Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


"> Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


"> Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


">

ROMSKA KNJIŽEVNOST (3): Ostati ponosan

hedina tahirović sijerčić

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela