KURT BASSUENER: Odlazak OHR mogao bi biti velika greška

Kurt Bassuener, politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike (DPC), koji iz prvog reda posmatra predstavu političkog cirkusa u BiH, za Žurnal objašnjava zbog čega se međunarodnoj zajednici toliko žuri da ode iz BiH, rizicima preranog povlačenja EUFOR-a i načinima da se BiH iz pacijenta međunarodne zajednice transformiše u stabilnu zemlju

Zašto se međunarodnoj zajednici, prije svega Evropskoj uniji, toliko žuri da zatvori OHR i okonča misiju EUFOR-a u BiH?

-Moj utisak je da je takozvana tranzicija, kako je oni nazivaju, postala svrha samoj sebi. Kako se pokazalo u proteklim godinama, dejtonska BiH funkcionisala je samo zbog “osigurača” u vidu prisustva međunarodne zajednice i OHR-a kao njenog izvršnog tijela. Ako se želite riješiti OHR-a, što mi svi želimo, onda morate uspostaviti drugačiji sistem. Kratak odgovor bio bi da je međunarodna zajednica umorna od BiH i odlučili su da tu priču žele završiti ili barem značajno smanjiti svoj angažman u BiH. To bi se moglo vrlo brzo pokazati kao jako velika greška.


Znači li to da je prisustvo OHR-a i EUFOR-a još uvijek neophodno?

-Mislim da se moraju zadržati elementi prisustva međunarodne zajednice koji mogu spriječiti obnavljanje konflikta u BiH, kao što su Visoki predstavnik i EUFOR kao vojna komponenta. Ovo prisustvo međunarodne zajednice treba ostati sve dok se ne napravi suštinska ustavna reforma. Ne vidim želju da se radi sa običnim ljudima i na taj način izgradi podrška za ustavne reforme što je ključni uslov da bi BiH mogla preživjeti. Ne vidim nikakvu mogućnost za napredak kroz oslanjanje na postojeće vodeće političare, jer u njihovom interesu zaista nije da imaju funkcionalnu državu.


Postoji li uopšte jedinstven stav unutar međunarodne zajednice kada je riječ o budućnosti OHR-a?

Kurt Bassuener-Ne, i to je dio problema. Teoretski, svi se slažu oko 5+2 uslova koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a, ali postoje različite interpretacije šta to konkretno znači i šta poslije toga. Moj osjećaj je da su prema trenutnim planovima o zatvaranju OHR-a najskeptičniji Turska i SAD, a rekao bih da skepticizam dijele i Velika Britanija i Holandija. Na suprotnom kraju su uglavnom mediteranske zemlje članice EU, Francuska, Italija, Španija, a tu je i Švedska. Carl Bildt je predstavnik one struje koja bi željela zatvoriti OHR još juče, jer smatra da BiH nije potreban izvršni organ međunarodne zajednice već više prisustva EU. Tu je još i Njemačka čiji su stavovi negdje u sredini. Iskreno, jedini način da međunarodna zajednica dođe do zajedničkog stava je veće angažovanje SAD koje trebaju imenovati specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Neko mora da uradi fizički dio posla, obilazeći sve ove glavne gradove u Evropi da bi se došlo do zajedničkog stava Zapada. Posljedica nepostojanja jedinstvenog stava Zapada je da su Rusi postali puno problematičniji nego što bi inače bili. Ruski uticaj i sposobnost da kreiraju probleme je direktno proporcinalan obimu neslaganja između SAD i EU. Da je postojao zajednički stav Zapada, Rusija ne bi bila u stanju da ostvari politički dobitak i stvara probleme. Ali mnogo je članica EU koje ne žele da se konfrontiraju sa Rusijom zbog bilo čega.


PRVO GAS, ONDA BIH


Zbog čega ne žele da zamjere Rusima?

-Zbog gasa. Ako i dođe do konfrontacije članica EU sa Rusijom, to neće biti zbog BiH, već zbog nečega što je njihov direktan interes. Glavni interes Rusije u BiH je da pravi probleme Zapadu. Ne mislim da je u slučaju BiH Rusija ključni faktor, već se Rusi prije svega ponašaju oportunistički koristeći priliku koja im se pruža.


Postoji li mogućnost da SAD ipak imenuju specijalnog izaslanika za Balkan?

-Šansa uvijek postoji, ali pitanje je da li možete ubijediti State Department da im je sada potreban specijalni izaslanik. Mislim da postoje jaki razlozi zašto je on potreban. Taj posao ne može uraditi američki ambasador na terenu, jer ima pune ruke posla sa BiH. Specijalni izaslanik ne bi bio drugi američki ambasador u BiH, već bi on radio sa našim saveznicima u EU, kako bi došli do zajedničke strategije, naročito kada se radi o ustavnoj reformi u BiH.


Da li smatrate da bi SAD mogle imenovati specijalnog izaslanika za Balkan u bliskoj budućnosti?

-Bio bih iznenađen ako odluka o tome bude donešena ovog ljeta. Nadam se da bi se to moglo desiti do sledećeg zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC) koje je u novembru. Ako bi specijalni izaslanik počeo raditi u septembru, onda bi zajedničku strategiju mogli imati do novembra. Ali u ovom trenutku ne vidim da bi se to moglo desiti. Postoji velika frustracija SAD sa pristupom koji ima EU, ali postoji i dosta frustracije među Amerikancima zbog nedostatka jasnog američkog pristupa BiH, jer mi moramo utvrditi šta mi želimo.


Po vašoj procjeni, koliko dugo će OHR ostati u BiH?

-Teško je predvidjeti. Mislim da odluke o zatvaranju neće biti donešena u novembru, jer ne vidim da će pitanje državne imovine u BiH biti riješeno do novembra, a to je najkrupnije pitanje. Imajući u vidu aktuelnu političku situaciju, ne vidim kako bi se moglo reći da je ispunjen drugi uslov za zatvaranje OHR-a, politička stabilnost. Umjesto toga mi vidimo rastuću nestabilnost.


Šta bi se desilo nakon zatvaranja OHR-a, ako do toga dođe tokom narednih godinu dana?

-EUFOR je direktno povezan sa OHR-om. EU je odlučila da EUFOR ostaje dok je tu OHR. Ako se donese odluka o zatvaranju OHR-a tada se i EUFOR transformiše u malu misiju sa prvenstvenim zadatkom obuke domaćih snaga, i odriče se dosadašnjeg mandata. Ako se odreknete EUFOR-a sa sadašnjim mandatom i dođe do neke “iskre” koja bi mogla rezultirati nasiljem, Zapad na terenu ne bi imao kapacitete da reaguje. Ako bi u tom slučaju Zapad želio da interveniše i spriječi da se stvari potpuno izmaknu kontroli, onda bi se ponovo moralo ići na Savjet bezbjednosti UN-a, što bi značilo povratak na situaciju iz početka devedesetih. Trenutno, dok imate OHR i EUFOR ne morate tražiti dodatna odobrenja od Savjeta bezbjednosti UN-a, jer već postoji odgovarajući pravni osnov za djelovanje EUFOR-a, koji može pozvati pojačanje.


ŠTA GRADONAČELNICI MRZE?


Koji bi to onda bio ključni preduslov za trajnu stabilizaciju prilika u BiH?

- To bi bio takav politički sistem koji se sigurno ne bi dopao aktuelnim političarima. Dva nivoa vlasti u BiH, državni i opštine. Na taj način bi lokalne vlasti i građani imali i veću kontrolu nad novcem. Ne mislim da je ova ideja u potpunosti odbačena i ima dosta potencijala kada se radi o razumjevanju javnosti. Lokalni nivo je jedini nivo vlasti gdje ljudi osjećaju da imaju bilo kakvu kontrolu nad vladom. Problem sa ovom idejom je da je radikalna ali i logična, ali nema prolaz kroz bosanske medije, od kojih je većina na ovaj ili onaj način povezana sa politikom. Veoma malo Bosanaca je čak i čulo za ovu ideju. Zbog raspodjele raspoloživih sredstava, svaki će vam gradonačelnik u BiH privatno reći kako mrzi viši nivo vlasti, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili kantonima u FBiH. Količina novca koji se troši na državni aparat u ovako maloj zemlji je nevjerovatna.


Koliko je realno da u dogledno vrijeme u BiH dođe do takvog unutrašnjeg preustroja koji bi se zasnivao samo na dva nivoa vlasti, bez entiteta i kantona?

-To nije realno očekivati, ukoliko međunarodne zajednica, prije svega EU ne kaže “to je ono što trebate uraditi da biste postali član EU”. Ali to ne može biti nametnuto i niko neće nametnuti novi Ustav BiH. Koje god ustavno rješenje zamijeni postojeće dejtonsko, ono će morati biti prihvaćeno unutar sva tri konstitutivna naroda.


Znači vi očekujete da bi političari i parlament u RS trebali sami izglasati ukidanje entiteta?

-Ne govorim o institucijama, već o građanima. Institucije nikada neće glasati za vlastito ukidanje, čak ni kantoni, a iskreno, ni Federacija BiH. U tom bi slučaju među uticajnim ljudima bilo puno onih koji gube uspostavom nove strukture.


Tu se javlja problem. Ako želite promjeniti ustav i uspostaviti novu strukturu BiH to moraju izglasati postojeći entitetski i državni parlament. Kako se to može napraviti?

Kurt Bassuener-Da to je tačno, i zbog toga je jako važno da ova ideja dopre do ljudi. Možda će je ljudi i odbaciti ali mislim da bi mogla dobiti podršku velikog dijela javnosti. I ako bi dobila takvu podršku onda bi postojala mogućnost da se političari nađu pritisnuti između građana i međunarodne zajednice koji bi zahtjevali istu stvar. To je jedini način na koji se ovo može desiti. Ne vidim kako bi se to moglo desiti u bliskoj budućnosti a u međuvremenu bi se mogle desiti manje izmjene ustava. Nekoliko stvari tu mora biti jasno. Republika Srpska će ostati sve dok većina stanovnika RS ne dođe do zaključka da im RS više ne treba. Većina bošnjačkih političara nije u stanju da prihvati ovaj preduslov. Neće biti magičnog štapića koje će izbrisati RS, ukoliko ljudi koji žive u RS to ne prihvaćaju. Ali ako želite jedinstvenu BiH ona mora da uključi i Srbe i Hrvate i sve ostale koji žive ovdje i ja ne vidim puno političara u BiH koji rade na uspostavi održive BiH.


Šta je sa prijedlogom da se BiH reorganizuje na bazi četiri teritorijalne jedinice?

-Vidjeli smo šta Milorad Dodik misli o ovoj ideji, on smatra da je RS jedna od te četiri jedinice, što znači da taj prijedlog podrazumjevao samo cijepanje FBiH. A crtanje novih linija na mapi je uvijek opasna stvar. Zato je bolja varijanta izbrisati postojeće linije. Naravno, dio problema je ako predložene ustavne promjene budu doživljene kao pokušaj dominacije jedne etničke grupe u BiH, onda to neće proći. Činjenica je da na pojedinim područijima postoji većina ili čak apsolutna većina jednog naroda, što je u pojedinim slučajevima posljedica rata. To je realnost koja postoji i vjerovatno s neće bitnije promijeniti, bez obzira na to kako implementirate Anex 7, Daytonskog mirovnog sporazuma. Šansa da se trenutna etnička mapa BiH promijeni u značajnijoj mjeri je, nažalost, propala.


NEMA “DAYTONA 2”


Postoji li mogućnost da vidimo “Dayton 2”, nametnut od strane međunarodne zajednice ?

-Ne, ne vidim nikakvu mogućnost za to. Za tako nešto, prvi preduslov je da međunarodna zajednica to želi, a ona to ne želi. Međunarodna zajednica samo želi da BiH bude mirna, a ne problem, i to su njihova maksimalna očekivanja. Postoji i bojazan da bi “Dayton 2” rezultirao gorim rješenjem nego što ga imamo sada. Razlog zašto BiH ne funkcioniše je zato što na bazi straha političari lako mogu mobilizirati ljude. To je savršeno okruženje za bosanske političare jer nema odgovornosti. Većina običnih ljudi kritikuje političare ali smatraju da oni ne mogu tu ništa promijeniti, tako da imamo apatiju, što je dio problema.


Da li je realna opasnost da u BiH ponovo dođe do sukoba?

-Ljudi često povlače paralele sa početkom devedestih ali se situacija u regiji promijenila. Činjenica je da u BiH postoji mnogo lakog naoružanja, dosta je ranjivih povratničkih zajednica i to svih etničkih grupa. Moj najgori strah je da nivo tenzija i straha bude podignut dovoljno da se nešto neplanirano desi, što može poslužiti kao iskra sukoba koji lokalne vlasti i međunarodna zajednica ne bi mogli kontrolisati, jer takva situacija ima vlastitu dinamiku. Strah je veoma snažan motivator. Ne kažem da će se to desiti, već samo da bi se to moglo desiti. Ipak, ovdje nakon rata nismo vijeli revanšizam kao recimo na Kosovu. Ne zato što ljudi ne znaju ko je šta uradio, oni to znaju. Ne zato što ne mogu nabaviti oružje, jer to mogu vrlo lako. Činjenica, da su ljudi svjesni kako je tokom tri godine rata u BiH život izgubilo više od 100 hiljada ljudi, snažan je argument za odvraćanje jer ljudi ne žele da se to ponovo desi.


Šta međunarodna zajednica može učiniti da spriječi mogućnost izbijanja neplaniranih sukoba?

-Jedna od stvari gdje je EUFOR podbacio je propust u kontroli privatnih zaštitarskih firmi.

Problem sa privatnim zaštitarskim agencijama je što mi ne znamo sa čime oni u stvari raspolažu. Ne postoji na nivou države kontrola nad njima. Možda su te sumnje neosnovane i kod njih nema ništa sporno, ali želio bih biti siguran. Mislim da je greška ne provjeriti to. Taj izostanak kontrole nije posljedica toga što međunarodna zajednica ne može to napraviti, već što ne želi, plašeći se onoga što bi se, možda, moglo otkriti. Međunarodna zajednica u BiH ne čini dovoljno da ubjedi ljude kako neće biti novog konflikta. Samo reći to, nije dovoljno. Ljude treba uvjeriti.


Da li u poslednje vrijeme raste uticaj susjednih država, Hrvatske i Srbije na politička dešavanja u BiH?

-Obje ove zemlje su potpisnice Daytonskog sporazuma i imaju svoje državljane u BiH zbog dvojnog državljanstva. Najveći razlog za zabrinutost su izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova, Vuka Jeremića, jer zvuče kao da on osporava državnost BiH. To nisu izjave koje očekujete od susjeda čiji je interes regionalna stabilnost. Ni jedna od ove dvije susjedne države nema ključni uticaj na ono što se dešava u BiH. Ali ako se nastavi smanjenje prisustva i uticaja međunarodne zajednice u BiH, onda se može očekivati rast uticaja susjednih država. U slučaju Hrvatske ne vidim za sada nikakve pokušaje destabilizacije BiH.


Da li je odluka EU da vize ostaju samo za građane BiH i Albanije zaista samo pitanje neispunjavanja tehničkih kriterija ili je riječ o političkoj odluci.

-To je politička odluka. Ako je samo jedna zemlja ispunila sve uslove, a to je Makedonija, onda bi vize trebale biti ukinute samo Makedoniji, a svi drugi bio trebali biti na čekanju . Ako odluku želite donositi na bazi politike, odnosno slanja pozitivnih, ohrabrujućih signala nekim državama, ostavljajući po strani BiH i Albaniju, onda je to greška. Moj utisak je da je većina zemalja EU željela da pošalje poruku Srbiji “mi vas želimo u EU i ohrabrujemo da nastavite sa reformama”. Ako ste time pokazali da ispunjavanje postavljenih standarda nije presudno, onda te zemlje nikada i neće ispuniti postavljene standarde. Iskreno, Karadžić nikada ne bi bio uhapšen da Holandija i Belgija nisu blokirale potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Karadžić je u Hagu zato što je cijena njegovog neizručivanja za Srbiju postala previsoka.


Tokom zadnjih godinu dana Dodik se otvoreno suprotstavlja međunarodnoj zajednici dovodeći u pitanje i autoritet Visokog predstavnika. Znači li to da je on siguran da zbog toga neće imati nikakve sankcije?

-Ne mislim da je baš siguran, ali sve dok su tu OHR i EUFOR međunarodna zajednica može intervenisati, ukoliko postoji politička volja. Trenutno, te političke volje nema, pa Dodik, i ne samo on, može se suprotstaviti međunarodnoj zajednici i biti prilično siguran da neće biti nikakvih posljedica. Nema više smjenjivanja bilo kog visokog zvaničnika u BiH. Nikada nisam čuo da se ozbiljno razgovara o smjeni Dodika u međunarodnoj zajednici. Temeljni problem je što međunarodna zajednica ne želi imati odgovornost za stanje u BiH, pa će se rađe pretvarati da problem ne postoji.


Tokokm poslednje dvije godine Vlada RS je potrošila značajne sume na angažovanje profesionalnih lobista u SAD i EU. Koliko je to lobiranje zaista efikasno i koliko može uticati na kreiranje politike SAD prema BiH?


-To je pitanje za one koji su angažovali lobiste: da li su za svoj novac dobili ono što su očekivali? Interes za Balkan je u SAD-u, u poslednje vrijeme povećan, ali je još uvijek daleko manji nego što je bio prije deset godina. Vrlo je teško prodati ideju da je situacija u BiH dobra. To je puno teže danas nego prije godinu dana. Ukoliko je poruka da je jedino rješenje podjela BiH, bojim se da to ne bi bilo naročito dobro primljeno u američkom kongresu.

  •  

SVI ŽELE ODLAZAK STRANIH TUŽILACA I SUDIJA


Zašto predstavnici RS toliko insistiraju na odlasku stranih tužilaca i sudija iz Tužilaštva i Suda BiH?

-Mislim da to nije samo zahtjev RS. Posebno jaki su otpori ostanku stanih tužilaca i sudija u odjelu za organizovani kriminal i tu postoji podrška praktično čitavog političkog spektra u BiH. Ne treba previše mašte da se shvati zašto političari ne žele da imaju strance u odjelima koji istražuju organizovani kriminal. Jedini način da strani tužioci i sudije ostanu je da tu odluku nametne Visoki predstavnik.


Tokom poslednjih nekoliko godina na sudu BiH smo imali nekoliko suđenja protiv visokorangiranih političara, a ove slučajeve su pripremali i vodili strani tužioci i sudije. U većini slučajeva na kraju su optužbe, i to vrlo ozbiljne, bile odbačene. Da li se radilo o nekompetentnosti i neznanju stranih tužilaca ili je u pitanju bio politički pritisak na Tužilaštvo i Sud BiH.

-Ne mogu ovo komentarisati jer bi trebalo zaista detaljno proučiti ove slučajeve, a ja nisam pravnik.


Da li postoji politički pritisak na Sud i Tužilaštvo BiH.

-Zaista ne znam, ali baš zbog toga je bitno prisustvo stranih tužilaca i sudija kako bi se tužilaštvo i sud učinili manje ranjivim na političke pritiske.


Da li će se Milorad Dodik naći pred sudom BiH zbog optužbi za zloupotrebu službenog položaja?

-Ne znam. Preventivno, on je najavio da ukoliko bude pozvan da se neće odazvati, tako da jednostavno ne znamo.


Da li je moguće da Haški tribunal bude zatvoren prije nego što Mladić bude uhapšen?

-Moguće je, ali se nadam da se to neće desiti. Hapšenje Karadžića je dalo novu nadu da će Mladić, ako je živ, biti uhapšen. Da li će zaista biti uhapšen, ne znam. Mladićevo haopšenje je pitanje političke volje unutar Vlade Srbije. Bez pritiska međunarodne zajednice do hapšenja Mladića vjerovatno neće doći. Političari su svuda isti. Oni će uraditi nešto samo ako je politička cijena nečinjenja još veća. Postoji i rizik da Mladić nikada neće biti uhapšen ili da će umrijeti prije hapšenja. On očigledno zna puno. Razlog za oklijevanje sa njegovim hapšenjem je da puno veći dio stanovništva u Srbiji Mladića vidi kao heroja nego što je to bio slučaj sa Karadžićem. Takođe, Mladićeve veze sa vojno-bezbjedonosnim establišmentom su puno jače nego što je to bio slučaj sa Karadžićem.

(zurnal.info)

Semir Mujkić EKSKLUZIVNO Geraldine Brooks: Kako sam pratila Haggadu

Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

RECESIJA: Kako je David Bowie zadužio svijet

Kada je igranka konačno završena i upaljena svijetla, ceh je ispostavljen vladama, odnosno poreznim obveznicima. Cijena? Prava sitnica. 17,4 biliona dolara. Do sada.

Za obične smrtnike, suma od 17,4 biliona dolara je jednostavno nezamisliva jer je riječ o 17.400 milijardi dolara ili napisano brojkama, 17.400.000.000.000 dolara.

Najveći dio ove sume, 12,1 biliona dolara otpada na SAD, dok je Evropsku unija sprečavanje totalnog kolapsa koštalo 5,3 biliona dolara. Naravno, ovo nije konačna cifra jer svoj doprinos davale su i vlade ostalih zemalja u svijetu, od Kine, Japana, Rusije, ali u poređenju sa sumama koje su izdvojile vlade SAD i EU, sve je ostalo “sitniš” koji se mjeri u najboljem slučaju desetinama ili stotinama milijardi dolara.

I dok je, barem za sada, opasnost od globalnog finansijskog sloma sa kataklizmičnim posljedicama izbjegnuta, pitanja kako se sve to desilo te ko je odgovoran ne postavljaju se baš prečesto, a zahtjevi za konkretnom odgovornošću skora nikako.

Za sve je kriv David Bowie

Pojedini ekonomski eksperti poluozbiljno tvrde da je glavni krivac - David Bowie. Još 1997. godine Bowie, koji po osnovu autorskih tantijema za prošle muzičke hitove godišnje inkasirao nekoliko miliona dolara, pametno je zaključio da je život kratak. Danas jesi, sutra nisi, pa je veliko pitanje da li će biti u prilici da potroši u narednim godinama novac od tantijema kako bude pristizao. A i nije mu se dalo čekati.

Tako je fino izračunao koliko bi tokom narednih desetak godina trebao inkasirati od tantijema za bivše i buduće hitove i došao do zbira od nekih pedesetak miliona dolara. Potom je na prodaju ponudio obveznice u vrijednosti od pedesetak miliona dolara, naravno uz popust zainteresovanim investitorima.

Bowie je tako unaprijed uzeo novac na koji bi morao čekati godinama, a investitori su računali na zaradu koju će ostvariti tokom narednih desetak godina, pri čemu je garancija za isplatu ovih obveznica bio prihod od Bowievih tantijema.

Na isti način postupale su i američke banke tokom prethodnih desetak godina. Bankari, istina, nisu nešto muzički nadareni pa ne mogu računati na autorske tantijeme, ali su se sjetili hipoteka.

Iz dana u dan u SAD sve više novca je dijeljeno i šakom i kapom, svakome ko je barem prošao pored banke, i to kao kredit za kupovinu kuće. Naravno, kao osiguranje za dati novac, banka je upisivala hipoteku nad kućama kupljenim njihovim novcem.

Dugoročni kredit za kupovinu kuće uz odgovarajuću kamatu bankarima je donosio pristojnu zaradu, ali ne u komadu već tokom narednih 15 do 20 godina dok se kredit otplaćuje. Veliki umovi razmišljaju slično, pa su kreativci sa Wall Streeta, došli na istu ideju kao i Bowie, da unaprijed dođu do novca na koji bi inače čekali desetak i više godina.

Na prodaju su zainteresovanim investitorima bankari tako ponudili nove “papire” takozvane “CDS-ove” (credit default swap) čija je nominalna vrijednost bila jednaka vrijednosti odobrenih hipoteka koje su predstavljale garanciju za njihovu naplatu.

Ovi papiri su prodavani uz odgovarajući popust, bankarima se isplatilo dobiti nešto manje novca ali odmah umjesto čekanja na puni iznos tokom narednih dvadesetak godina. I što je još važnije, riješili su se brige oko naplate hipoteke.

Kupci su opet mogli računati na dugoročnu zaradu, rizik je skoro pa nikakav. I igra je počela.

Bankarima ne treba kontrol

Spretni berzanski špekulanti brzo su prepoznali sjajnu priliku za zaradu jer su se ovakvi papiri smatrali izuzetno sigurnim ulaganjem, gotovo bez ikakvog rizika, a porastom njihove popularnosti rasla je i potražnja, pa samim tim i cijena na tržištu.

Vrata za nadolazeću katastrofu širom su otvorena nakon što su američki Kongres i administracija tadašnjeg predsjednikaClintona, pod firmom deregulacije tržišta ukinuli i ono malo nadzora i regulativa koje su kako tako davale neki vid kontrole nad ovim segmentom finansijskog tržišta. Obrazloženje koje je ponuđeno kongresmenima bilo je da se “ radi o suviše komplikovanoj materiji da bi je razumjeli laici, te da bi sve trebalo prepustiti tržištu i osjećaju odgovornosti bankara”. I da sve bude zanimljivije, kongresmeni su bez puno priče prihvatili ovakvo obrazloženje, složivši se sa tvrdnjom da je ta materija za njih prekomplikovana.

Ovaj potez omogućio je da se među kupcima nađu i najveći institucionalni investitori poput penzionih fondova, kojim je inače dozvoljeno ulaganje samo u najsigurnije vrijednosne papire poput državnih obveznica i dionica najboljih kompanija i banaka.

Kada se na pijaci pojave veliki kupci, poput penzionih fondova i investicijskih fondova, koji raspolažu desetinama milijardi dolara cijene robe skaču u nebo, a balon bez pokrića počeo je ubrzano da raste.

U igru su se tada uključili i veliki špekulanti koji su na preprodaji ovih vrijednosnih papira ostvarivali više nego dobru zaradu.

Kako to obično biva, za velika ulaganja potreban je početni kapital, što veći to bolji. A zna se ko ima novac- banke. Tako su banke ponovo ušle na scenu ovog puta odobravajući kredite špekulantima za kupovinu papira kojima su pokriće – hipoteke.

Nemaš posao - kupi kuću

Ono što je potom uslijedilo teško je zamislivo običnim smrtnicima na Balkanu, za koje je dobijanje stambenog kredita jedna od gorih noćnih mora, a pronalaženje žiranta i dokazivanje platežne sposobnosti nemoguća misija.

Američke banke i paradržavne kreditne institucije Fredie Mac i Fanny Mae, počele su nemilice odobravati kredite za kupovinu kuća svakome ko je barem prošao pored banke. Kako se naknadno ispostavilo, krediti su dodjeljivani čak i ilegalnim useljenicima kao i nezaposlenim, pa je teško shvatiti kako je bilo ko pri zdravoj pameti i prosječno inteligentan, mogao vjerovati da će ljudi bez redovnih mjesečnih primanja uredno moći vraćati kredit.

Interes bankara je bio jasan, što više novca plasiranog u kredite to veća zarada, barem kratkoročno, a to se u praksi svake godione pretvaralo u bonuse direktorima banaka, koji su se mjerili desetinama i stotinama miliona dolara. A bonusi su, naravno, bili nagrada za uspješno poslovanje i rast profita.

Što je više novca završavalo kao krediti za kupovinu kredita, na tržištu je bilo sve više papira kojima su jedino pokriće bile upravo hipoteke za te kredite.

Svoj dio kolača potražile su i osiguravajuće kuće prodajući osiguranje za papire kojima su pokriće bile hipoteke.

Na papiru, sve je izgledalo savršeno i sve je funkcionisalo bez problema. Novac se obrtao, cijene ovih papira su rasle donoseći dobru zaradu svima uključenim u ovu trgovinu. Podstaknuti željom za brzom zaradom u igru sa američkim hipotekama su se uključile i najveće evropske banke, bilo direktno bilo indirektno, što je dodatno povećavalo potražnju i doprinosilo rastu cijena ovih papira.

Upozorenja malobrojnih ekonomskih stručnjaka da ovaj rast cijena ne može potrajati beskonačno te da je neminovnio da u jednom trenutku ovaj vještački naduvani balon pukne, niko nije želio čuti.

Potraga za većom budalom

U suštini čitava ova piramida nije bila ništa drugo nego najobičnija kladionica, gdje su se svi učesnici u igri praktično kladili i uzdali u sreću da će krediti kojima su kupovane kuće, i koji su bili pokriće za hipoteke kojima se masovno trgovalo, biti uredno otplaćivani. Razlika između obične lokalne sportske kladionice i ovakvog ulaganja je bila samo što su u klađenju na hipoteke ulozi bili mnogo veći, desetine i stotine milijardi dolara. Pri tome, svaki od investitora oslanjao se na “princip veće budale”, odnosno očekivanje da koliko god da je on platio ovaj papir da će se uvijek naći neko kome bi se taj papir mogao kasnije prodati po višoj cijeni i ostvariti zaradu.

Slom je počeo u 2008. godini, sa prvim znakovima krize u automobilskoj industriji. Kompanije su krenule u drastično rezanje troškova što je podrazumjevalo prije svega otpuštanje zaposlenih. Ostajući bez posla i primanja ljudi više nisu bili u prilici da redovno otplaćuju kredite za kupljene kuće.

Smanjenje potrošnje lančano je dovodilo do novih otpuštanja u drugim kompanijama, sve više ljudi nije bilo u stanju da vraća uzete kredite pa je logična posljedica bila pad cijena nekretnina.

Tada je uslijedio šok i otkriće da je “car go” i da papiri kojima se trgovalo u suštini nemaju nikakvo pokriće. Val panike je krenuo i počela je bjesomučna rasprodaja vrijednosnih papira kojima je jedino pokriće bilo hipoteke. Preko noći ,“apsolutno pouzdani” i “najsigurniji” vid ulaganja pretvorio se u bezvrijedne papire .

Prva posljedica bila je da se preko noći u bankarskim knjigama desetine i stotine milijardi vrijedna papirnata imovina pretvorila u nulu što je značilo da su banke umjesto debelog plusa suočene sa nezamislivim minusom u poslovanju.

Najveći gubitnici postali su penzioneri jer se na isti način imovina privatnih penzionih fondova, koji su značajan dio novca ulagali u papire sa pokrićem u hipotekama, pretvorila u prah. Višegodišnje ulaganje u budućnost jednostavno je isparilo a buduće i sadašnje penzionere u SAD ostavilo bez najvećeg dijela novca.

Banke i osiguravajuća društva za koje se vjerovalo da su jednostavno preveliki da bi mogli propasti, nestali su sa scene, a gospodari svjetskih finansija nakon izgubljene kockarske partije, ceh su ispostavili vladama odnosno poreznim obveznicima.

U svjetski finansijski sistem ubrizgane su što direktno, što indirektno hiljade milijardi dolara. Zvanični paketi za pomoć ekonomiji vrijedni stotinama milijardi dolara, tek su vrh ledenog brijega.

Milijarde koje nisu pojeli skakavci

Bez puno pompe, iza scene ubrizgane su mnogo veće sume, kroz otkup sada bezvrijednih papira od banaka, izdavanje garancija ili direktno dokapitaliziranje finansijskih institucija, u čemu je prednjačila američka centralna banka (FED).

Vlade su dio ovog novca obezbjedile kroz zaduživanje a najvećim dijelom jednostavnim štampanjem para ostavljajući za kasnije razmišljanje kakve će to imati dugoročne efekte.

Nakon što su najveće banke i globalni finansijski sistem intervencijom vlada spašeni od totalnog kolapsa, počela su na vidjelo da izlaze šokantna otkrića.

Za stotine milijardi dolara ubrizganih koncem prošle godine u najveće američke banke, niko nema pojma gdje su na kraju završile. Banke jednostavno neće da kažu a američka vlada baš i previše ne insistira na ovim sitnicama.

Za dio novca se ipak zna gdje završio, kao bonusi vodećim manadžerima, vrijedni desetine i stotine miliona dolara, za njihov “uspješan rad”.

Pitanje koje se ne postavlja je a ko je u čitavoj gužvi zaradio. Početkom prošle godine kada se papirima sa pokrićem u hipotekama, na finansijskom tržištu trgovalo punom parom i kada su cijene bile rekordno visoke, onaj ko je prodavao ostvarivao je ogromnu zaradu.

Ko su bili prodavci i gdje završio taj novac, a očigledno je riječ o stotinama i hiljadama milijardi dolara, možda se jednog dana i utvrdi. Ili to ostane jedna od brojnih neriješenih misterija u svemiru.

 

Dražen Simić RECESIJA: Rječnik propasti

Bankari

Novac vlada svijetom, a bankari vladaju novcem. Stvarna moć odavno nije u rukama političara, pa makar to bili i čelni ljudi najmoćnijih država. I dok političari barem zbog glasova na izborima moraju voditi računa i opštem dobru njihovih podanika, bankari su oslobođeni ovog tereta te se mogu fokusirati samo na profit. Što veći to bolje.

U utrci za profitom po svaku cijenu bankari su ignorisali svaki potencijalni rizik vodeći računa da je samo na kraju svakog kvartala u knjigama iskazani profit sve veći. Cilj opravdava sredstva, pa tako i pozajmljivanje novca onima za koje je bilo očigledno da ga nikada neće moći vratiti, ali je to svejedno doprinosilo većem profitu na papiru.

 

Naravno konačan cilj nije samo brojka na papiru već sasvim konkretni bonusi bankarima koji su se mjerili desetinama miliona dolara godišnje i koji su direktno zavisili od iskazanog papirnatog profita. Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ova bankarska idila.

Kada su se zaigrani bankari konačno suočili sa surovom stvarnošču, ceh njihove neodgovornosti i bezobzirne pohlepe na kraju su platili, i plaćaće još mnogo godina, obični smrtnici. Iza ušminkanih finansijskih izvještaja banaka pojavili su se gubici koji su se mjerili stotinama milijardi dolara, a račun je ispostavljen vladama koje su ovaj finasijski bezdan krpili novcem koji ne postoji, novim zaduživanujem država i štampanjem novog novca bez pokrića.

 

Centralne banke

Eskalacijom globalne krize centralne banke najvećih i najbogatijih zemalja postale su poslednja nada za spas dojučerašnjih globalnih bankarskih giganata i multinaciionalnih kompanija. U praksi, to se svelo na ultimativne zahtjeve za štampanjem novca bez bilo kakvog pokrića u obimu nezabilježenom u dosadašnjoj istoriji, što se posebno odnosi na SAD i njihovu centralnu banku, Federalne rezerve (FED).

Depresija

U novogovoru političara i korporacijskih medija, depresija je zabranjena riječ. Razlika između recesije i depresije je kao između upale grla i teške upale pluća.. U kolektivnoj svijesti ostalo je duboko utisnuto traumatično sjećanje na najveću svjetsku ekonomsku krizu do sada, koja je trajala od 1929. do sredine tridesetih godina prošlog vijeka.

Depresija, to je masovna nezaposlenost, praćena slomom banaka i berzi, propadanjem štednih uloga, redovi pred javnim kuhinjama i borba za golo biološko preživljavanje većine običnih smrtnika. Iako aktuelna globalna kriza po brojnim parametrima ispunjava više kriterija za depresiju nego za recesiju, tek rijetki ekonomisti i još rjeđi političari usuđuju se ono što se danas događa nazvati depresijom. Čisto da se narod bez potrebe ne uzbuđuje previše.

MMF

Popularno nazvani “globalni finansijski policajac” u poslednjoj globalnoj krizi dobio je ulogu spasioca i “dobrog momka”. Pošto je vrag odnio šalu i nemilosrdni MMF olabavio je dosadašnje kriterije i zemljama koje su se našle suočene sa totalnim bankrotom pružio je finansijsku “prvu pomoć”. Ne radi se o griži savjesti već o jednostavnom interesu najbogatijih.

Lančani bankrot niza zemalja, od Islanda, Mađarske, Poljske pa do azijskih i južnoameričkih zemalja za posljedicu bi imao kolaps globalnog finansijskog sistema koji bi žestoko pogodio i najbogatije države, odnosno njihove banke i kompanije, a to im se nikako ne isplati.

Nacionalizacija

Smrtni grijeh” za pristalice neoliberalnog slobodnog tržišta, vlasništvo države nad kompanijama i bankama, u trenutku kada je zaprijetio totalni slom , ekonomski, ali i socijalni, postao je jedini izlaz. Kada su kockari na čelu banaka, osiguravajućih kuća, fondova shvatili da su prokockali sve što se moglo, zakucali su na vrata vlada tražeći direktnu finansijsku injekciju iz budžeta i državnih štamparija novca.

Sva priča o pogibeljnosti državnog učešća u vlasničkoj strukturi naglo je zaboravljena iz sasvim pragmatičnih razloga. Totalan kolaps banaka prije svega bi značio i apsolutni gubitak novca postojećih, privatnih dioničara bez ikakve šanse da se taj novac u neka bolja vremena vrati. Ovako, država je omogućila opstanak, što znači i šansu da se u budućnosti ponovo poveća tržišna vrijednost dionica u rukama privatnih investitora.

Penzioni fondovi

Najveći gubitnici globalne krize nisu milijarderi koji su preko noći postali “samo” milioneri već penzioni fondovi, odnosno penzioneri, posebno u SAD. Sve blagodeti privatnih penzionih fondova pokazale su sada svoje naličje.

Privatni penzioni fondovi funkcionišu na jednostavnom principu. Osiguranik tokom radnog vijeka uplaćuje svakog mjeseca određeni iznos, a taj novac fond potom ulaže u dionice i druge vrijednosne papire kojima na duge staze , vrijednost raste puno više nego što bi porasla vrijednost novca oročenog u banci.

Kada ode u penziju visina penzije zavisi od vrijednosti dionica pa tako bukvalno iz mjeseca u mjesec visina penzija varira, kad vrijednost dionica raste, raste i penzija a kada pada, smanjuje se i penzija.

Fond menadžeri privatnih penzionih fondova podlijegli su globalnoj euforiji koja je prethodila slomu finansijskog tržišta, te su kao glavninu novca kojim su raspolagali plasirali zu dionice koje su se smatrale “čvrstim kao beton”, uključujući tu i dionice banaka, osiguravajućih kuća i globalnih multinacionalnih kompanija poput General Motorsa.

Kada je počelo masovno propadanje banka, osiguravajućih kuća i kompanija a vrijednost nije se istopila samo vrijednost njihovih dionica na berzi već i penzije trenutnih i budućih penzionera. Ljudi koji su nakon tridesetak godina uplaćivanja u penzioni fond planirali da krajem prošle ili početkom ove godine odu u zaslužen u penziju, iznenada su otkrili da taj luksuz sebi ne mogu priuštiti jer se i vrijednost njihovih dugogodišnjih uplata preko noći istopila.

Pohlepa

Obična, staromodna, tako ljudska osobina, mogla je svjetsku ekonomiju koštati glave. Ideja slobodnog, nereguliranog tržišta, oslobođenog sputavajućeg uticaja države, propisa, kontrole, čiji su propovjednici dočekali svojih pet minuta , počiva na dvije pretpostavke.. Prva, da će “svemoćna ruka tržišta”, odnosno odnos ponude i potražnje, sama uspostaviti ravnotežu, bilo da je riječ o proizvodima ili uslugama, kompanijama ili bankama .Da li bi se ova teorija dokazala i u praksi, niko nije bio voljan da proba, jer je ulog bio preveliki pa je “svemoćna ruka” države zamijenila ruku tržišta, na olakšanje bankara i njihovih dioničara.

Druga pretpostavka, koja se pokazala tragično pogrešnom polazila je od toga da će se bankari i ostali igrači na finansijskom tržištu , ponašati razumno i odgovorno pri raspolaganju tuđim novcem.Kako to obično biva, pohlepa, odnosno utrka za što većim profitom i to što brže, odnijela jen pobjedu nad zdravim razumom i neophodnim oprezom. Epilog čitave priče je poznat.

Recesija

Po knjiškoj definiciji, kada dva uzastopna tromjesečja ekonomija bilježi pad bruto društvenog proizvoda smatra se da je zemlja u recesiji. Za obične smrtnike to znači masovna otpuštanja zaposlenih usljed pada narudžbi i smanjenog kreditiranja od strane banaka, što neminovno dovodi i do zatvaranja brojnih firmi.

Neugodno iznenađenje za tranzicijske države je da su krize, ili ljepše rečeno, recesije, sastavni i neizbježni dio kapitalizma. Kapitalizam ne podrazumjeva stalan rast ekonomije, plata i standarda. Princip, svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, u kapitalizmu ne važi. A to nam niko nije rekao.

Nakon perioda rasta neminovno slijedi period pada, a onda opet ispočetka. Ovi ciklusi uspona i padova su neminovni i do sada niti jedna kapitalistička ekonomija nije uspjela smisliti način kako da ih izbjegne . Jedino je neizvjesno koliki će pad biti kada do njega dođe, te koliko će kriza potrajati. Najčešće recesije se javljaju svakih 5-7 godina i traju 12 do 18 mjeseci, nekada malo kraće, nekada malo duže.

Po ovoj školskoj definiciji BiH je imuna na recesiju jer se kod nas ne prikupljaju i ne obrađuju podaci o kretanju bruto društvenog proizvoda na tromjesečnom nivou . To znači da je realno moguće da bh. ekonomija i uđe i izađe iz recesije a da to službena statistika ne registrije.

Vlade

Sa stanovišta pristalica neoliberalnog kapitalizma, svaka vlada je najveća prepreka sveopštem procvatu privatnog poduzetništva. Ako baš mora da postoji onda bi trebala da se drži što dalje od bilo kakvog biznisa a naročito da kojekakvim zakonima i propisima ograničava poduzetničke ideje. Kada je zbog pohlepe bankara i odsustva bilo kakvih sistemskih ograničenja globalni finansijski sistem došao na rub totalnog sloma, i najvatrenije pristalice neoliberalnog kapitalizma pokucale su na vrata vlade tražeći izdašnu finansijsku pomoć, koju su i dobili.

 

(zurnal.info)

Selvedin Avdić AMIRA MEDUNJANIN: Pjesme usamljenih žena

Amira1Zašto se Zumra ne pušta na radiju?

- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.

Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?

- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...

Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...

- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.

Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...

- Tačno.

Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...

- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...

Da, Ilijas Delić iz MSR mi je jednom rekao da je on ne može otpjevati...

- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.

Do tada niste snimali...

- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...

Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...

- Da, za sebe i za mamu.

Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?

- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...

Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?

- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.

Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...

- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...

amira2Kao i svi privatni rituali...

- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.

Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...

- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.

Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?

- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.

Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?

- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.

Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...

- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.

Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?

- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.

Da, na neki takmičarski način, kao atletika...

- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...

Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?

- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...

To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...

- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.

Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?

- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.

Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...

- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.

To inače rade sve sevdalije...

- Da, važna je poruka.

Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...

- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.

Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...

- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...

Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?

- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.

Kako ste se vas dvije srele?

- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.

Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?

- Nemam.

Dakle, mogli smo i bez ovog citata...

- Ha, ha...

Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?

- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.

Kada ćete promovirati Zumru?

- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.