Interview

MIRZA KUŠLJUGIĆ: Nećemo ostati bez struje

 

Katastrofični scenariji, kojima Vlada FBiH prepada domaću javnost, po kojima bi BiH već za 10 godina mogla ostati u mraku, ukoliko se najkasnije do sutra ujutro, strateškim partnerima ne dodijeli posao izgradnje novih hidro i termoelektrana u FBiH, nemaju puno veze sa stvarnošću.

-Ne može se desiti da do 2020. godine ostanemo bez dovoljno struje, kaže Mirza Kušljugić, jedan od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energetike. Profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i zastupnik u Predstavničkom domu parlamenta FBiH, bivši ambasador BiH pri UN-u, u razgovoru za Žurnal upozorava i na nerealna očekivanja o struji kao glavnom izvoznom artiklu BiH, o prioritetima u izgradnji novih termo i hidro elektrana, ulozi domaćih i stranih kompanija i načinu izbora strateških partnera.

Nakon višegodišnje blokade unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH oko izbora strateških partnera za energetski sektor, Vlada FBiH ponovo je najavila početak velikih ulaganja u domaći energetski sektor. Koliko su ove najave realne a koliko se radi jednostavno o spisku želja?

Realni su projekti rekonstrukcije u termoelektranama u Kaknju i Tuzli i tu se radi o redovnom ulaganju u zamjenu postojećih kapaciteta. Kada je riječ o najavljenoj izgradnji malih hidroelektrana, zbog malih kapaciteta one neći imati nikakvog značajnijeg uticaja u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i snabdjevanju strujom. Naravno uvijek je dobro imati hidroelektrane, pogotovu kada se grade vlastitim sredstvima. Kada je riječ o velikim projektima koji se najavljuju, preduslov je kvalitetna studija izvodljivosti i tek se onda može ozbiljnije razgovarati. Bio bi presretan kada bi u ovoj godini počela izgradnja bilo koje od planiranih hidro ili termo elektrana, što je malo vjerovatno. Prije početka gradnje potrebno je najprije obezbjediti svu neophodnu projektnu dokumentaciju, dozvole i saglasnosti, i kod velikih objekata sve je daleko komplikovanije i traje duže.

Prvo pravila, pa onda tender

Ključno pitanje ipak ostaje finansiranje ovih projekata jer je za njihovu realizaciju potrebno obezbjediti nekoliko milijardi eura. Postoji li taj novac u BiH?

Za projekte izgradnje novih blokova u Tuzli i Kaknju novac se može obezbjediti iz dobiti elektroprivrede i sredstava amortizacije a alternativni izvor sredstava može biti zaduživanje Elektroprivrede BiH kod međunarodnih finansijskih institucija poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke. Naravno u tom slučaju kao garant za kredit javila bi se Federacija BiH i odluku o zaduživanju morao bi potvrditi Parlament FBiH.

Hoće li ovog puta izbor strateških partnera za energetski sektor biti proveden transparentno ili će ponovo Vlada FBiH i resorni ministar birati partnere po svom ukusu?Prvi preduslov je da se jasno definiše model učešća strateških partnera u gradnji energetskih objekata, a u ovom trenutku taj model nije preciziran. Prema najavama, ovog puta čitav bi proces morao biti proveden transparentno, što znači da bi se najprije objavio javni poziv za izražavanje interesa, a potom, u skladu sa definisanim modelom izgradnje, zvanični tender za učešće u realizaciji projekta sa jasno definisanim obavezama.

Koliko je realna šansa da domaći konzorcij, sastavljen od Energoinvesta, Hidrogradnje i drugih domaćih kompanija, preuzme na sebe izgradnju dijela planiranih hidro i termo elektrana?
Jasno je da domaće firme nemaju novca da finasiraju takvo ulaganje ali bi mogle izgraditi takve objekte. Rješenje bi bilo da se na takvom projektu ujedine firme iz čitave BiH i uz podršku Vlade FBiH obezbjedi njihovo angažovanje na ovim projektima kao izvođači radova, dok bi novac obezbjedila Elektroprivreda BiH kroz uzimanje kredita. Nije tačno da BiH nikada nije pravila tako velike energetske projekte tako da nema razloga za bojazan da mi to ne bi mogli napraviti ponovo.

Loš ugalj, skupa struja

Prvobitna ideja bila je da strateški partneri ulože novac za izgradnju elektrane a potom da im se uloženi novac vrati kroz isporuku struje. Koliko je ovaj model dobar za BiH?

Nisam siguran da bi ozbiljni investitori pristali na ovaj model, jer cijena električne eneregije se mijenja na dnevnoj bazi što otvara prostor za različite kalkulacije.

Znači li to onda da je i upitna teza o struji kao glavnom izvoznom proizvodu BiH, na čemu insistira aktuelna vlast u svom zalaganju za gradnju novih energetskih objekata?

Ta priča o struji kao našem glavnom izvoznom artiklu ne stoji. Naši energetski kapaciteti bazirani su prvenstveno na uglju i to niskokaloričnom lignitu, što za posljedicu ima velike troškove proizvodnje. Zatim tu je i pitanje ekoloških standarda koji će morati biti ispoštovani što dodatno povećava troškove proizvodnje. Konačan rezultat je da će biti vrlo teško imati struju koja bi cijenom mogla biti konkurentna na regionalnom tržištu.

Za gradnju elektrane treba sedam godina

Dok je gradnja novih hidro i termo elektrana još uvijek samo ideja na papiru, u Zenici bi prema potpisanom ugovoru do juna iduće godine trebala biti završena elektrana na gas. Je li to realan rok?

Zenička elektrana je privatna investicija opštine koja nema veze ni sa federalnim ministarstvom industrija ni sa Elektroprivredom BiH. Koliko mi je poznato u ovom trenutku ne postoji saglasnost ni da će biti dovoljno gasa za potrebe ove elektrane, dok bi državni regulator, DERK, trebao sagledati način na koji bi se ova elektrana uklopila u elektroenergetski sistem.

Može li se elektrana napraviti za godinu i pol, uključujući izradu neophodne dokumentacije i pribavljanje svih dozvola i sagalasnosti?

Samo projektovanje i izrada prateće dokumentacije za velike objekte traju oko godinu i pol, pod uslovom da se jednostavno ne kopira postojeća dokumentacija, što nije najbolje rješenje. Ukupno, čitav taj proces izgradnje obično traje 5-7 godina. Kada se radi o nabavci opreme, to zavisi ko vam je partner. Manje firme poput elektroprivrede BiH na isporuku sigurno čekaju duže od velikih kompanija. naravno i tu postoji alternativa u vidu nabavke jeftinije kineske opreme ali je problem što je ova oprema bazirana na zastarjeloj tehnologiji.

(zurnal.info)

Janko Baljak: Titova ikonografija u Dražinoj državi Autor dokumentarnih filmova “Vidimo se u čitulji” i “Vukovar, jedna priča” Janko Baljak, ovih dana završava svoj igrani film “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Radnja filma se dešava u periodu neposredno prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, dok jedna grupa beogradskih maturanata pokušava organizirati svoju matursku zabavu. Saradnik Žurnala razgovarao je sa Baljkom o jugonostalgiji, postitovskom periodu u SFRJ i državama nastalim njenim raspadom, Srbiji, kinematografiji...

Kako vreme od smrti Josipa Broza Tita polako odmiče, a evo u maju će biti punih 30 godina od tog događaja, svedoci smo povratka Tita na scenu u raznim oblicima. Oni koji su ga se odricali danas sa zadovoljstvom koriste Titov lik i delo. Hrvatska ima Kumrovec koji postaje turistička atrakcija, Srbija “Kuću cveća”, Slovenija nema ništa ali vraća imena ulica Maršala Tita, a Bosna... Bosna ima sećanje.

U čitavu priču oko povratka Josipa Broza Tita na scenu igrom slučaja baš na 30-godišnjicu uklopiće se i film Janka Baljka (“Vidimo se u čitulji”, “Vukovar, jedna priča), pod nazivom “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Reč je o filmu u kojem se radnja dešava baš uoči i posle smrti druga Tita. Maturanti se 1980. godine pripremaju za izbor za “Princezu maja” i, dok su okupirani ljubavima, uzbuđenjem oko izbora za mis škole i krajem gimnazijskih dana, mediji prenose loše vesti o zdravstvenom stanju druga Tita, a onda i o njegovoj smrti.

Sedamnaest godina kasnije protagonisti te priče ponovo se sreću. Ko su ti ljudi danas i šta se sve sa njima dogodilo u postitovskoj Jugoslaviji, bremenitoj burnim dešavanjima i sudbinskim obrtima, otkriva novi film Baljka.

Snimanje ovog generacijskog filma je završeno i trenutno se radi na produkciji. Materijala ima na pretek u šta smo se uverili u montaži produkcijske kuće “Ideja”, a imali smo i ekskluzivnu priliku i da pogledamo do sada montirane sekvence.

O filmu, odnosu prema Titu, stanju u kinematografiji i društvu razgovarali smo sa Jankom Baljkom koji osim režije potpisuje i scenario za film, koji je, kako nam je rekao napisan još davne 1990. godine, a uz određene izmene, određene pre svega ratovima dobili smo “Blue Train”.


Premijera se očekuje na proleće, baš na 30-godišnjicu smrti Josipa Broza Tita. Jesi li ciljao na to?

- To se slučajno potrefilo. Ispada da sam ciljano gađao 30 godina. To je moj stari tekst, scenario koji sam napisao u nekoj optimističnoj ideji da s njim mogu da diplomiram. Ima tome skoro 20 godina. Uvek je figurirao kao potencijalno zanimljiv ali nikad nije bilo para za to. Kad sam već odustao od toga, i radio neke druge stvari, prošao je i dobio pare na gradskom konkursu. Tada je krenula priča. U međuvremenu sam, pošto se film završava susretom generacija nakon izvesnog broja godina prepravljao tekst. Uvek sam ga aktuelizovao. Ima sigurno jedno šest, sedam verzija i priča se sada završava '96./'97. godine u ono vreme studentskih protesta, a prvobitno se završavao '91.

Kad sam pisao tekst nije se pričalo o brendu “Tito” u bivšim republikama i pokrajinama. Tito nije bio tako popularan kao što je sada. Ispalo je slučajno, ali to naravno ne znači da ne treba iskoristiti pogodan trenutak. Ideja je da se na proleće organizuje niz premijera u ex-jugoslovenskim gradovima. Ima ideja da usput bude i koncerata jer muziku za film piše Zoran Predin, pa da se napravi neka mini turneja, možda čak i da putujemo od grada do grada Plavim vozom. U njemu se inače i završava film.


Odlučio si se da uloge poveriš mladoj ekipi glumaca od kojih većina nije uopšte poznata javnosti?

-Odlučio sam se za jednu veliku audiciju koja je trajala nekoliko meseci i gde se prijavilo oko 500 glumaca. Mislio sam da će se desiti neko čudo, da će doći neki klinci koji se ne bave glumom i filmom, neki apsolutni početnici i natruščici. Međutim škola je škola i to iskustvo se pokazalo pa tako u filmu imamo ili diplomirane glumce sa Fakulteta dramskih umetnosti ili apsolvente. Nije se dogodilo čudo da baš neko sa ulice prođe audiciju. Potrebno mi je bilo da promovišem u glavnim ulogama neke mlade, nepoznate ljude. Kao što je svojevremeno serija Darka Bajića “Sivi dom” izbacila mlade, nepoznate glumce, tako verujem da će se i o ovima tek čuti i da su u pitanju buduće velike zvezde.


Kakav je bio njihov odnos naspram teme, s obzirom da nisu bili ni rođeni kada je Tito umro?

-Njima Tito apsolutno ništa ne znači, nemaju nikakav odnos prema njemu. Načuli su nešto od svojih roditelja, ali ne mogu da vežu svoje uspomene za taj period i za Tita uopšte. O Titu se više ne uči ni u školama. Mi smo učili preterano, a oni sada ne uče uopšte. Još u fazi priprema snimanja držao sam im jednu vrstu kursa.


Puštao im filmove?

-Da, puštao filmove iz tog perioda iz Filmskih novosti, pošto će u filmu biti dosta arhivskog materijala. Gledali su detalje od bolesti, smrti i sahrane. Jako mi je bilo bitno da im približim, ubacim atmosferu koja je meni bila polazni motiv da se bavim tom temom. Kad sam počeo da pišem tekst pošao sam od varijante da je umro vođa i sedam dana je proglašena nacionalna žalost. To je neko vreme bezvazdušnog prostora u kojem se cela nacija našla. Nisu radili ni bioskopi, puštala se non stop ozbiljna muzika. To mi je bilo zgodno kad sam sastavljao tekst, a bilo je proleće, lepo vreme. Zamislio sam da postoje ljudi kojima je bilo do veselja, do radosti..., neki ljudi koji su se zaljubljivali u to doba, koji su se našli u situaciji da je to bilo taboo. Ko god je bio srećan nije se uklapao u opštenacionalnu žalost što je jako zgodno za dramu - taj kontrast između onoga što se dešavalo na ulicama i onoga što se njima intimno dešavalo u životima.

Mladost, radost i matura kao radostan čin i opšteproklamovana žalost, taj sukob dva sveta je bio jako zanimljiv za dramsku radnju. Osim toga, to je nekako period koji je zaista bio gubljenje nevinosti cele jedne generacije. Sve šta se posle toga dešavalo su bili neki poslednji bezbrižni dani, bez obzira koliko to glupo zvučalo. Nije se razmišljalo ni o krizi ni o nacionalizmu. Jedino što je bilo važno i što je visilo je osećanje opšte neizvesnosti šta će se dogoditi kad je otišao Tito. On za sebe nikad nije govorio “kad ja umrem” koristio je izraz “kad ja odem”. Kao hedonista nikad nije prihvatao da će umreti. To je isto zanimljivo za ceo period.


Bio sam klinac ali znam da je njegova smrt doživljena kao smrt najbližeg svog. Uostalom i oni koji su se rodili posle sigurno su imali prilike da vide barem detalje sa Poljuda i plač igrača Hajduka i Crvene Zvezde nakon što je saopšteno da je Tito umro.

- To su svi doživeli kao smrt roditelja. Sve te suze, mimohod, atmosfera..., sve je bilo vrlo iskreno. Niko te ljude nije naterao da prave predstavu po gradu. Ljudi su iskreno plakali. Opet su imali to osećanje neizvesnosti šta će se sa zemljom desiti. Pamtim vreme još dok je Tito bio bolestan u Ljubljani - šta kad on ode? Da li će nas okupirati Rusi kao što je to bilo 12 godina pre u Češkoj? Nije se desilo ništa specijalno sem što je zemlja počela da kopni. Ta cela ekipa, predsedništvo, birokratizovani aparat... Svesno ili ne, ali uopšte nije pripremio naslednika. Došla je garnitura nesposobnih apartčika koji jednostavno nisu znali da odgovore izazovu vremena i koji su postepeno dovodili zemlju i u krizu i nacionalizam i rat. Taj period mi je zaista ostao u sećanju kao trenutak gubljena nevinosti, a u filmu je to gubitak nevinosti jedne generacije. Mislim da će to biti prepoznato kao light motiv i da film može da komunicira i van ex-Yu prostora, jer to se može porediti sa odlaskom svakog diktatora.


Nekako se u tom postitovskom periodu, kada je već zemlja krenula da korača u propast uvek postavljalo pitanje šta će se desiti ako nas neko napadne. Sećam se scene nakon jedne nesreće u rudniku kada je cela zemlja pokazala solidarnost, kako se isticalo da ako nas neko napadna da ćemo se uvek tako ujediniti. Onda je novinar priupitao “a šta ako vas niko ne napadne?”

-Mi smo zapravo uvek učili da postoji opasnost od spoljnog neprijatelja, nismo bili svesni da smo sami sebi najveći neprijatelji. Tito je toliko insistirao na bratstvu i jedinstvu i nije bio blesav zato. On je negde imao i svest da to može da ode u jednom krvavom nacionalističkom pravcu, zato je uvek i suzbijao Maspok, liberale u Srbiji..., ali ga nije preterano zanimalo šta će se desiti posle njegove smrti. Savršeno je živeo taj trenutak i drugo ga nije zanimalo.


Nakon Titove smrti jedna po jedna republika se odricala Tita. Srbija možda i prva. Poslednje vreme dešava se pravi revival Tita, antifašizma, pa moglo bi se reći čak i jugonostalgije. Otkud to nakon što smo se uspešno i krvavo otarasili jugo prizvuka?

-U pitanju je pre svega tranziciona muka koja je svuda prisutna. Fenomen je da je u najrazvijenijoj zemlji, koja je jedina članica EU taj kult sada možda i najjači - Tito je najpopularniji u najrazvijenijoj zemlji. Ja bi to nazvao tranzicionim grčom i nostalgijom za bezbrižnim vremenima kada ljudi nisu razmišljali ni o vizama ni o putovanju. Sada je strašno velik uspeh što smo dobili beli šengen, a bili smo slobodni građani u to vreme. Ne daj bože da ti neko ukrade onaj crveni pasoš. Oni su i na zapadu i na istoku imali vrednost. Ljudi se sećaju mora, toga kako nisu morali da se grče, kako su mogli i oni siromašniji da priušte deci zimovanja, letovanja. Neko će reći da je zbog toga i došlo do toga, da se zemlja prezadužila, da je sve bilo lažno, da su to sve bila Potemkinova sela. Stoji činjenica da je sve - od infrastrukture, industrije..., da je sve napravljeno u to vreme. Nakon toga ništa nije urađeno. Posle Tita nismo uspeli da završimo ni autoput Beograd-Novi Sad koga nema ni 100 km. Iz ove perspektive to ljudima izgleda sjajno. Pa, ja sam 15 meseci bio u JNA. To je za mene bila najgora godina života, a sada se sećam samo nekih gluposti, nekih lepih stvari.


Kako vidiš odnos Srbije prema Titu? Koliko je iskreno pozivanje na antifašizam, posebno nakon posete Medvedeva kada su posećeni i grobovi oslobodilaca Beograda koji su bili zarasli, priča se o povratku imena ulica oslobodiocima i herojima. Srbija je jedina zemlja koja je izjednačila prava kolaboracionista, odnosno četnika i partizana.

-Sad si me podsetio. To je zaista bilo jezivo za gledanje, taj ulizivački pristup. Čupanje korova i poravnanje groblja oslobodioca Beograda posle iks godina, kao da nije normalno da se drži u pristojnom stanju. To su neke stvari koje su potpuno šizofrene. U isto vreme ta pomama za Dražinim grobom paralelno sa ovim. Tita su želeli da prebace u Kumrovec, a prvo je ovde krenula priča o tome da je Tito srbomrzac, štoviše taj termin je prvo korišten na Titovom primeru, valjda samo zato jer je bio Hrvat. Imali smo i Šešelja koji je nameravao da u Tita zabije glogov kolac. Ništa se tu nije slagalo pa su sledile kretenske paralelne biografije. Kao to nije bio Tito. Smešno je što sada ova vlast po potrebi uzima parčiće Titove politike i ikonografije. To šurovanje sa nesvrstanima koje Jeremić sprovodi je neverovatno. Dakle, može i Draža ali mogu i nesvrstani. Ista ekipa koja traži Dražu želi da organizuje samit nesvrstanih. To imitiranje Titove spoljne politike je u današnjem društvu kretensko posebno što se vezujemo za nesvrstane zemlje koje nisu priznale Kosovo. Tito nas je s puno razloga vezao za nesvrstane. Imali smo dva bloka, hladni rat i taj pokret je imao smisla. Danas su i Rusi u Partnerstvu za mir.

Godinu dana pre posete Medvedeva Srbija jedina nije odala poštu antifašističkoj borbi koja se u celom svetu proslavlja. Ljudima je teško da se odrede prema Titu i Draži Mihailoviću. Mi smo u školi učili jedno, a sada se uči potpuno drugačije. Ne znam kako će sada ova deca. Mi ćemo svi živeti u jednoj zajedničkoj zemlji ponovo, samo je veliko pitanje kako ćemo unutar sebe, kako će naša deca komunicirati. Uče potpuno druge istorije i to u istom gradu. Radio sam taj film o Vukovaru i bio sam svedok užasnih podela. Postoje hrvatska i srpska obdaništa koja su ograđena žicom. O udžbenicima da i ne govorim. Slično je i u Mostaru.

Kako oni mogu da žive jedni sa drugima kada udžbenici govore različito? Vlada potpuna histerija.


Nakon Titove smrti u zemlji je proglašeno sedam dana žalosti. Hteli ili ne, morali smo da žalimo. Slično je bilo i nedavno u Srbiji kada je umro patrijarh Pavle. Čak su i zabranjivani određeni kablovski kanali kako bi se nametnula žalost.

-To je bilo potpuno besmisleno. Žalost je pre svega privatna stvar. Ne može se proglasiti žalost. To mi je bilo zanimljivo za priču. Proglašavanje žalosti se kosi sa ljudskim bićem. Potpuno je besmisleno žaliti nekog ko ti nije ni rod, ni pomozbog, pa makar to bio i patrijarh. Bio je dobar čovek, eto, ali ja hoću da slušam glasnu muziku. Što nisu na nebu zabranili i satelitski prijem, što nisu hapsili ljude koji su slušali glasnu muziku, što nisu ukinuli internet? Besmisleno je i to utrkivanje ko će više da žali, pa u Beogradu još jedan dodatni dan. Ne razumem. To su izgubljeni dani, to je katastrofa i za privredu. Da ne ulazim u to kako je izgledala sahrana koja se kosila sa ličnošću tog čoveka - kao vojna parada.


Ahmed Burić te u jednom tekstu ili intervjuu nazvao “horničarem samodestrukcije” s obzirom na filmove koje si radio. Sada radiš priču o životu.

-Diplomirao sam '90. godine kada su mnoge moje kolege i vršnjaci otišli iz zemlje. Da sam to uradio morao sam da počnem sve iz početka jer kad odeš sa ovim zanatom moraš, čak i ako imaš iza sebe ogroman opus filmova, da kreneš od nule. Jako se teško napreduje jer su sindikati jaki, štite svoje ljude. Zato sam odabrao da ostanem. Igrani filmovi su devedesetih bili užasno gledani, prikazivali su se i u drugim republikama i pokrajinama ali su bili vezani za najgore pranje novca, za najprljaviji kapital. To je vreme kada se u najvećem siromaštvu produkcija zahuktavala, ali problematičnim novcem. Loše sam se snalazio u tome, nisam bio od ljudi koji će lako ući u priču sa Miloradom Vučelićem i “Komunom”. U toj celoj priči me privukao dokumentarni film i ono što je nekad bila 92-ka (RTV B92 op. aut.). Počeo sam da gledam oko sebe, kroz prozor. Imao sam jako dobru poziciju za čoveka koji se bavi dokumentarnim filmom da su se događaji nizali neverovatnom brzinom, količinom i da sam mogao da radim filmove. Cela istorija mi se dešavalo u blizini - i bombardovanje TV-a, protesti, šetnje, mitinzi... Počeo sam da radim filmove i postao sam hroničar samodestrukcije. Radio sam najbolnije, najdepresivnije teme. Posle “Vukovara” sam bio bolestan godinu dana. Nisam mogao psihički da se oporavim od rada na tom filmu koji je trajao godinu i po dana, a dobar deo tog vremena sam i živeo tamo. Sve je ostavilo traga. Nisam se zasitio, to je kao droga, ja sam na to navučen. Bavim se tim i kao direktor Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, predajem dokumenarni film, a u neku ruku i ovaj film će imati puno dokumentarnih i arhivskih stvari. Imaće dokumentaristički pristup. Meni to sada prija, ja nisam zaboravio da radim sa glumcima i to saznanje mi je super i odmara me na neki način. To je jedini razlog, ali već sad imam gomilu ponuda da radim. U planu je i film o Jovanki Broz, ali videćemo kakva bude bila sudbina ovog flma.


Devedesetih je taj novac bio prljav, a danas?

- Igrani film je mukotrpan posao vezan za gomilu problema, finansijskih, organizacionih... U ovoj zemlji to nije lako. Taj put od teksta do premijere je toliko težak, mukotrpan i čovek se tu dosta potroši. Na žalost, reditelji se najmanje bave svojim poslom. Kod nas su reditelji i producenti i distributeri... Ja bih najviše voleo da se bavim isključivo svojim poslom, pristalica sam toga. Najviše mrzim kad glumci pametuju, daju lekcije iz života. Ja sam za to da glumci glume, reditelji da režiraju, producenti da produciraju. Kod nas se sve pobrkalo. Nema nekog reda, a film je skupa igračka, zabava i u startu već imaš ideju da ne može da vrati novac. Na blagajnama ne postoji sistem. Jedino da ga prodajemo na kioscima uz žvake i cigare kao što se sve prodaje. I to je problem. Uopšte neću da se iznenadim kad izađem iz montaže i vidim kopiju svog filma na tezgama. Još dok nastaje on je već piraterizovan; to ubija volju. Nema nikakvog sistema vrednosti. Možeš da napraviš film za Oskara, ali to tebi nije nikakva ulaznica da ćeš napraviti i drugi film. Napraviće neki zubar, neškolovan lik koji će oprati neke pare... Kod nas se gomila ljudi tako bavi poslom.


Država je bez problema izdvojila više od milion evra za film “Sveti Georgije ubiva Aždahu”, zajedno sa Republikom Srpskom. Čak se najavljuje i zajedničko snimanje filma o stradanju Srba u Jasenovcu, a o novcu koji će se izdvojiti za to možemo samo da sanjamo. To se posebno odnosi na vas koji se bavite filmom?

-Potpuno mi je idiotski da država uleće u te mega projekte za koje se nije pitalo koliko koštaju. Nemoralno mi je da država finansira filmove za koje se smatra da su od neke nacionalne vrednosti. Na šta to liči? I da ministar finansija može iz budžeta da zakripi rupu a da pri tom glumci ne dobiju honorar za svoj posao. Dragojevića cenim ali mi je neukusno praviti megalomanske filmove u ovo doba. Za te pare je moglo biti snimljeno 15 odličnih niskobudžetnih filmova koji bi nekome nešto i značili. Mogu ja da volim Duška Kovačevića..., ali Georgije koji ubiva aždahu? Nekome na Zapadu posle svih giga efekata, svega što je snimljeno u Holivudu u žanru spektakla mi nismo konkurentni. Koga to uopšte zanima?


Šta nekoga sa Zapada može da zanima, a da dolazi sa ovih prostora?

-Oni više ne žele ratnu tematiku. Njima je malo već dosta tih priča. Oni bi voleli da gledaju neku normalnu, najobičniju ljubavnu priču - što bi rekao moj profesor Điđa Karanović “dvoje se vole, a treći im smeta”. Tako nešto bi imalo mnogo više prođe neko filmovi koji se bave bližom istorijom. Zato su poslednje vreme uspeli i “Klopka” (Srđana Golubovića op. aut.), film koji nisu očekivali iz Srbije ili “Ljubav i drugi zločin” Stefana Arsenijevića. Bio sam baš u “Mostu” Radio Slobodne Evrope sa Harisom Pašovićem pa smo pričali na tu temu. Postoji gomila neispričanih priča i to je ono što se srpskoj kinematografiji zamera. Mi neke bolne teme i neko preispitivanje savesti i odgovornosti za zločine koji su počinjeni u naše ime nismo ni dotakli. Vlada neka vrsta eskapizma. Malo je izuzetaka poput “Vukovara” koji sam ja sa Dragom Hedlom uradio. Fali nam sigurno još ljudskih ratnih priča o onome šta se desilo u Srebrenici. Ali ne bih da taj film pravi bh. reditelj, ili da Hrvati snime film o Vukovaru. U celoj ex-Yu kinematografiji, na žalost većina filmova je bilo jednostrano. Propagandistički i besmisleni su, a toga je najviše nastajalo u Hrvatskoj.


Pa to ne treba da čudi. Imali su odličnu podlogu - Antona Vrdoljaka, majstora filmske propagande. A s obzirom da si radio film o Vukovaru pretpostavljam da i dalje pratiš kako se medijska propaganda odnosi prema tom mučenom gradu?

-Problem sa Vukovarom je to što su ga i Hrvati zaboravili. Taj grad je jedan užasno nesrećan grad i Hrvati su polako digli ruke od njega. Niko neće otvoreno da prizna o čemu se radilo ali će te stvari gurati pod tepih. Užasava me to nadmetanje, ko će gde da klekne, da li će Mesić ili Tadić da kleči, to je neukusno. Oni nisu političari kalibra jednog Vilija Branta. Sve što oni kaži i sve što na tu temu kažu najčešće služi dnevno političkim potrebama. Mislim da će se pre normalni ljudi vratiti jedni drugima nego političari. Što se to pre shvati tim bolje. Mi ćemo večito biti susedi, ne možeš da ih biraš. A doći će jedan dan kada ćemo morati da ga priznamo, to je politička realnost.


Planirao si ekranizaciju “Meksika”, romana Vladimira Arsenijevića, priču o prijateljstvu Srbina i Albanca, ali problem je novac.

-Na jednom konkursu u Francuskoj, od 50 prijavljenih sam dobio ček od 130.000 evra za postprodukciju filma pod uslovom da se te pare potroše u Francuskoj. Film je dosta skup za razliku od “Plavog voza” koji je gradska priča. Kalkulacija je bila na 1,2 miliona evra. Film na republičkom konkursu nije prošao, a uslov Francuza je bio da se film završi u roku od dve godine tako da od toga ništa nije bilo.


Već spomenuti film “Sveti Georgije ubiva aždahu” je koštao više od pet miliona evra, a finansirale su ga vlade Srbije i RS.

-Naš politički vrh, ljudi koji donose odluke, koji povlače finansijske konce... estradizovani su. Estradizacija je užasno prisutna u političkom vrhu. Ne možeš očekivati od ljudi koji komponuju za Kebu i idu na promicije pevaljki po splavovima da ozbiljno razmišljaju kada treba da naprave preraspodelu novca. Lični ukus formira kulturnu politiku što je nedozvoljivo, a ukus je najčešće loš i pod užasnim estradnim uticajem. Najviše na svetu vole da sede sa pevaljkama. Dosta novca je uloženo u renoviranje pozorišta koja izgledaju svetski, ali dobra predstava je incident u pozrištu. Imamo sjajne dve dramske spisateljice - Biljanu Srbljanović i Milanu Marković ali pozorišni repertoar nije na njihovom nivou. Kad god odem u pozorište, a odem povremeno, žešće se smorim. Ne pamtim da mi je neka predstava poslednje vreme bila zanimljiva. S druge strane, kinematografija funkcioniše uz pomoć štapa i kanapa. Javni servis bi trebalo da izdvaja iz pretplate deo za kinematografiju ali toga nema, a ne pamtim koja se televizija poslednje vreme pojavila kao producent dokumentarnog filma. Dokumentarni program ne postoji više na žalost ni u mojoj bivšoj kući - B92. Poslednji film sam uradio ja i otišao. Sve se pretvorilo u Velikog brata.


Jedan od likova koji je zahvaljujući tebi postao poznat u čitavom regionu ovih dana se pojavljuje po raznim televizijama davajući savete omladini. Reč je naravno o Kristijanu Goluboviću (“Vidimo se u čitulji”) koji je čak bio intervjuisan i za “60 minuta”. Govorili smo o estradizaciji političara, a estradizacija kriminalaca je već višegodišnji trend.

-Kristijan je filmski lik. Taj film ga je obeležio ali on je živ zato što je bio u zatvoru svo vreme. Svi koji nisu bili su mrtvi. On je isto to pričao i pre 15 godina. To nije nova priča, kako želi da uđe u porodične vode, da može da se prošeta sa verenicom, da uđe u poslastičarnicu. To je njegova stara priča. Tri meseca posle toga saznam da je verenicu u osmom mesecu trudnoće prebio od batina i da je izgubila dete. Radi se o takvom liku. Hoće on, želi, ima čak i iskrenu potrebu ali to se kosi sa njegovom prirodom. On je zver u koži čoveka. Njemu ništa ne verujem. Da li možeš da zamisliš da doživi duboku starost. Problem je jednostavno sa medijima koji mu daju prostora.

{slimbox images/Galerije/baljak/1.jpg,images/Galerije/baljak/1.jpg;images/Galerije/baljak/2.jpg,images/Galerije/baljak/2.jpg;images/Galerije/baljak/3.jpg,images/Galerije/baljak/3.jpg;images/Galerije/baljak/4.jpg,images/Galerije/baljak/4.jpg;images/Galerije/baljak/5.jpg,images/Galerije/baljak/5.jpg;images/Galerije/baljak/6.jpg,images/Galerije/baljak/6.jpg;images/Galerije/baljak/7.jpg,images/Galerije/baljak/7.jpg;images/Galerije/baljak/8.jpg,images/Galerije/baljak/8.jpg;images/Galerije/baljak/9.jpg,images/Galerije/baljak/9.jpg}

(zurnal.info)

MOSTAR CALLING Zoster: Očaj nas je usmjerio prema optimizmu

Zoster su rijetka zvijerka na BH glazbenoj sceni. Bend je to, koji je uspio spojiti pamet, tehnički sjajnu svirku i kakvu takvu komercijalnost. Činjenica je i da su jedan od rijetkih poslijeratnih bendova koji tekstove pišu na našem jeziku. Možda upravo toj činjenici imaju zahvaliti svoju popularnost kod šire publike. Njihova glazba je spoj različitih formi od reggaea, afra, klasičnog rocka do countrya I bluesa. Na sceni funkcioniraju odlično budući je Zoster skup sjajnih glazbenika I rijetko komunikativnog frontmena.

Trenutno su u fazi pripreme novog, trećeg albuma po redu. O svemu pomalo divanili smo s pjevačem I frontmenom Zostera, Mariom Knezovićem.


Vašu glazbu odlikuje socijalna i politička angažiranost u svakom segmentu. Od imena benda koje zapravo ukazuje na bolest društva u kojem živimo pa do tekstova vaših pjesama. S druge strane ono što svirate i način na koji to radite zrači vedrinom. Očito ste socijalno i politički osviješteni. Kako se, zapravo, uspijevate oduprijeti sveopćoj letargiji i sve dubljoj depresiji u koju tonemo kao zajednica?

- Odupiremo se radom i detektiranjem sveopće letargije i sve dublje depresije u našoj maloj zajednici.

Je li reggae (iako u vašoj glazbi ima i afro i country i inih primjesa) idealan obrazac za otpor kroz veselje? I, ako smo svjesna jednika, imamo li pravo biti veseli?

Pitam to zbog toga što mi se čini da je očaj Iana Curtisa bliži onom što živimo nego karipska angažiranost Bob Marleya.

- Gledao sam neki dan na National Geographicu priču o brodolomu, gdje se jedan šesnaestogodišnjak zatekao u sred oceana, bez pojasa za spašavanje; i priča on kako je plivao i plivao i onda je osjetio strašan umor, samo je htio zaspat’. Nije ga bilo strah utapanja, jer je želja za snom bila veća. Onda je, kaže, neki stariji mornar koji se našao blizu njega doviknuo: "Plivaj mali,imaš za koga, tvoji roditelji te čekaju!". I skupio je snagu, razbudio se i nastavio plivati. Spasio ih je brod koji je naišao.

Živimo u nestabilnoj zemlji i mi poput ovog mornara iz priče dovikujemo da ima nade da se izvučemo iz očaja. Razbudimo se!!!Nema spavanja!!! Idemo!!! Akcija!!! Dakle, upravo je očaj odredio naš kurs prema veselosti, tj. volji za životom, a to podrazumijeva optimizam.

Vi ste jedan od rijetkih bendova koji se pojavio u postratnom periodu, a da se čini kao prirodan nastavak onoga što se na ex YU sceni događalo u osamdesetima. Mnogi se mladi bendovi žale kako im je teško pisati tekstove na našem jeziku. Vama to ipak uspijeva i to prilično dobro. Često u tekstovima navodite reference i citate iz glazbe drugih bendova, ali i iz dnevnopolitičkog života. Ja bih da mi navedete neke direktne reference, glazbeno poetske utjecaje, ali i da mi pokušate, iz vašeg kuta, naravno, objasniti zbog čega je mladim bendovima teško koristiti naš jezik kao medij izražavanja?

- Reference i citati su opća mjesta koje koristim da bi se odredili danas i ovdje i služe kao orjentir u kontekstu našeg vremena. Narodne poslovice su mi najdraže, jer su one zbir iskustava generacija prije nas i zanimljivo je propitivati njihovu univerzalnost u subjektivnom poimanju življenja, u smislu: što to znači MENI, danas i ovdje, i što JA imam ili nemam s tim. Najviše glazbeno-poetskog utjecaja na mene su imali upravo kantautori zbog subjektivnog poimanja svijeta i življenja, što je legitimno i ljudski, dok ostali članovi benda promišljaju muziku na sebi svojstven način, i onda u takvoj kombinaciji likova imate grupu Zoster ;)

Nema veze na kom jeziku se izražavate, ali to mora biti dobro, iskreno i umjetnički opravdano.

Imate li podatke o prodaji vaših CD - ova?

- Imam i zadovoljni smo prodajom, s obzirom gdje i kako živimo

Negdje ste se sakrili u posljednje vrijeme. Jesu li opcije za djelovanje iscrpljene? Ima li naznaka novog albuma?

- Sakrili smo se, baš zato jer imamo naznake novog albuma koji pripremamo. Kad, šta i gdje neka ostane tajna.

(zurnal.info)

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Republika Srpska kao ulog za Patrijarha Mirko ĐorđevićO izboru novog patrijarha SPC-a, o bosanskoj struji unutar Crkve, Kačavendi i Grigorju..., za Žurnal govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najboljih poznavalaca stanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Smrt patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavla pokazala je da su svi koji već godinama pričaju o Srbiji kao o zemlji koja sve više kroči ka klerikarnom društvu nisu to govorili džaba. Kako je u Srbiji, a i ostalim državama nastalim na pepelu SFRJ jačao nacionalizam, pa i razni oblici fašizma crkve su dobijale sve jači vetar u leđa. Najmorbidniji primer je bio upravo u Srbiji, zemlji nekad zakletih komunista, a danas zemlji gde se prema podacima SPC oko 95 posto građana izjasnilo vernikom pravoslavne veroispovesti. U godinama ratova, “nepravednih i ničim zasluženih sankcija” za razliku od drugih institucija poverenje u SPC nikada nije opadalo. Nije to bio slučaj ni kada su “božji pastiri” blagosiljali “škorpione” po bh. ratištima, ni kada su se slikali sa najvećim ratnim zločincima koje je svet upoznao nakon Drugog svetskog rata... Svo to vreme na čelu SPC-a bio je čovek o čijoj skromnosti se ispredaju legende, čovek sa čijom smrću je život u Srbiji gotovo pa stao na četiri dana.

Tokom ta četiri dana se pokazalo koliko je Srbija zapravo ogrezla o klerikarizmu. A, bože moj i popovi su samo ljudi sa svim svojim vrlinama, a posebno manama, željni slave a posebno vlasti, spremni na najniže ljudske porive ne bi li se dokopali iste, a to je proces koji se upravo dešava na vrhu SPC-a. O ulozi SPC-a i patrijarha Pavla za vreme proteklih gotovo 20 godina koliko je bio na čelu, kao i o izborima za njegovog naslednika koje bi trebalo da se održi 22. januara, a možda i neki dan posle, za zurnal.info govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najvećih poznavaoca stanja u instituciji u koju Srbi imaju najveće poverenje.

Stanje je trenutno neredovno. Prvi put u istoriji crkvom upravlja kolektivno telo”, započinje ovaj razgovor Đorđević: “Jedna zanimljiva pojedinost je mnogima promakla. Patrijarh Pavle je bio prvi srpski patrijarh koji je bukvalno sišao u narod, išao ulicama, vozio se tramvajem. On je prvi srpski patrijarh koji je išao ulicom i u tom pogledu će SPC teško moći da nađe ličnost koji je imao tu harizmu. To je čovek koji je ostavio sjaj, opštio je sa ljudima što je neubičajeno za takvu ustanovu, posebno za istočnu pravoslavnu crkvu u kojoj vizantijski sjaj i raskoš u obredima ne gubi na vrednostima od 10. veka do danas”.

U danima oko Svetog Save (22. januara) sledi izbor za 45. poglavnika SPC-a. Nekoliko kandidata se već ističe za naslednika patrijarha Pavla (Mitropolit Amfilohije, vladika bački Irinej, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, zvorničko - tuzlanski Vasilije Kačavenda...). Borba će po svemu sudeći biti neuobičajeno prljava?

-Lobiranje je počelo odavno. Po prirodi stvari vladike za tih 40 dana, sve do završetka sabora nemaju pravo na kampanju što nije ni uobičajeno. Stvari su međutim dobile dramatičan zaplet. Još 6. februara ove godine Sinod (crkvena vlada op.aut.) je objavio na sajtu SPC-a jedno saopštenje posvećeno statutu Vojvodine, upućeno u vidu pisma Slavici Đukić - Dejanović (predsednici Skupštine Srbije op. aut.), Borisu Tadiću kao šefu države i premijeru Cvetkoviću. To je pismo Sinoda vrlo jasno i kratko, i u njemu se kaže da se stvara nova država u državi, da se Srbija i dalje ubogaljuje, rasparčava... U međuvremenu Statut je usvojen, a usled rasprave ni Tadićeve strukture ni predsednica Skupštine nisu uopšte čitali to pismo, ali se našao radikalski poslanik koji je rekao da postoji takav stav SPC-a u vidu pisma i da ga je potpisao vladika Irinej bački. U prvom momentu mnogi nisu znali o čemu je stvar. Nije prošlo sat vremena stigao je demanti Irineja da on nikakvo pismo nije napisao, da nikad nešto slično nije rekao i da on ima duboko poverenje u poslanike Skupštine koji će odlučivati o statutu Vojvodine. Irinej zaista nije potpisao to saopštenje nego ga je potpisao Sinod, dakle cela vlada, a on je tada bio portparol. Bilo je jasno da se SPC ne odriče upliva u dnevnu politiku i da ne samo da hoće da se pita i za unutrašnju i za spoljnu politiku, nego hoće da igra i odlučujuću ulogu. Zanimljiv je rasplet u trenutku kad se nabrajaju kandidati za patrijarha gde spada i Irinej bački. On se u svom demantiju ograđuje od takvog stava crkve, izražava puno poverenje poslanicima koji će raspravljati o statutu Vojvodine. Kao što vidimo, on se prestrojio uz državnu većinu, a ranije je bio blizak i Miloševiću. Uvek ume da se prestroji uz vlast. Drugačije je sa predsednikom Sinoda i čuvarem trona SPC-a, Amfilohijem. On se pre nekoliko dana oglasio u Večernjim novostima rekavši da stoji iza svake izjave u pismu i da bi svaku reč potpisao. Zapažamo da se njih dvojica nalaze na suprotnim pozicijama. Svi se distanciraju od Amfilohija koji stoji na liniji stava koji u parlamentu predstavlja opozicioni blok. Dakle, borba je čisto politička. Patrijarhu su inače prišili jednu ulogu koju nikad nije imao - da je vođa nacije i da je iznad svega. Zato ova borba ima sve političke oblike.

Amfilohije i KoštunicaStiče se utisak da Amfilohije nema podršku jer je sa svim članovima Sinoda u nekom sukobu.

-Ne zavaravajmo se da je Amfilohije usamljen. Taj uvek ima jake karte van očiju javnosti. Ima snažnu podršku ruske crkve. Do Sabora ima još dosta. Do tad su mogući obrti, a moguće je i iznenađenje.

Iznenađenje u kom obliku? Izgleda da je profil kandidata poprilično jasan, ali i da niko od njih ne može biti siguran u izbor zbog konačnog načina biranja - tzv. apostolskog sistema gde se izvlačenjem imena zapravo bira patrijarh.

-Kao što je svojevremeno Pavle izabran za patrijarha žrebom, moguće je da će se i ovaj put neko novo ime pojaviti, a moguće je i da će se ići po principu većine ako Sinod ili Sabor tako odluči. Sve ćemo to znati kada se sastane Sabor koji počinje tako što se zatvaraju u kapelu. Ona se zaključava, i tu se održava jedan mistični čin koji se zove epilkeza - zazivanje duha svetoga. Onda se Sabor povlači. Sednice nisu otvorene za javnost, zgradu čuvaju jake snage žandarmerije pa i državnih specijalaca. Na prošlom saboru je bilo žučno i na pola se saznalo da se biju žestoke bitke. Vladiki tuzlansko-zvorničkom Vasiliju Kačavanedi je pozlilo na pola pa su ga odvezli u bolnicu.

Sukobi su vidljivi i golim okom. Koliko to može da utiče na poverenje u SPC, jedinu instituciju u koju Srbi imaju skoro bezgranično poverenje?

-Tačno je da SPC uživa ogromno poverenje. Respektabilna je ustanova. Onih 95 posto je politička legenda. Sada je momenat kada se crkva mora zapitati neće li ovim kombinacijama taj ugled prepoloviti. Postoje naznake da se vernici zamaraju od svih igara. Uveliko ih kolebaju visoke plate u episkopatu, luksuz, sjaj a na drugoj strani gotovo da nema njene karitativne misije. Probali su jadni u Crnoj reci da naprave centar za pomoć zavisnicima i videli smo u šta se to pretvorilo. To bi u ovom momentu dosta značilo za ugled crkve.

Crkva se i ranije često upletala u politiku. Jedan od poslednjih primera je uplitanje prilikom usvajanja Antidiskriminacionog zakona zbog čega je zakon povučen. Sada imamo situaciju da se država također upliće u izbor patrijarha. Predsednik Srbije Boris Tadić je čak posetio Sinod po smrti patrijarha Pavla. Koliko je moguć uticaj države u izbor novog patrijarha?

-Tadić na to nije imao pravo. Međutim, brzo je tragao i već na sahrani se ponašao kao šef sekularne države i izgovorio je one dve rečenice koje uzgred rečeno ništa ni ne znače. SPC ima ogromnu političku ulogu. Crkva se ne meša direktno u izbore ali kandidata ima i pod njenom su kontrolom stotine hiljada glasača. Odatle i želja države da ima dobre odnose sa crkvom. SPC se, što ne krije, mešala u ključna državna pitanja i ne krije svoj stav. Na to imaju i pravo, ali je vršila i pritisak na parlamentarnu većinu. Kad je reč o državi, ona nema nikakvo pravo da se meša u izbor patrijarha, u rad Sinoda ili Sabora jer su država i crkva odvojeni. A da bi se to izbeglo, da se država meša kod biranja patrijarha i pored Ustava doneta su i specijalna pravila kod izbora patrijarha koja predviđaju da nikad niko sa strane, pa ni država, ne mogu da imaju nikakvog uticaja i da se proces odvija na kraju bacanjem kocke.

Ima li država pravo na svoj stav kada je reč o izboru patrijarha?

-Država nema pravo javno, ni po državnom zakonu da se meša u izbor patrijarha, pa čak ni da navija. Ali, tu dolazi ono najvažnije. Uvek je bilo i biće da državi, kakva god ona bila, uopšte nije svejedno ko će biti patrijarh, i država preko određenih kanala, daleko od očiju javnosti, itekako se trudi da izvrši uticaj. Sve što se sada može reći, to je da su između dvora gde sedi Tadić i patrijaršije veze žive, ali tajne. Šef države ima mogućnost da kontaktira sa raznim vladikama i tu je problem. Vidimo da toga ima i po ovom prestrojavanju vladika prema raspodeli snaga moći na političkoj tabli. Tu je problem.

S obzirom na apostolski način odabira može li se uticati na konačan izbor?

-Kada je biran patrijarh German, biralo se apostolskim žrebom. Onaj koji izvlači poslednja tri je starešina studeničke lavre. Kada je stigao u Beograd sačekao ga je lično Aleksandar Ranković na železničkoj stanici pa su porazgovarali. Ovo govori da država uvek može da utiče kada je u pitanju izbor pre žreba. Ali kad se dođe do poslednje dvojice čak i tu može da utiče.

Kako?

-Vrlo lako. U zatvorenim strukturama kakva je SPC, a osobito u zatvorenim društvima gde se i tajne službe mešaju ništa nije nemoguće. To je potvrđeno izborom Germana. Vreme je prošlo i pokazalo se da on uopšte nije bio tako loš patrijarh kako su gunđali. Zvali su ga crvenim patrijarhom, a inače je rođeni tetak Dobrice Ćosića, iz Drenovaca.

Vasilije KačavendaKoliko ima istine u spekulacijama da je bosanska struja najjača unutar SPC?

-Dosta. To je najbrojnija struja, a danas i to igra ulogu. Naša crkva je do pre dvadesetak godina imala svega dvadesetak arhijereja, a danas ih ima 45. Bosanska struja ne samo da je najbrojnija, mada na Saboru neće odlučivati geografski princip, već ima vrlo jake političke karte. To može da odnese prevagu. One se ne otkrivaju javno ali se uglavnom zna šta na njima piše. A piše da su oni jedini garant, ako je već Kosovo otišlo, da će nadomestiti sa Republikom Srpskom. Idu sa jednom čistom političkom tezom. Međunarodna zajednica to neće dozvoliti, braniće Bosnu ali na unutrašnjoj sceni to je jaka karta tim pre što je jedan od najmoćnijih ljudi zvorničko-tuzlanski vladika Kačavenda koji je oduvek imao vrlo jake političke veze sa svim režimima. Nedavno je objavljena dvotomna knjiga “Ko su bili saradnici Titove UDBE od verskih poglavara u Jugoslaviji” i to među hodžama, rabinima, pravoslavnim sveštenicima. Tamo se nalazi ime Vasilija Kačavende, koji je imao neki nadimak Pablo. To do sada niko nije demantovao a dosijei o saradnji visokih dostojanstvenika svih konfesija još nisu otvarani. On je vrlo moćan čovek i ima jake političke veze. Legendarna istina je da njegov dvorac kod Bijeljine zovu srpski Versaj jer se od raskoši Versaja u Parizu razlikuje samo manjim dimenzijama. Tu je i treći momenat - on je kao i mnoge bosanske vladike u ratu igrao značajnu ulogu. Imamo hiljade snimaka koji ga pokazuju njih sa Karadžićem, Mladićem, Biljanom Plavšić i sa svima onima koji su zaslužni za katastrofu koja je zadesila BiH. Sve ovo govorim, ne kao činjenice koje su nepoznate, nego da ponovo kažem kako će u ovom slučaju izbor uveliko biti u senci političkih moći. To je na neki način i razumljivo jer celokupna istorija SPC-a je pokazala da je pravoslavlje bez oslonca na svoju državu nemoćno. Katolici su se davno pomirili sa tim da nemaju državu i da žive u sekularnim državama - još od Francuske revolucije. Struktura moći, bilo monarhistička ili komunistička je bila vezana poput pupčane vrpce uz SPC. Strukture moći i SPC se ponašaju po principu spojenih sudova. Crkva je uvedena u sve pore javnog života.

Nije Kačavenda, poznat i kao đavolji vladika, jedini koji se slikao i imalo bliske susrete sa zločincima. I sam patrijarh Pavle je imao sličnog iskustva, a nešto nismo primetili ni da je dizao glas protiv zločina koji su činjeni i u ime SPC. Skromnost i nemešanje kao vrlina u tom trenutku su postale mana jer se od vođe SPC-a ipak očekivala neka reakcija, osuda s obzirom na poverenje što bi sigurno imala odjeka i uticaja. Nikada se nije odredio i prema slugama SPC-a u ratu?

-To je pravo pitanje. Niko mu ne može osporiti da je bio skroman čovek, asketa. U poslednjem momentu udario je šamar i državi i crkvi. Pripremali su mu sahranu u kripti Saborne crkve ili još pompeznije u mermernoj grobnici u hramu Svetoga Save. Kad su otvorili testament pisalo je da je njegova želja da bude sahranjen na manastirskog groblju u Rakovici. Može se reći da je uspevao da ostane čovek ravnoteže s obzirom kakvo je bilo raspoloženje prethodnih 20 godina. Danas se u ovoj euforiji međutim zaboravljaju neke činjenice. Uoči Dejtonskog sporazuma kada Milošević još vodi rat, tražio je od patrijarha Pavla i SPC-a da potpiše papir na kojem piše da Milošević može da zastupa sve Srbe ma gde oni živeli. Patrijarh je to potpisao. Tri dana iza toga sazvan je Sinod na kojem je osam vladika javno zatražilo ostavku patrijarha Pavla zbog toga. On nije hteo da podnese ostavku ali je potpis povukao. Pre toga, isti patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Karingtonu, politički dokument u kojem ubeđuje Karingtona, što će reći i Međunarodnu zajednicu, da svi Srbi imaju pravo da se okupe pod zajednički krov sa Srbijom. Postoji još nešto, 1994. godine, kad je Foča spaljena, muslimani proterani..., evropska štampa je podigla buku oko toga i direktno su prozvali patrijarha Pavla da podržava etničko čišćenje. Figaro, Le Monde, Corriere dela Sera objavili su fotografije gde je partijarh snimljen u Foči na zgarištu gde je odmah nikla nova bogomolja. SPC je tužila listove sudu u Parizu. Sud zakazuje ročište. Crkvu je branio zahumsko - hecegovački vladika Atanasije Jeftić. Svedočio je akademik Paul Garde koji je napisao “Život i smrt Jugoslavije”, srpski vizantolog Ivan Đurić... Završilo se presudom protiv SPC-a, što je prva presuda protiv SPC-a a to je patrijarh bolno podneo. U obrazloženju stoji da se ne mogu prihvatiti argumenti, a da se francuska štampa ne da ućutkati. To su bile gorke čaše koje je patrijarh ispio. Da li ga zbog ovog treba osuđivati? On nije nikoga lično blagoslovio rečima “idi, čini zlo”, ali nalazeći se na mestu pod pritiskom donosio je odluke za koje je morao da snosi posledice. Toga je bio svestan i zato je na kraju života slao takve poruke. On je ipak bio faktor ravnoteže. Njemu na kraju pripada izjava “neću veliku Srbiju, neću ni najmanju Srbiju po cenu ubijenog deteta”. Tu je sada ogroman problem i SPC će imati ogromne teškoće da nađe jednu takvu ličnost tih moralnih kvaliteta. Danas episkopi ogrezaju u bogatstvu, sjaju. Njihov vozni park premašuje vozni park češke vlade. Osim toga, teško će naći čoveka tog autoriteta da održava ravnotežu jer su tabori u crkvi žestoko sukobljeni.

GrigorijePre nego je patrijarh umro u javnosti se pojavilo pismo još jednog bh. vladike - zahumsko hercegovačkog vladike Grigorija koji je osudio dešavanja u i oko SPC. Koliko ima istine u tom pismu i koji je bio cilj?

-To pismo je donelo spisak otvorenih teških problema u crkvi i on je vrlo hrabro o njima progovorio. “Mi pilatovski peremo ruke pred probemom pedofilije, mi nećemo da priznamo da je veronauk pred kolapsom...” Izvršen je ogroman pritisak na njega. Lično je mitropolit Amfilohije putovao u Hercegovinu. On se od onda ućutao ali to pismo pokazuje u svojih osam tačaka da bi SPC trebalo da se otvori, da nađe svoje mesto u modernom društvu i da se odrekne političke uloge.

Grigorije se smatra članom progresivne struje i jednim od kandidata za patrijarha iako je javna tajna da se u Trebinju i okolici da ni jedan od poslova ne može obaviti bez njega?

-Sudeći prema njegovom pismu on bi bio najnadobudniji kandidat ako ostane kod tih stavova. Sa druge strane, postoji teškoća što je on u Trebinju i okolini ekonomski moćnik broj jedan, tako da mu neki u Beogradu i to zameraju i to oni čija moć takođe nije mala. Vi znate da je vladika kosovski Artemije u žestokom sukobu sa Sinodom. Kao što vidite stvari nisu samo u duhovnoj ravni nego, mnogo više u svetovnoj. Vladika Grigorije je mlad čovek, a mislim da je vreme da SPC ima mlađeg patrijarha koji bi imao viziju i hrabrosti da traži neke iskorake. Trenutno je u SPC-u mnogo tradicionalista, mnogo klanova, političke igre, tako da će i to otežavati izbore koje će biti neizvesni do poslednjeg momenta.

Koliko je Srbija danas klerikalno društvo i gde je granica klerikalizacije?

-Klerikalizacija u Srbiji je činjenica i dostigla je visok nivo. Crkva je počela da igra ulogu koju je nekad imao Savez komunista. Međutim, neopravdan je strah da će Srbija sada postati neka pravoslavna džamahirija, pravoslavni Iran... Ja u to ne verujem i to ne zato što mi nemamo kandidate za pravoslavne ajatolahe. Imamo ih koliko hoćete, nego jednostavno zbog toga što SPC nema uopšte tradiciju tzv. vertikalne klerikalizacije, odnosno da neki vladika bude predsednik vlade. Postoji horizontalna koja je sada visokog napona. Povremeno se ovde, a to se videlo ovih dana, gubi razlika između sekularne države i crkve, ali sekularizacija raste. Sekularizaciu podstiču politički moćnici koji se guraju kako bi iskoristili patrijarha i crkvu. U crkvi znaju da duhovna strategija crkve nije sekularizacija nego permanentna evangelizacija, da se elementi ljubavi prema bližnjem unose, a mnogi ne znaju da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu državi i društvu, a još veću štetu nanosi crkvi jer je kompromituje, ona zanemaruje svoju izvornu misiju. Upušta se u borbu za ekonomsku, političku moć..., a tih pojava ima i drugde na čitavom pravoslavnom istoku. U zapadu je to nezamislivo. Zna se kako crkva sahranjuje verskog poglavara. Kad umre papa nikada država neće proglasiti četverodnevnu žalost. Repubika Italija izražava saučešće. Ovde su se dobro pomešali lončići, ali to ne znači da treba zamerati ovom silnom narodu na ulici jer ljudi uvek žele da se identifikuju sa nečim što oličava neko dobro.

Priznaćete da su one scene bile i degutantne?

-Tu je bilo i uvredljivih, nepotrebnih scena, klerikalno srednjovekovnih. Četiri dana otvoren kovčeg..., to nije u hrišćanskom duhu. Po hrišćanskom običaju postoji samo jedan trenutak da se ljudi pozovu na poslednje celovanje, da se pozdrave i tad nije obavezno ljubljenje mrtvog tela. To je neukusno urađeno i da je patrijarh mogao da odlučuje sa tim se ne bi složio.

SPC potresaju dva nerešena pitanja - makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

-Vaseljenski patrijarh je na opelu nad Pavlovim telom to rekao, a nijedan list nije objavio deo tog govora. SPC potresaju i unutrašnji problemi. Podeljeni su na novotarce i konzervativce. Jedni su da se započne sa reformama makar u služenju, a drugi su toliko konzervativni da neće nikakvu promenu. Čak je policija morala da reaguje. Nekome nije bitno na kom se jeziku čitaju delovi, ali tu je i kalendarsko pitanje. Krajnje je vreme da se usvoji gregorijanski kalendar, ali toliko je napeta situacija da će to pitanje još dugo opstati. Nelogično je..., još je papa Grgur sa astronomima uvideo da je ovaj pravilniji. Konzervativni duh i otpor reformama je dosta jak.

Kako zauzeti zdrav otklon u veru, boga...?

-Verovanje je lična stvar, ali vernik ima danas mnogo razloga da ozbiljno sumnja. Taj proces počinje. Danas ima mnogo ljudi koji su vernici u hrišćanskom smislu, ali ne i u crkven-dogmatskom. Ne možete se vi više protiviti Darvinovoj teoriji.Crkva mora da napravi otklon. Otuda dve zanimljive pojave. Veliki i negativan uticaj u crkvi vrši nacionalna elita van crkve - spisatelji, neki delovi SANU..., oni crkvi nanose veliku štetu. Osim toga, u crkvi postoji uticaj paracrkvenih organizacija. To su razne desničarske organizacije koje se pozivaju na crkvu a crkva se od njih ne ograđuje. Mladi Srbi u Novom Sadu sa pravoslavnim krstovima slave na trgu, javno rođendan Himlera. Crkva se nije ogradila. Ne treba reći da ih je podsticala jer Hajnrih Himler je bio nacista i ubeđeni ateista.

Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci

Islamska zajednica je već godinama podeljenja. Ko je uticao na to i koliko su stavovi da Islamska zajednica ne bi trebalo da ima duhovni centar u Sarajevu nego u Beogradu pogrešni?

-U zakonu o crkvama stoji da država priznaje samo jednu zajednicu i to onu u Beogradu. Podelila ih je država, strukture moći i to po političkom ključu. Nije sporno što zajednica u Novom Pazaru zahteva da im duhovni centar bude u Sarajevu, jer je pravoslavcima duhovni centar u Carigradu ili Jerusalimu, a katolicima u Rimu. Problem nije u tome, problem je što su vođe obe islamske zajednice podlegle iskušenju moći pa su pristale na podelu. Islamska zajednica nije brojna pa se javlja ekstremizam. Krivica zbog podela je na državi i jednako snose krivicu obojica poglavara i ovaj u Beogradu i onaj u Novom Pazaru. Ovde su sve verske institucije, sem judaizma ispolitizovane i to poodavno. I to nanosi štetu. Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci. Islam u Srbiji uopšte nije agresivan, a tek kad su počele političke trzavice pojavile su se ekstremne grupe.

ZDRAVKO KRSMANOVIĆ: Protiv mene su bili mnogo jači igrači od Đokića U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju

Na nedavnom petom Kongresu Socijalističke partije, održanom u Banjoj Luci, Zdravko Krsmanović osvojio je 124, a njegov protivkandidat u izbornoj trci za predsjednika SP, Petar Đokić, 165 glasova. Međutim, agilni načelnik Foče i potpredsjednik SP-a, nije protiv sebe imao samo aktuelnog lidera partije, već i predsjednike koalicionih i sestrinskih stranaka. U prvom redu šefove SNSD-a i SPS-a, Milorada Dodika i Ivicu Dačića, koji su na Kongres došli kako bi, svojim prisustvom i ličnom podrškom Đokiću, delegatima dali do znanja ko je pravi sljedbenik njihove politike.

Dodik, koji je na skupovima SP-a odavno navikao da dobija burnije aplauze od Đokića, poručio je delagatima da pripaze kako glasaju, jer bi mogli „osvanuti“ u opoziciji. Tako je, uprkos velikoj podršci članstva, pa i delegata, a zahvaljujući pritiscima i izbornom inženjeringu, Krsmanović na kraju čestitao pobjedu Đokiću.

Iščekujući sjednicu Glavnog odbora SP-a, na kojoj će biti postavljeno pitanje regularnosti izbora predsjednika partije, pojedini opštinski odbori već su istupili iz socijalističkih redova. U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju.

Da li je tačno da nisu ispunjeni formalni uslovi za održavanje Petog kongresa SP?
U nekim opštinskim odborima, navodno, nisu provedeni unutarstranački izbori.
-
Tačno je da dosta procedura nije ispoštovano vezano za Pravilnik o izborima u Socijalističkoj partiji, koji je usvojen u aprilu 2009. godine na sjednici Glavnog odbora, kada je donesena odluka o formiranju i održavanju Kongresa. Međutim, istina je da je to bila praksa i u ranijim godinama, kada se, takođe, nije ispoštovala kompletna procedura, jer organizacija odbora i organizacija partije na terenu nije bila takva da su se poštovale sve obaveze i pravilnici koji su doneseni. Kada se govori da li su ispoštovane sve obaveze po opštinskim odborima, može se reći da nisu po pravilniku, ali da je to bila praksa i u ranijim godinama.

Kako su pobjedu Đokića doživjeli vaši saradnici i opštinske organizacije koje su vas podržavale?
-
Održan je opštinski odbor SP u Bileći i svi su istupili iz stranke, neki su čak spalili svoje članske karte i sliku Petra Đokića u prostorijama partije. To pokazuje koliko su se ljudi osjećali prevarenim, jer ako dođete na Kongres i niko vam ne da da govorite na tom Kongresu, o čemu onda pričati. Nikada se nije desilo u istoriji jednog demokratskog društva da održite kongres, a da nijednom delegatu ne bude dozvoljeno da se obrati kao što je to bilo sada. Demokratija nije glasanje. Glasanje imate i u diktatorskim režimima. Sadam Husein je imao glasanja na kojima je dobivao po 99,9 odsto glasova. Demokratija je rasprava i ako vi spriječite raspravu onda možete znati kakav gnjev imate kod ljudi. I drugo, kada imate izbore koji su režirani tako da glasate pod prismotrom, pritiskom, i da vam kontrolišu glasački listić, koji je podijeljen pet sati ranije, i da vas posmatraju sa balkona ljudi, kibiceri, koji su tu postavljeni samo da vide da li će se ispoštovati ono što je već ranije režirano, onda je logično da očekujete gnjev opštinskih odbora i ljudi koji su u partiji zbog ideje a ne zbog interesa.
Vi tvrdite da je bilo manipulacija tokom izbornog procesa, da su listići podijeljeni na početku Kongresa i da Izborna komisija nije imala uvid u izborni materijal. Šta ćete preduzeti po tom pitanju?
-
Istina je da stranačka izborna komisija nije potpisala zapisnik o izborima, što govori da ona nije rukovodila procesom izbora predsjednika SP. Pravilnikom o izborima je propisano strogo da kompletan proces, od štampanja glasačkih listića, podjele, vođenja izbornog procesa, prebrojavanja glasova i proglašavanja rezultata, vodi izborna komisija. Ako to ne potpiše izborna komisija, onda ti rezultati sigurno nisu validni. Očekujem da izborna komisija napiše svoj izvještaj Staturanoj komisiji, da se potvrdi da su rezultati i tajno glasanje za izbor predsjendika SP validni. Ja ću sačekati odluku Izborne i statutarne komisije, i na bazi toga ću donijeti dalju odluku, jer ako jedna partija krši svoj statut, onda je to društvo ptica pjevica, to onda nije ozbiljna politčka partija .
Nakon Kongresa ste rekli da protiv sebe niste imali samo Đokića, već i institucije RS. Na šta konkretno mislite?
-
Od momenta kada sam rekao da ću prihvatiti kandidaturu za predsjednika partije ako dobijem podršku na opštinskim odborima - što se kasnije ispostavilo, većina opštinskih odbora je podržala mene kao kandidata za predsjednika SP-a, jer sam čovjek sa najboljim izbornim rezultatom i bio sam potpredsjednik stranke. Od tog momenta, znači od prije tri mjeseca, počelo je zapošljavanje ljudi iz SP-a u institucije. U prvom redu članovi Predsjedništva SP-a, pa članovi Glavnog odbora i na kraju delegati Kongresa. Kada se tako radi tri mjeseca pred izbore, nakon što objavite svoju kandidaturu, onda je to uplitanje institucija države i vlasti. Koriste se potrebe ljudi da riješe neke egzistencijalne probleme, da zaposle svoje dijete, da dobiju kredit IRB-a... U to su se uključile skoro sve institucije sistema u RS, od Elektroprivrede, Šumarstva , Pošta, IRB-a...

Šta bi se u odnosima SP-a prema trenutnoj vlasti u RS-u promijenilo da ste vi postali predsjednik?
-
Prihvatio sam kandidaturu, jer sam bio nezadovoljan. SP je potpuno izgubila identitet, postala je partija bez boje mirisa i ukusa. Oko nas su ljudi, koji su izgubili posao, žrtve tranzicije, ljudi koji ne mogu vraćati kredite... Na pijaci nađete ženu koja kupuje jedan paradajz, a kila košta jednu i po marku. Zamisliter poniženje te žene, koja je nečija majka i čija djeca ne mogu da studiraju. SP ćuti i podržava tu vlast koja ostavlja radnike na ulici. U Trebinju, u Industriji alata, hoće da sade parike, a u rudniku u Miljevini da gaje šampinjone. Jednostavno se postavlja pitanja: kakva je to SP, gdje je to njeno članstvo, koga ona predstavlja? Je li to partija elite, ili običnog čovjeka, obespravljenih ljudi, koji traže zaštitu. S druge strane, SP je pred utapanjem u SNSD. Ona u zadnje vrijeme stalno podržava kandidate iz SNSD za pojedine čelne funkcije. Kada podržavate kandidate druge političke partije, kada nemate nikakve drugačije stavove od njih, onda se birači pitaju zašto bi glasali za malog, ako imaju velikog, koji je isti. Prema tome, SP sigurno nestaje s politčke scene prije ili kasnije, ako svoju politiku ne odvoji od SNSD-a i ne počne da vodi svoju autentičnu politiku, ne politiku velikog brata. S treće strane, SP vodi privatnu kadrovsku politiku. Imate SP Srbije koja sa četiri i po posto glasova ima potpredsjednika vlade i pet ministara, a SP u Srpskoj ima jednog ministra i to onog koji zadovoljava konstitutivnost naroda. Prema tome, to je jedno poniženje SP-a kroz kadrovsku politku. Sljedeće, SP je morala da bude član Socijalisitčke internacionale i član Evropske udružene ljevice. SP nije ni blizu toga. Nema ni svoju web stranicu, nema normalne centrale, njena infrastruktura ne postoji. To bih ja promijenio i napravio bih jaku centralu SP-a, jake regionalne centre i ustrojio kompletnu organizaciju koja može da funkcioniše i da na narednim izborima dobijemo minimalno 60 hiljada glasova, što je osam do deset poslanika, i bez takve SP niko ne bi mogao napraviti vlast. U tom slučaju, SP bi tražila mjesto predsjednika vlade.
Da li biste i pod kojim uslovima prihvatili koaliciju sa SNSD-om?
-
Koalicija da, ali na način da smo partneri, a ne da smo priljepak, ili privjesak takve političke partije koja vas lagano, smijući se, uvlači u utapanje i nestanak. Partnerstvo podrazumijeva da se uvažavate i da to uvažavanje ide od vlade pa do zadnje opštine. SP pripada sedam odsto vlasti u svakoj opštini, od Nevesinja pa do Novog Grada. To znači da nam treba pripasti sedam posto i u javnim preduzećima, šumama, željeznicama, putevima, poštama..., a ne da se stavi samo jedan ministar radi zadovoljavanja nacionalne strukture i da malo potapšete predsjednika partije. Prema tome, saradnja mora biti partnerska, principjelna i mora biti u interesu obje političke partije, a ne da se jedna razvija i od dva poslanika 1998. godine dođe na 42, a vi od 20 odsto izbornog tijela spadnete na to da se borite za izborni cenzus.
Hoćete li formirati novu stranku, ili ćete nastaviti da djelujete u SP-u?
-
Ja sada obavljam razgovore s ljudima koji su mi dali podršku i do čijih mišljenja mi je stalo. Razgovaram sa opštinskim odborima i očekujem da obavim razgovore sa predsjednikom SP-a Srbije Ivicom Dačićem, jer je i njegovo ime korišteno u predizboornim aktivnostima, naročito zadnji dan pred Kongres, kada je rečeno da gospodin Dačić i SP Srbije podržavaju Petra Đokića. Pošto je gospodin Dačić i potpredsjednik Vlade Srbije, interesuje me da li je SP Srbije i Vlada Srbije imala svog kandidata za izbore u drugoj političkoj partiji, u drugoj državi. Ako je to istina, onda ću znati kako ću se ponašati. Ako to nije istina, onda očekujem da oni to demantuju i kažu da li su bili spremni na saradnju sa onima koje izaberu delegati na Kongresu, a ne da imaju svoje favorizovane pojedince, ili da dođu u poziciju da budu izmanipulisani od pojedinaca sa nivoa rukovodstva entiteta, ili sa nivoa rukovodstva SP-a, da se opredijele na jednu stranu, bez argumenata.

Kako je biti načelnik opštine u entitetu kojim suvereno Vlada SNSD?

-Ja ne znam šta to znači da neko vlada suvereno, ili ne. Ja sam uvijek smatrao da je vlast jednaka za sve građane i ja kao načelnik opštine se ponašam jednako prema svima i onima koji su članovi SNSD-a i onih koji su SDS, radikali ili iz nekih drugih politčkih stranaka. Znači, načenik sam opštine za sve građane, bez obzira da li su za mene glasali ili nisu. Tako očekujem i da se predsjednik vlade, koji je iz SNSD, odnosi jednako prema svim građanima i svim dijelovima RS. Kada primijetim da on to ne radi ja reagujem. Ja jednostavno reagujem na pojave, a ne na ljude. Očito je da se RS sada neravnomjerno razvija i očito je da pojedinci sada smatraju “RS - to sam ja”. Ja to nikada nisam dozvoljavao niti ću ikada na to pristati. Očito je i to da se nekada sredstva iz budžeta dijele kao da je nečiji tekući račun, a bez ikakvih kriterija. Nije RS ničiji privatni posjed niti je budžet RS i budžet IRB-a tekući račun pojedinaca. To su pojave na koje ja ukazujem i tu SNSD, kao politčka partija koja ima najveći broj mandata u Narodnoj skupštini RS, čini greške koje će sigurno biti kažnjene na narednim izborima. Ako neko čini nezakonite radnje u ovoj našoj državi, mora imati na umu da ima i gradova u kojima se nalaze veliki zatvori.

Kakva je vaša saradnja sa premijerom RS, dolazi li u Foču?

-Ja sam potpredsjednik partije, koja je na nivou RS u koaliciji s SNSD-om i očekivao sam da ta saradnja i lično kao potpredsjednika partije i čovjeka, koji je autobusima slao ljude na mitinge da (izbori 2006.) dovedemo Milorada Dodika, tadašnjeg lidera opozicije, na vlast. Iskreno sam se obradovao kada je došao na vlast, očekujući da će to biti procvat RS-a i procvat demokratije. Međutim, tog procvata i demokratije izgleda da nije bilo onoliko koliko smo svi očekivali. Mislim da je u ovom momentu okružen ljudima koji mu daju lažnu sliku, koji mu klimaju glavom i koji od njega hoće da naprave nekog malog diktatora ili malog boga, a na ovom svijetu je dovoljan jedan bog, jer smo ovdje svi ljudi i treba da razgovaramo i na bazi argumenata donosimo optimalne odluke u interesu svoga naroda i građana.

Da li je tačno da Vlada slabije ulaže u opštine u kojim SNSD nema načelnika?

-Ne može stajati ta kvalifikacija. Ja sam obilazio opštine u kojima je načelnik iz SNSD-a već duži period, kao što je opština Rudo, gdje nema nikakvih ulaganja. U toj opštini je načenik iz SNSD-a već devet godina, a ove godine u prvi razred osnovne škole upisano je samo 17 đaka. Tamo jendostavno nemate čovjeka ispod 30 godina, jer su svi u Novom Sadu ili Beogradu. To samo govori kako tu nema neke razlike, ali je očito da se u istočni dio RS, južno od Bijeljine, pa do Trebinja, slabije ulaže. Pominjani su aerodromi u Trebinju, termoelektrana u Gacku, hidreolektrana Buk Bijela, termoelektrana Miljevina... Pominjani su veliki radovi na ostalim malim hidroelektranama i tako dalje, ali od svega toga nije bilo ništa. Ono što ja mogu reći u ime građana iz istočnog dijela jeste- nemojte nam pomagati, ali nemojte ni da nas kradete. Posjekoše nam šumu, vade nam šljunak iz rijeka, boksit..., a razvoja nema. Izgleda da se razvoj vrši na potezu od Gospodske ulice u Banjoj Luci do Laktaša.

Kako premijer Dodik reagira na vaše stavove o neophodnosti jačanje države?
-Očito da su se tu mnogi prepali kada sam ja počeo govoriti o tome kako opštinama treba dati veća ovlaštenja u skladu s Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, jer je BiH članica Savjeta Evrope i dužna je da primjenjuje evropske povelje i direktive. To znači da opštinama treba dati mogućnost da upravljaju svojim resursima i da se spriječi krađa imovine opština i njihovih resursa u korist centralnih vlasti. Ja samo tražim da se prestane sa krađom lokalnih zajednica i razvijanjem jednog centra. Kada sam to rekao onda je počela bujica napada u smislu da mijenjam ustavnopravni sistem da ukidam entitete, i tako dalje. Napomenuću: samo u periodu od 1998. kada je aktuelni premijer došao na vlast u prvom mandatu, na nivo države prenesno je, od ukidanja platnog prometa sa Srbijom, ukidanja carina RS, do pasoša, tablica, ukidanja granične službe..., formiran je Sud BiH, tužilaštvo BiH, OSA, SIPA, vojska, Uprava za indirektno oporezivanje… Pa je li to na nivo BiH prenio Zdravko Krsmanović ili neko drugi? Mislim da je to učinio neko drugi. Zdravko Krsmanović samo traži da BiH bude na putu ka EU zajedno sa Srbijom, koja trči prema EU, iako su joj uzeli Kosovo, dušu srpskog naroda. Jesmo li to mi veći Srbi od naše matice Srbije, ako se u nju stalno zaklinjemo. Očito, ovdje se želi napraviti tamni vilajet i u tom mraku tjerati strah ljudima i u tom strahu manipulišete ljudima i kradete ih. Ta krađa mora prestati.
Kakav je stav birača koje susrećete o istom pitanju?

-Ja nisam klasičan političar. Završio sam građevinu i magistrirao u Novom Sadu. Naučio sam da gradim i stvaram. Pored toga što jasno i čisto govorim, još bolje i jasnije pravim rezultate. Ljudi su u meni prepoznali čovjeka koji nema dva lica i tačno je da sam ja od Foče koja je bila crna rupa na Balkanu, uz pomoć svojih sugrađana i saradnika, uspio da ovih godina napravimo istinski regionalni centar sa pet fakulteta, dvije hiljade studenata, grad mladosti, grad sporta, grad duhovnosti. Foča je istinski pravoslavni duhovni centar. To nikome ne smeta, ne smeta ni Bošnjacima, jer nikome ne gurate prst u oko. To je jednostavno volja tih građana i ovo što ja govorim to su njihove riječi, jer ja govorim običnim srpskim jezikom da me čitav svijet razumije.
Rekli ste da imate veću podršku u stranci od Đokića. Da li to znači da većina članstva podržava vaše stavove o neophodnosti jačanja državnih institucija i lokalne zajednice?

-SP je donosila svoje deklaracije o evroatlanskim integracijama i sve što ja govorim to je napisano u tim stavovima da se zalažemo za primjenu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i za ulazak u EU. Kako možete ući u EU ako ne pregovarate s EU. EU je krug od 450 miliona ljudi u kome morate imati prava ali i obaveze, i da pokažete kako ste spremni da te obaveze ispunjavate.
Ako ne pokažete kako ste spremni ispunjavati obaveze, ko će vas primiti u EU? Morate iskorijeniti kriminal i korupciju. Jednostavno, imaju pravila koja podrzumijeva ulazak u EU, a ta pravila se moraju poštovati, i morate imati dokaze da ste spremni za to. Većina ljudi su toga svjesni.
Zahvaljujući vama Foča je skinuta sa crne liste međunarodne zajednice. Međutim, povratnici se i dalje žale da gradom slobodno šetaju ratni zločinci. Da li ih vi primjećujete?
-Nije korektno pričati bez argumenata i činjenica. Niko nema pravo nikoga da optuži dok to ne urade nadležne institucije. Imamo Haški tribunal i institucije tužilaštva BiH za saradnju sa Haškim tribunalom. Svaka institucija koja je podnijela pravosnažnu tužbu protiv nekoga, on je priveden. Ako je neko pravosnažno osuđen, ako je vođen proces i ako je oslobođen, onda je on slobodan čovjek. Etiketirati nekog da je ratni zločinac ako za to nemate dokaz, nije korektno i to nema pravo niko da kaže. Fočom se šetaju slobodni građani, koji imaju ista prava i obaveze. Ako je neko kriv, on će odgovarati pred zakonom, prije ili kasnije. To ne može biti stvar pojedinca, ili bilo koje grupe iz reda bošnjačkog, ili srpskog, ili bilo kojeg drugog naroda, da nekog etiketira da je ratni zločinac, ako za to nema dokaza.
Formalno, u RS-u postoji opozicija SNSD-u, ali se često čini da nema opozicije prema Dodikovoj politici. Šta vi mislite?
-Ja moram biti iskren da je opozicija u RS bila u jednoj dosta konfuznoj situaciji. PDP je dugo bila u vlasti, tek je nedavno izašla iz vlasti i prešla u opoziciju. SDS je dugo bio u fazama traženja svog vlastitog puta između Čavića i Bosića. Počeo se u posljednje vrijeme javljati i Kalinić, nakon skidanja zabrane politčkog djelovanja, koji je iz politike udaljen kao predsjednik SDS-a. Očito da je u tim partijama bilo nekih dešavanja što ih je vjerovatno oslabilo, tako da je jedina prava opozicija bio predsjednik SRS-a
Milanko Mihaljica. Ja cijenim da je izborna godina počela i da će se opozicija konsolidovati ako želi da napravi dobar rezultat na narednim izborima. Mislim da će ta prava, konkretna opozicija, početi da djeluje od Nove godine. Vjerovatno su svi u fazi očekivanja da li su moguće ustavne promjene, da li će doći do promjene izbornog zakona, što u mnogo čemu opredjeljuje način i mogućnost djelovanja opozicije i metode toga djelovanja.
SP je podržavala Dodika i u vrijeme kada je on najviše atakovao na vas. Zašto vas vaša stranka nije zaštitila?
-
Ja sam na zadnjim lokalnim izborima, pobijedio na izborima za načelnika opštine Foča, kada su kompletne insituticje vlasti atakovale na mene. Nisam tražio pomoć predsjednika SP-a jer sam shvatio da bi to stvorilo totalnu konfuziju među ljudima, jer se on doživljava kao čovjek koji je potpuno u rukama Dodika. To bi pokazalo slabu snagu i mene ali i SP-a.
Pomoć od SP-a zadnjih godinu dana nisam tražio. Ja sam čovjek koji je radio sam, sa svojim građanima i narodom, u interesu svih, i pobjeđivao sam.
Vi ste jedan od rijetkih koji se usudio da pokrene sudski spor protiv premijera RS ?
-
Ja sam čovjek koji zna da osnovni demokratski princip jeste odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako vi kažete neistinu i ako hoćete da narušite ugled drugog, služeći se neistinama, i ako time prešete granicu klevete i pređete granicu mržnje, onda jednostavno za to morate odgovarati, bez obzira na vaše ime i prezime ili funkciju. To su moji temeljni principi i istina je da sam podnio tužbu protiv Dodika i sav prihod od te tužbe za govor mržnje dati ću djeci s posebnim potrebama u Foči. To pokazuje da sam čovjek koji ima čist i jasan princip i da se ničega ne bojim. Ja sam čovjek koji se opredijelio da se bavi javnim životom na temeljnim principima od kojih ne odustajem. Svako mora da odgovara, bez obzira na ime i prezime, za javno izgovorenu riječ. Jezik mržnje na prostorima BiH mora da prestane. Moj politički san je protjerati mržnju iz ove države i da ovaj narod počne da živi kao sastavni dio evropskog civilizacijskog puta.
Da li je RS demokratsko društvo?
-Po meni ona je na putu da postane demokratsko društvo, ali ona je sada u stanju kvazidemokratije. Prvo, nemate slobodne medije. To su mediji koji pokušavaju da budu slobodni. Imate diktaturu jedne političke partije koja u svom nazivu ima ime pojedinca i sve to kada se stavi u okvir onoga što je uticaj međunarodne zajednice i jedan ustav koji je napravljen u vojnoj bazi Dejtonu, onda možete misliti o kakvoj demokratiji se radi. Ovdje je demokratija tek u začetku i na svima nama je obaveza da joj damo snage i zamaha da ovdje zaživi prava istinska demokratija a na kvazidemokratija.
Da li bi domaći tužioci podigli optužnicu protiv Dodika ako odu strani tužioci?
-Vidite, i tužioci su ljudi od krvi i mesa, i oni imaju svoje potrebe, i oni moraju da zaposle svoje supruge, svoju djecu... Moraju da traže kredit od IRB-a, i moram biti iskren da moje iskustvo nije pozitivno. Čak i tužioci se udružuju u zločinačko udruživanje sa političkim mentorima za obračun sa političkim neistomišljenicima. To sam doživio na svoj koži i apsolutno tvrdim da to nije moguće. Tužioci u BiH i RS nisu u mogućnosti da se odupru političkim moćnicima i mafijaškoj strukturi koja ih okružuje. Oni nikada ne bi mogli podnijeti bilo kakvu prijavu protiv bilo kog moćnika bez pomoći stranih tužioca, a moja je želja da strani tužioci i sudije odu čim prije i da na ovim prosotorima zavlada vladavina prava i demokratije.
Za Vas kažu da ste miljenik međunarodne zajendice. Da li vam pomažu ili odmažu te priče i jeste li zaista miljenik međunarodne zajednice?
-Sjećam se riječi kada je SDS bio u sukobu s međuanrodnom zajednicom, koliko su SNSD i SP govorili kako je nužna saradnja s međuanrodnom zajednicom, kako bez toga ne može, kako je SDS na krivom putu. I tada su na krilima međunarodne zajednice, pa i tenkovima, dolazili na vlast i to im nije smetalo. Sada, kada dođete u poziciju da od predsjednika SAD-a dobijete poziv da prisustvujete molitvenom doručku i da vam potpredsjednik najmoćnijih sile na svijetu čestita na onome što ste uradili, oni vam počnu zamjerati na tome. Za mene je to bilo priznanje, a sigurno i svima drugima bi bilo drago kada bi im čestitali. Oni koji drugačije govore siguran sam da ne govore istinu.
Pored Amerike, čestitali su mi i u ambasadama Rusije, Srbije, Francuske..., i ja sam ponosan na takvu saradnju. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema meni je korektan i dobronamjeran, i nemam nijedan razlog da tu saradnju ne nastavim i dalje. Ja sam ponosan na saradnju sa svim ljudima iz međunarodne zajendice, koji su dobronamjerni prema meni i mom narodu.

Navodno, Kusturica planira gradnju ekološkog parka na Tjentištu koji bi bilo sličan Mokroj Gori. Da li vam se obraćao i da li ste svjesni da u vašoj opštini možete dobiti šerifa koji ne poštuje vlast?
-Mislim da su to špekulacije. Apsolutno nema šanse da se u okviru nacionalnog parka Sutjeska, koji je član evroparkova, radi nešto mimo regulacionog plana, ili bilo kakve privatne barake, bez obzira ko bi ih počeo praviti. Nacionalni park Sutjeska je jedna ozbiljna institucija, jedna od najstarijih institucija u oblasti zaštite prirodnih ljepota u Evropi i niko ne može na brzinu bilo šta da tu radi. Postoje regulacioni planovi i sigurno da ja, kao načelnik lokalne zajednice takvo nešto nikada neću dozvoliti, a da za to ne bude široka rasprava i da se o tome ne izjasne svi građani opštine. Svi koji misle da takvo nešto može doći na brzinu oni moraju da znaju kako to neće proći. Svaka ideja, bez obzira od koga dolazila, koja je dobronamjerna, ona će se uzeti u razmatranje. Za sada, bilo kakve ideje, ili poziva od Kusturice za izgradnju nekog etno sela, ili nekog drvenog grada, nije bilo prema opštini Foča ili prema meni, a da jeste sigurno bi javnost bila upoznata. Vjerovatno su to bile špekulacije i razgovori direktora Nacionalnog parka s Kusturicom, bez ikakvog pokrića i mogućnosti da se takav projekat realizuje u bliskoj budućnosti.
INTERVIEW Hedina Tahirović Sijerčić: Borba protiv poniženja mi daje snagu

Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

Imate li informaciju koliko mladi Romi u BiH poznaju svoj jezik?

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.


Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

  • Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

  • Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

  • Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

  • Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

  • Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

  • Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

  • Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

  • Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

(zurnal.info)
VAHID HALILHODŽIĆ: Bolji smo od Portugala! Vahid Halilhodžić, selektor reprezentacije Obale Slonovače, igračka i trenerska legenda, za Žurnal govori o reprezentaciji, historijskoj utakmici protiv Portugala, šansama

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Hilmo Neimarlija: Sabor IZ se stavio na stranu onih koji razgrađuju državu

Poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Hilmo Neimarlija bio je dva puta predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sačinio je važeći Ustav IZ. U intervjuu za magazin 60 minuta Neimarlija je više nego argumentirano kritizirao posljednje reakcije Sabora povodom shema Antikorupcijskog tima, političke istupe reisa Mustafe Cerića i zloupotrebe religije za osobne promocije. Žurnal u cjelosti prenosi transkript ovog izvrsnog intervjua.

 

Gospodine Neimarlija, vi ste jedan od autora Ustava Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, svojevremeno ste bili predsjednik Sabora Islamske Zajednice, zanima me kako tumačite posljednje sheme koje su navodno procurile iz antikorupcionog tima OHR-a? Posebno me zanima kako komentirate žestoku reakciju Sabora Islamske zajednice u kojoj se priziva antiamerikanizam i pominje navodna islamofobija pojedinih visokopozicioniranih diplomata u Bosni i Hercegovini. To je posebno važno zbog toga što Sabor i nije na adekvatan način raspravljao o toj temi, a uvrštena je u zaključke sa posljednjeg Sabora.

- Shema koja je predstavljena, očigledno je u mnogome sporna, po svome sadržaju ali i nejasna po svojoj prezentaciji. Ona je objavljena kao neoficijelni dokument OHR-a i utoliko je i reakcija Sabora iznenađujuća, a ja bih rekao i formalno sporna, kao što je sporna u svojim učincima. Naime, nije ni uobičajeno ni normalno da jedna institucija općeg dobra, važna institucija kao što je Sabor, reagira i određuje se prema drugoj instituciji, važnoj institciji općeg dobra kao što je OHR, na temelju priloga u jednom privatnom mediju.

Koga Sabor zapravo na ovaj način štiti, u ovoj formi? Već smo rekli da nije bilo adekvatne rasprave... Da li štite pojedince sa sheme, Islam, kompletan bošnjački narod kako to predstavljaju, Islamsku zajednicu?

- Ja ne znam da li je bilo rasprave. U svakom slučaju, ako nije bilo onda je to utoliko iznenađujuće, kao što je za mene iznenađujuće da, recimo, prije reagiranja Sabora ni vođstvo Sabora ni reisulema, koji ima i nastoji da ima vrlo intenzivne komunikacije sa predstavnicima međunarodne zajednice, nisu zatražili nikakvo obavještenje predstavnika OHR-a. A sama reakcija Sabora je poprilično nevjerodostojna s obzirom i na to koga se zapravo njome štiti. Po Ustavu Islamske zajednice, Rijaset je dužan da štiti vjerska prava muslimana i ako je Sabor preuzeo tu ulogu onda je bio nekonzistentan, nevjerodostojan, jer gdje je bio ranije kada su, recimo, bila ugrožavana prava, kada se kriminaliziralo druge istaknute ličnosti Islamske zajednice. Evo, navest ću primjer profesora Mustafe Spahića koji je svakako jedna od najslobodoumnijih, ali i najčasnijih i najzaslužnijih ličnosti u Islamskoj zajednici, koga se nedavno brutalno kriminaliziralo i na to nisu reagirali ni Rijaset pa ni Sabor. S druge strane, ako je Sabor preuzeo ulogu da štiti Bošnjake koji su izloženi kriminaliziranju, mada za to nema izvorni legitimitet ni institucionalni legalitet i tu nemamo baš punu vjerodostojnost. Jer, gdje je bio kada su te iste ličnosti koje se nalaze na shemi kriminalizirane na mediju koji je tu shemu objavio, ali i u drugim medijima.

ISLAMSKA ZAJEDNICA NIJE ISTO ŠTO I BOŠNJAČKI NAROD

Mislite na ličnosti iz politike, dakle sa izbornim legitimitetom?

- Ne mislim samo na ličnosti iz politike, mislim i na ličnosti iz Islamske zajednice počev od reisuleme Mustafe Cerića i predsjednika Sabora Edhema Bičakčića, koji su u vrijeme alijanse na stranicama tog medija bukvalno kriminalizirani. Međutim, ovdje se radi o jednoj ozbiljnijoj, ja bih rekao nevjerodostojnosti, odnosno nekonzistentnosti. Naime, ako je neutemeljeno i neargumentovano kriminaliziranje reis- ul- uleme, kriminaliziranje muslimana, a može se govoriti o tome jer reis- ul- ulema predstavlja zajednicu muslimana, onda je po istoj logici puno veće pravo da se pripisivanje internacionalnog terorizma izabranom bošnjačkom članu predsjedništva, koji je politički i državni lider Bošnjaka, Harisu Siladžiću, razumijeva kao pripisivanje terorizma svim Bošnjacima. Haris Silajdžić je na izborima dobio 63 posto glasova Bošnjaka koji su izišli na izbore. Pokušajte zamisliti situaciju na predstojećim izborima u Hrvatskoj da jedan od kandidata dobije dvotrećinsku većinu glasova, koji bi to bio legitimitet.

Teško je to vjerovati...

- Naravno, teško je to vjerovati, međutim ko u drugom krugu dobije većinu glasova bit će legalan i legitiman. Na primjer, Boris Tadić, koji je tijesno pobijedio u drugom krugu, i svaka priča o terorizmu i svako pripisivanje nekog terorizma Tadiću podrazumijevalo bi se kao pripisivanje terorizma cijelom srpskom narodu i Srbiji. Nedavno su neke šovinističke asocijacije iz Republike Srpske optužile Silajdžića za internacionalni terorizam i reagirala je ambasada Sjedinjenih Američkih Država svojim saopštenjem kojim je to žestoko opovrgla. Nisu reagirali ni Rijaset ni Sabor Islamske vjerske zajednice.

Dakle, na osnovu ovoga što ste kazali, može se zaključiti da je mnogo šansi propušteno. Smatrate da su Sabor Islamske zajednice i Rijaset propustili mnogo prilika u prethodnom periodu da reagiraju na adekvatan način, kada su se prozivale pojedine ličosti. Šta znači to? Ponovo se vraćamo na pitanje – koga na ovaj način štiti Sabor Islamske zajednice?

- Da bih odgovorio na to pitanje, dužan sam prije svega objasniti šta se postiže ovom reakcijom, prije svega neprimjerenom, formalno neutemeljenom reakcijom Sabora Islamske zajednice. Njome se Sabor direktno stavio u funkciju sudjelovanja i uključio u aktuelne političke sukobe koje imamo oko butmirskog procesa i karakterom reagiranja, odnosom prema OHR-u i prema visokom dužnosniku Sjedinjenih Američkih Država u kancelariji OHR-a, koja je institucija koja pripada ustavno-pravnoj konstituciji naše zemlje, Sabor se objektivno stavio na stranu onih koji su za destruiranje OHR-a, njegovo zatvaranje, ograničavanje ili čak isključivanje učešća stranaca a posebno Sjedinjenih Američkih Država u aktuelnim političkim procesima u našoj zemlji. Konačno, time što se Sabor obratio članicama PIC-a a ne organima države Bosne i Hercegovine, koja je zakonski partner OHR-a, zaobišao je državu i na taj način se stavio također na stranu onih koji relativiziraju i nastoje razgraditi i u svakom slučaju umanjiti ulogu države Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ćete se složiti, gospodine Neimarlija, da je nedavno Cerićevo TV prizivanje supruge gospodina Raffi Gregoriana zaista dno dna. Vjerovatno ste sa posebnom pažnjom to pratili, posebno što to dolazi od vjerskog poglavara koji mnogo putuje i diči se vrijednostima multikulturalnosti kada napusti ovu zemlju. Podsjećam da je svojevremeno Milorad Dodik na identičan način vrijeđao gospodina Gregorijana prizivajući mu „suprugu Sarajku i kuma muslimana“. Očigledno da i Ceriću i Dodiku u ovim situacijama smetaju iste stvari. Nekad su to supruge, nekad kumovi, ali očigledno je da se radi o neskrivenom šovinizmu.

- Ne bih, naravno, komentirao politički diskurs Milorada Dodika, al' ne bih ni prihvatio vašu karakterizaciju iskaza reis- ul- uleme Cerića. Prije svega, njegov iskaz niti je dovoljno precizan, nit' je tako jasan da bih ga ja na taj način karakterizirao i komentirao bez prisustva njega. Da je ovdje reis-ul-ulema Cerić, vrlo rado bih razgovarao s njim i zajedno s njim potražio rješenje toga što je on htio da kaže. Međutim, kazat ću sljedeće, u našoj tradiciji nije da se ljude javno proziva zbog njihovog privatnog ili porodičnog života. Ljudi koji hoće da ih se drži odgovornim prema drugim ljudima ophode se tako da u njima vide ličnosti koje su odgovorne za svoje postupke i za ono što rade. Zapravo, objektivno i od reis- ul- uleme se očekuje da ljudima sudi na temelju onoga što oni rade ili ne rade, odnosno onogo što čine ili ne čine.

Izjava je otprilike glasila „znamo s kim je on oženjen, želimo mu sretan brak, oženjen je sa Olgom...“ i tako dalje, i to implicira ovo što sam upravo govorio. Ipak, ja apsolutno uvažavam i vaše mišljenje. Gospodine Neimarlija, da li je Islamska zajednica jednaka kompletnom bošnjačkom narodu, odnosno da li su Islamska zajednica i bošnjački narod jedno tijelo? Da li svaka kritika na pojedino lice iz Islamske zajednice, dakle na ljude sa imenom i prezimenom, automatski znači islamofobiju, udbaške metode, napad na kompletan jedan narod?

- Ne mogu sa par rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje, ali krenimo redom. Prvo, naravno da Islamska zajednica nije isto što i bošnjački narod. Po njenom ustavnom uređenju Islamska zajednica je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka u dijaspori i svih onih koji je priznaju kao svoju. Naravno, Bošnjaci čine pretežnu većinu pripadnika zajednice, ali u njoj imamo i Albanaca, Turaka, Arapa, Roma, pripadnika vjerovatno i nekih drugih naroda. To što je kod nas religija bila vododjelnica etničkog diferenciranja poznata je stvar i razumljivo je da je Islam i kao vjerska i kao kulturna sila oblikovao bošnjački individualitet ili bošnjačku posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, naše prve komšije u ovom etničkom smislu, kao što je bošnjačka vjernost zemlji Bosni i bosanskom jeziku odredila naš odnos i našu posebnost u odnosu na Turke, Albance i druge muslimanske narode s kojima smo povjesno bili u doticaju. Znači, da među Bošnjacima pored muslimana imamo i agnostika, deista, ateista, vjernika koji nisu integrirani u Islamsku zajednicu, imamo čak i pripadnika nekih protestantskih sljedbi. Međutim, kada Islamska zajednica na neki način preuzima pravo predstavljanja Bošnjaka, objektivno se u današnjim okolnostima, proizvodi dvostruka šteta. S jedne strane, time se produžavaju ili podhranjuju iluzije onih koji još uvijek vjeruju da mogu negirati ili poništiti nacionalni identitet i politički subjektivitet bošnjačkog naroda i da nas mogu vratiti u nekakvo stanje u kojem ćemo biti samo vjerska skupina. To je jedna šteta, jer se pothranjuju te iluzije koje su doista iluzije. S druge strane, proizvodi se zapravo zbrka o ulogama, moćima, utjecajima koje odgovorni ljudi u Islamskoj zajednici imaju. Politički se angažiraju ljudi koji nemaju izborni politički legalitet i političku odgovornost, i samim tim oni koji to trebaju da rade i donose odluke pribjegavaju tome da se vjerski predstavljaju i vjerski promoviraju. Naravno, i predstavnici međunarodne zajednice su pogrešno doprinijeli miješajući to dvoje.

 VJERA JE POSTALA ROBA KOJOM SE TRGUJE

Svaka kritika upućena konkretno reisu Ceriću se proglašava islamofobijom, ili svako ukazivanje na neki problem unutar Islamske zajednice kao što je, recimo, pljačka novca namijenjenog za gradnju džamije u Bihaću proglašava islamofobijom i napadanjem kompletnog Islama. Ima li zloupotrebe vjere, zaklanjanja iza vjere, u ovom slučaju zaklanjanja iza Islama, u Bosni i Hercegovini.

- Dakle, komunistički sistem, za koji su mnogi ljudi vjerovali da će trajati milion godina, propao je između ostalog zato što nije bio spreman da podnosi kritiku, da podnosi drugo mišljenje, i pored svih dobrih strana koje je imao. Jugoslavenski, naš sistem, koji je bio puno otvoreniji u odnosu na neke druge evropske socijalističke sisteme ni sam nije mogao to prevladati. I on je bio opterećen tom nesposobnošću da čuje drugo mišljenje, da poštuje, da uvaži, da podnese kritiku. Naravno, zato što je u religiji, u vjerskim zajednicama, vjeri, vidio neku vrstu alternative, neku vrstu kritičkog ogledala. Gurao je i vjeru i religijske manifestacije u privatnost i izvan ovih formi društvenog života. Naravno, nije se zabranjivala vjera, ali je gurana malo više u tu privatnost. Kada se dogodila promjena, kada je nahrupila stvarna demokratija i kada je nahrupila religija iz tih margina u društveni život, po principu klatna dogodilo se to što se dogodilo da su sad i vjera i ljudi vjere odjednom dobili na značenju koje im je bilo ranije uskraćivano. Međutim, u svim zemljama bivše Jugoslavije, izuzev recimo Slovenije, ni u jednoj još uvijek nije uravnotežena na valjan, novi način uloga religije i ljudi vjere u smislu harmoniziranja ne samo odnosa među religijama i odnosa među narodima, nego i harmoniziranja etničke, religijske i socijalne pripadnosti. Sekularizam se kod nas još uvijek krivo razumijeva na području cijele Jugoslavije. Sekularizam se razumijeva kao ateizam i antiteizam. Sekularizam nije ni ateizam ni antiteizam, nego je medij, doktrina, politički model uravnoteženja odnosa u kojima religija može da igra svoju ulogu, vjerska pripadnost, socijalna pripadnost, klasna, staleška, itd. To se kod nas još uvijek nije dogodilo, i to je impliciralo još uvijek manihejsku revolucionarnu logiku, pa su oni ljudi kojima se između ostalog u doba komunizma uskraćivalo pravo da budu uopće u pravu, sada odjednom kada su postali važni, mislim na ljude vjere, dozvolili su sebi da budu potpuno u pravu i da nikako ne mogu biti u krivu. Tužna je, naravno, činjenica kada se utemeljene kritike loših postupaka funkcionera Islamske zajednice a priori odbacuju i tumače kao napad na islam i na Islamsku zajednicu. Ali je isto tako tužna činjenica da ni mediji sa svoje strane nisu uznastojali da se izbjegne manihejska, revolucionarna logika iz bivšeg sistema na način da se razlučuje dobronamjerna, odnosno utemeljena kritika postupaka vjerskih ličnosti, konkretnih događaja, konkretnih kršenja stvari, konkretnih pogrešnih odluka u svjetovnim stvarima koje zahtijevaju i dopuštaju različitost, već se pribjegavalo, i nažalost još uvijek se pribjegava suđenju ljudi umjesto njihovim postupcima, suđenju zajednici umjesto njihovim predstavnicima. Tako imamo jednu vrstu fronta, što je još gore, na jednoj strani medije koji nekritički sve hvale kad su vjerske zajednice u pitanju, kad je u pitanju Islamska zajednica. Onda prosječan medijski korisnik usluga i prosječan, u ovom slučaju, pripadnik Islama ima dojam da živi u vremenu nekakvog rata medija koji se bore za Islam i medija koji se bore protiv Islama. A nema nikakve dvojbe da se radi o teškim nesporazumima, i također, da je Islamska zajednica dužna po svom ustavu ne samo da čuva vjerodostojnost islamskih ustanova, nego da čuva autoritet institucije od osporavanja, od ugrožavanja, od skrnavljenja. Ona je itekako dužna da te vrijednosti islama, Islamske zajednice, simbole vjere, ustanove vjere čuva od njihovog privatnog, stranačkog, partikularnog i svakog drugog prisvajanja zarad stranačkih, pojedinačnih i drugih interesa. Imamo to također na sceni. Ja vrlo odgovorno, vrlo promišljeno tvrdim da danas vjeru ne ugrožava niti političko poricanje niti društveno izguravanje iz javnog života, već pretjerano društveno eksponiranje, a posebno nešto što ne bih imenovao zloupotrebom, nego pretvaranjem vrijednosti vjere, kao nečega do čega ljudi doista drže, u potrošački materijal, u robu kojom se trguje i u sredstva osobne ili neke kolektivne promocije. Imam ilustraciju od prije nekoliko dana kada jedan divan čovjek, po mojim osjećanjima dobar i uspješan musliman, kaže mi: “Kada mi čovjek kaže Allah mi je svjedok, odmah posumnjam u njegove namjere”. Od tog prizemnog plana rabljenja vjere, potpunog sviđanja prizemnih računa, do ovih suprspektakala koji su kao vjerski a u kojima nema niti vjerskih sadržaja, koji negiraju estetiku vjere, njenu unutarnju intimu, dešava se to konzumentsko korištenje i zlorabljenje vjere.

Ovo je jedan od vaših rijetkih TV nastupa, vi se rijetko pojavljujete na televiziji. Ima li neki poseban razlog za to?

- Bit ću iskren. Zato što, mada sam u političkom životu, nikad nisam uspio da u sebi prevladam intelektualca koji ima sumnje, koji stvarima ne presuđuje jednostavno, koji pokušava da probleme misli. Nažalost, u nas politika i politička praksa ne dopuštaju kritičko i političko mišljenje. Bio sam prije nekoliko mjeseci, zajedno sa kolegama iz dviju naših komisija u Švicarskoj, na najboljem seminaru na kojem sam učestvovao od kako sam poslanik i svi smo se osvjedočili da između ostalog, jedno od obrazloženja uspjeha Švicarske kao zemlje i uspjeha švicarske politike leži u tome što oni insistiraju na permanentnom povezivanju političkog mišljenja i političke prakse. To je jedan odgovor, dakle, čime se ja bavim kad čitam knjige i promišljam probleme. Mi zapravo imamo na sceni da biti političar danas kod nas ponajprije znači biti kriv, biti osuđen, treba se opravdavati.

(zurnal.info/60 minuta)

Intervju ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Rekao sam Kusturici da je srpski nacionalist

Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.

Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?

- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.

Da li je Kusturica bio drzak?

- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.

Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?

- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.


Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?

- Čujte, može on svašta izjavljivati.


Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete.
Vjerujete li mu?

- Ne vjerujem.


Jeste li očekivali ovakvo nešto?

- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.


Koliko ste dogovarali intervju?

- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.


Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?

- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.


Šta ste ga još željeli pitati?

- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...


Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?

- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.


Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?

- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.

(zurnal.info)

Monja Šuta - Hibert: Festival Pravo ljudski oslobađa kulturu

Od 12. do 16. novembra u Sarajevu će biti održan Pravo ljudski, festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima. U toku četvrtog po redu festivala bit će prikazano 19 dokumentarnih filmova a publika će biti u prilici da nakon projekcija razgovara sa autorima. Novitet u sklopu festivala je Zoom Rights festival kao i  konkurs za najbolju Pravo ljudski fotografiju namijnjenu isključivo srednjoškolcima. Povodom svega toga razgovarali smo sa izvršnom direktoricom festivala Monjom Šuta - Hibert.


 

Šta je tema ovogodišnjeg Pravo ljudski film festivala?

- Osnovni razlog postojanja Filmskog festivala o ljudskim pravima jeste želja da se u javnom prostoru građanima omogući pristup recentnoj dokumentarnoj produkciji koja svojom tematikom može podsticajno djelovati na produbljivanje javnog diskursa o ljudskim pravima. Stoga klasičan tematski okvir ne postoji, već je koncept našeg djelovanja utemeljen na ideji da se informacije o svijetu u kojem živimo, oblikovane i predstavljene uspjelim dokumentarnim osvarenjima, ponude javnosti. Obzirom da se društveni prostor generira kroz dijalog, komunikaciju i slobodnu razmjenu ideja, Pravo ljudski svojim postojanjem pokušava da izbjegne svaku vrstu komercijalizacije. Stoga je ulaz na sve naše projekcije slobodan. Namjera nam je pokazati kako pristup kulturnom dobru, u ovom slučaju filmovima, ne mora nužno konotirati tržišnu eksploataciju proizvoda kulturne industrije.

S kojim poteškoćama se susreće vaš tim kada odluči da se na festivalu prikaže neki od aktuelnih svjetskih dokumentarnih hitova?

- Kao što se može pretpostaviti, problem prava na prikazivanje filmova iz našeg programa je uvijek vezan za pregovaranje sa producentima i distributerima s obzirom na prilično visoku tržišnu cijenu dokumentaraca. Osim toga, svakako treba imati u vidu da je gotovo na svakoj našoj projekciji prisutan reditelj/ica ili protagnoist/ica filma, što onda usložnjava čitav koncept budući da gostima treba osigurati adekvatne uvjete boravka u Sarajevu za vrijeme trajanja festivala. Ukoliko još želite da animirate javnost o tome što radite, da imate adekvatnu promotivnu podršku, onda sigurno postaje jasno kako pred malobrojnim timom entuzijasta koji održavaju ovu ideju živom već četvrtu godinu stoje mnogobrojni izazovi da čitav događaj bude isplaniran i realiziran na profesionalan način. Mi nemamo velika budžetska sredstva i nastojimo svoje ambicije prilagoditi uvjetima u kojima radimo i ne tražimo, niti molimo za podršku one koji ne osjećaju bliskost sa uvjerenjima koja nas podstiču da filmsku kulturu otvorimo onima koji je znaju cijeniti.


Na redu je četvrti festival, kakvi su dojmovi sa tri prethodna?

- Festival je inicijalno zamišljen kao podrška magistarskom studiju ljudskih prava i dekratije u Jugoistočnoj Evropi koji organizira Centar za postdiplomske interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Međutim, nakon prve dvije godine, odlučili smo se otvorenije ući u javni prostor Sarajeva jer smo osjetili da postoji izvjestan širi interes za ono što radimo. Tako je npr. posjeta prošle godine bila znatno veća, čak bih rekla da je premašila naša očekivanja. To nam je, naravno, bio još jači podstrek da ove godine u programu imamo još veći broj dokumentarnih filmova.

Ko gleda dokumentarne filmove na festivalu o ljudskim pravima, na kojem nema crvenog tepiha, glamura, kupovine ulaznica ni VIP propusnica?

- Dokumentarni film je već odavno također prilično velika industrija. Stoga ne mislim da je ovaj žanr sam po sebi lišen publike koja je naviknuta da gleda isključivo filmove komercijalnog karaktera. Međutim, kako sam već napomenula, naš cilj je ponuditi slobodan pristup filmu te na taj način skrenuti pažnju javnosti kako se kvalitetna filmska ostvarenja mogu predstavljati građanima, a pri tome ne ograničavati pristup informacijama, bilo visokim cijenama ulaznica, bilo VIP pozivnicama sa „probrane“ posjetioce ili možda sms-rezervacijama koje nisu ništa drugo nego promoviranje već ionako visoko profitabilnih sponzora koji zapravo najviše profitiraju od festivalizacije kulture. Naš koncept jer radikalno drugačiji. Mi koristimo donatorski novac da proizvode kulture „oslobodimo“ njihove uloge da na tržištu generiraju još više profita.

Ko su gosti ovogodišnjeg festivala?

- Ove godine će biti jako puno gostiju i ne bih posebno isticala niti jedno ime, iako tu ima nekoliko autora koji iza sebe imaju značajnu karijeru i mnoštvo nagrada, već bih skrenula pažnju na činjenicu da su gotovo svi filmovi koje ćemo prikazati nastupali na renomiranim svjetskim festivalima dokumentarnog filma poput IDFA-e, Sundance-a, Hot Docs-a, Berlinale-a, Silverdocs-a, Human Rights Watch-a, Amnesty International-a itd., što je svakako samo potvrda da se govorim o ostvarenjima koja su imala zapaženu ulogu na prestižnim destinacijama filmskog stvaralaštva. Osim toga, ove ćemo godine imati čak tri premijere (svjetsku premijeru bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma o čovjeku koji je u životu logorovao čak tri puta – „Čovjek XX vijeka“, Harisa Prolića, zatim predpremijeru filma „Tragovi“ španskog reditelja Guillermo Carreras-Candija o postratnoj generaciji mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, te specijalnu premijeru filma „Kreni i trči“, američke rediteljice Nicole Opper). Ove godine ćemo prikazati i dva kratka filma, a posebno je potrebno naglasiti film „Next floor“ koji je prošle godine u Cannesu osvojio nagradu kritike. Sve informacije o filmovima, inače, je moguće pronaći na našoj web stranici www.pravoljudski.org

S obzirom da su redatelji i producenti koji gostuju na festivalu velika imena dokumentarnog filma, hoćete li organizirati i neke radionice?

- Radionice će biti organizirane u okviru našeg programa za srednjoškolce „Zumiraj prava“ (Zoom rights) koji smo pokrenuli prošle godine pozivajući učenike da pošalju svoje fotografije na temu ljudskih prava na natječaj koji je bio otvoren do sredine oktobra. Taj dio programa će biti organiziran u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a za autore najuspjelijih fotografija su i ove godine osigurane nagrade, jedan foto aparat i tri knjige. U okviru glavnog programa koji će se desiti u kinu Meeting point, u nedjelju će biti također upriličena panel diskusija na temu „Kolektivna sjećanja – prikaz ratnih stradanja u umjetnosti”.

Da li je moguća saradnja festivala sa nekim od javnih TV servisa u Bosni i Hercegovini?

- Čini mi se da su mediji sve zainteresiraniji za ovo što radimo, a medijski pokrovitelji 4. Festivala o ljudskim pravima Pravo ljudski su Federalna televizija i RTRS. Mislim da je u današnje vrijeme jako bitno obratiti pažnju i na elektronske medije, npr. poput vašeg, jer činjenica razmjene informacija u digitalnom kontekstu upućuje kako decentrirani medij Interneta ima itekako značajnu ulogu za diseminaciju informacija.

Do sada je festival održavan na više lokacija, gdje će se održati ovogodišnji?

- Sve projekcije će biti u kinu Meeting point, u poslijepodnevnim, večernjim i kasnim večernjim terminima, a tokom vikenda ćemo imati i dnevne projekcije. Otvaranje festivala je 12.11. u 18h sa filmom Karima Chroborga „War child“ o sudanskom vojniku, mladiću koji je preživio ratne strahote u Africi da bi potom napravio karijeru hip-hop zvijezde, te danas novcem koji zarađuje muzikom pomaže obrazovanje afričke omladine. Zatvaranje festivala je 16.11. u 20h projekcijom filma „Let's make money“, austrijskog reditelja Erwina Wagenhofera, a radi se o filmu koji zaista treba pogledati jer govori o globalnim tokovima novca, ekonomskom totalitarizmu i „famoznim“ kreditiranjima od strane Svjetske banke i MMF-a, iznoseći informacije o stvarnim posljedicama takvih aranžmana kojima se države potpisnice u većini slučajeva dovode u poziciju dugoročnog dugovanja i gubljenja ekonomskog suvereniteta.

Bez koga festival ne bi postojao?

- Pravo ljudski ne bi postojao bez nutarnje potrebe, spremnosti i energije, ne više od pet do šest ljudi koji nemaju pretenziju da svoj nesebičan rad vežu za vlastitu promociju.

 

 

ŠTA GLEDATI

(izbor: Mario Hibert)


LETS MAKE MONEY (Austrija, 2008; režija: Erwin Wagenhofer)

Iznimno aktuelna studija o ekonomskom totalitarizmu, globalnim tokovima novca, privatizaciji javnih resursa, mafijaškoj metodologiji ucjene zagovornika slobodnog tržišta i investicijskih fondova. Film koji objašnjava skrivene namjere kreditiranja i posljedice potpisivanja sporazuma sa Svjetskom Bankom i Međunarodnim monetarnim fondom.

BURMA VJ: REPORTING FROM A CLOSED COUNTRY (Norveška, Švedska, Danska, Velika Britanija, 2008; režija: Anders Ostergaard)

Priča o novinarima koji su krijumičarenim video snimcima pokrenuli televizijsku revoluciju protiv burmanskog vojnog režima. Dokumentarac o borbi za slobodu tehnologijama informacijskog doba.

ANOTHER PLANET (Mađarska, 2008; režija: Ferenc Moldovany)

Djelo izuzetne stilske vrijednosti, uznemirujuće fotografije i hipnotične muzike, koje prikazuje izrabljivanje djece u Ekvadoru, Meksiku, Kongu i Kambođi. Iznimno potresna dokumentarna drama o ropstvu i planetarnoj moralnoj krizi.

THE AGE OF STUPID (Velika Britanija, 2009; režija: Frenny Armstrong)

Film koji upozorava na zabrinjavajuće ignoriranje klimatskih promjena i šalje alarmantnu poruku kako je razvoj zasnovan na prekomjernoj potrošnji ekološki neodrživ. Globalna premijera ovog aktivističkog dokumentarnog filma koja se desila u septembru održana je istovremeno u preko 700 gradova i 75 zemalja svijeta.

ČOVJEK XX VIJEKA (Bosna i Hercegovina, 2009; režija: Haris Prolić)

Premijera filma o čovjeku koji je logorovao u tri puta, u tri različita politička sistema: Mauthausen, Goli otok, Vojno-istražni zatvor «Mali logor» u Banjaluci. Nevjerovatna ljudska sudbina, velikog svjedoka fašističkih ideologija XX vijeka.


Za više detalja i informacija o ostalim filmovima iz PRAVO LJUDSKI programa posjetiti: www.pravoljudski.org