji je preumoran noseći i reprezentaciju i KK Bosnu: Nihade Imamoviću, dođi u „Rin“, mi imamo sve, imamo poštenje, imamo provjerene programe i sve uslove za rad. Dođi u „Rin“ da zaustavimo propadanje talenata, da stvorimo nove igrače i na taj način damo najbolje publici”.

O KK Bosni: “Bosna ima odličnog trenera Vladu Vukoičića, koji je izdanak škole Raše Radanovića, dobrog i poštenog čovjeka kome niko ne sastavlja tim, on to zna sastaviti, voditi i on stoji iza toga. Nisu istinite priče da mu drugi sastavljaju tim. Ja sam više puta sjeo sa upravom Bosne da se dogovorimo, međutim Dino Konaković uvijek pokvari sve zbog svojih privatnih interesa. Enes Sadović iz Merkur osiguranja, koje je bilo sponzor mladog tima, predložio je da ih ja vodim sve do prvog tima. Svi se slože osim Konakovića. Zašto, pokazat će vrijeme”.

O Mensuru Bajramoviću: “Mensuru Bajramoviću faksom sastavljaju tim i određuju kad će ko izić' a kad ući, kao i Bukva sadašnji direktor kojem treba pomoći”.

O Dini Konakoviću: “Za situaciju u KK Bosni krivac je Dino Konaković koji radi za Miodraga Ražnatovića. Dino radi za njega i sam sebi prodaje igrače. On je član Ražnatovićevog Beobasketa i on Bosni prodaje igrače. Tako je prije radio i Samir Avdić, sam sebi prodavao igrače. U upravi Bosne to imaju napismeno. Oni im to tolerišu i šta ćeš, nije do mene”.

O Vladi Vukoičiću: “Vlada Vukoičić je dolaskom u Bosnu dobio izvanrednu priliku da pokaže svoj talenat i on je to pokazao na svakom mjestu. Vukoičić je evo, ravnopravan ekipama koje imaju i po deset i više puta veći budžet od njega. Kompletan trener. Vlada ima filozofiju: sve ti je trening, ako si dobar na terenu igrat ćeš i ovamo. Ima autoritet i najveća šteta za BH košarku bi bila da Vlada ode”.

O uslovima u Rinu: Rin jedva opstaje. Da nema menadžmenta Skenderije, od ovoga ne bi bilo ništa. Kad se direktor Skenderije ohladi i kaže da ne može više, sve ovo će stati. A zahvaljujući njemu imamo ipak odlične uslove. Imamo specijalne koševe za mlade, imamo super klupske prostorije, al' ne možemo da nađemo sponzora. Mi imamo provjerene programe, ali nemamo sponzore koji bi to podržali. Olimpijski komitet bi to trebao. Od Ministarstva kulture i sporta nismo ni kinte dobili ove godine. Nemam socijalno, zdravstveno, penziono, ništa nemam. Zbog toga je Sarajevo i najbolji i najgori grad na svijetu. Na kraju, et' opet čekamo pare od Dine Konakovića da platimo Skenderiju. Ako ne budemo mogli na fin način dobiti svoj novac, sigurno ćemo ga dobiti putem suda”.

(zurnal.info)
Mostar Calling VUNENY Ne čekamo da nam se svijet prilagodi

U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.

 

Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.

Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.

Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.

Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?

Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.

Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?

- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.

Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?

- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.

Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?

- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.

Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.

Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?

- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.

Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?

- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.

(zurnal.info)

VUNENY & IDEM, datumi turneje:


16 Oct 2009 22:00

Gala Hala Ljubljana

17 Oct 2009 22:00

Regenerator Zabok

20 Oct 2009 22:00

tba Banja Luka

21 Oct 2009 22:00

tba Tuzla

22 Oct 2009 22:00

Kocka Split

23 Oct 2009 22:00

OKC Abrasevic Mostar

24 Oct 2009 22:00

Teatar Doma Mladih Sarajevo

Radmila Karlaš: Upirem prst u zvijeri

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

 

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.



U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)

TANJA STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mržnja je postala legitimna i dio naše istorije Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.