Ekskluzivno

Dovedite borbu kući

Piše: Srećko Horvat

Occupy Wall Street pokret tu je poruku shvatio doslovno. Ono što je počelo kao „Arapsko proljeće“ sada je došlo u američku jesen: nije ni čudo da se prosvjednici iz Zuccotti Parka čak i službeno (na svojoj stranici) pozivaju na Tahrir kao na svoj uzor

Kada smo u kolovozu proveli nekoliko dana na Visu, Tariq Ali se prisjetio kako je sredinom šezdesetih na poziv Međunarodnog suda za ratne zločine, koji su osnovali Bertrand Russell i Jean-Paul Sartre, otišao u Vijetnam gdje je proveo nekoliko mjeseci i skupljao dokaze i svjedočanstva o intervenciji Sjedinjenih Država. Kada je posjetio Hanoi, vijetnamski borci prepričali su mu sljedeću anegdotu. Samo nekoliko mjeseci ranije, u Vijetnam je došla delegacija talijanske komunističke partije kako bi posjetila Ho Ši Mina. Nakon dugotrajnog sastanka, Talijani su vijetnamskog vođu upitali kako mogu pomoći u njihovoj borbi. Ho Ši Min nije oklijevao, već je automatski odgovorio: „Najbolji način da nama pomognete jest da započnete revoluciju u Italiji“. (Slučajno ili ne, kasnije je jedan od vodećih slogana antiratnog pokreta u Sjedinjenim Državama, koji su prigrlili Weatherman, glasio „dovedite rat kući“).

ARAPSKO PROLJEĆE I AMERIČKA JESEN

I tijekom „Arapskog proljeća“ mogli smo zamisliti sličan dijalog između nekog egipatskog radnika na trgu Tahrir, koji na pitanje nekog mladog Amerikanca kako može pomoći u egipatskoj borbi za slobodu odgovara: „Dovedite je kući“.

Occupy Wall Street pokret tu je poruku shvatio doslovno. Ono što je počelo kao „Arapsko proljeće“ sada je došlo u američku jesen: nije ni čudo da se prosvjednici iz Zuccotti Parka čak i službeno (na svojoj stranici) pozivaju na Tahrir kao na svoj uzor. Naravno, u SAD-u nema klasičnog diktatora poput Mubaraka, ali Occupy Wall Street , kao što mu ime i kaže, usmjerio se na samu srž problema, a djelomično i porijeklo „Arapskog proljeća“ (ako uzmemo u obzir da su mnogi diktatori bili podržavani ne samo od zapadnih političkih krugova, već i od financijskih institucija, od Svjetske banke do MMF-a) – na diktat financijskog kapitalizma.

Mogli bismo reći da se bumerang vratio odakle je i krenuo i savjet Ho Ši Mina postaje aktualniji no ikad prije. Svi smo mi s entuzijazmom gledali i podržavali buđenje demokracije u Zapadnoj Africi (koja, ponovno, stoji pod opasnošću da je kidnapira neprijatelj, bila to stara nomenklatura bile to zapadne sile), ali radilo se o tome da to nije dovoljno, već je potrebno stvari pokrenuti i „kod kuće“.

DVIJE VELIKE RAZLIKE

Sada sve jasnije vidimo da je „Arapsko proljeće“ za recentna zbivanja bilo ono što je buđenje Latinske Amerike u prošlom desetljeću bilo za organizaciju alterglobalističkog pokreta (od Seattlea, preko Genove, pa do Svjetskog socijalnog foruma). Ulazimo u novo desetljeće u kojoj će prevladavati nova paradigma. Trenutačni pokret, koji je – premda su mu konture već bile vidljive još od „indignadosa“ u Španjolskoj i Grčkoj – svoj zajednički nazivnik i simboličko ujedinjenje dobio 15. listopada, razlikuje se po dvjema glavnim karakteristikama od globalnog pokreta predvođenog Svjetskim socijalnim forumom.

1. Dok je Svjetski socijalni forum (čak i ako se sastojao od raznolikih nevladinih organizacija, kolektiva, intelektualaca, aktivista i grassroots pokreta) uglavnom djelovao „odozgo“, pokušavajući tako dovesti do mobilizacije naroda (ili „mnoštva“), trenutačni pokret, ma koliko bio heterogen i geografski raštrkan, predstavlja borbu „odozdo“: sam narod je taj koji je „baza“ i koji onda mobilizira sve ostale aktere poput nevladinih organizacija koje nerijetko kasne za svojim vlastitim poslanjem.

2. Druga bitna razlika je sam način organizacije: za razliku od uvelike hijerarhiziranog, pa nerijetko i autoritarnog pokreta, u kojem je jasno tko „vodi riječ“, sve pokrete od Egipta, preko Grčke i Španjolske, do Wall Streeta karakterizira način organiziranja po modelu direktne demokracije.

STRUKTURA OKUPACIJE

Kada prvi puta dođete u Zuccotti Park, neće vam od prve sve biti jasno. Potrebno je ovdje proboraviti barem nekoliko dana, od jutra do mraka, kako bi polako konture čitavog pokreta počele sjedati svaka na svoje mjesto i kako bi se iskristalizirala čitava struktura „okupacije“. Ona se sastoji od dvije ključne stvari. Prva je plenum, što se ovdje zove „General Assembly“, i u principu predstavlja narodno vijeće koje se okuplja svaku večer u 19.00 sati. Na njemu se raspravlja o svim bitnim temama, čitaju proglasi, najavljuju daljnje akcije, itd.

Drugi sastavni dio su radne skupine, kojih je – barem tijekom mog boravka ondje – bilo više od 20, a uključuju: gradsko planiranje, smještaj, sanitarije, umjetnost & kulturu, obrazovanje, direktnu akciju, medijsku sekciju, odnose s javnošću, medicinsku njegu, knjižnicu, internet, kuhinju, financije, i sl. Kao što se vidi već iz ovog popisa, Occupy Wall Street je u samo mjesec dana razvio prilično kompleksan način organizacije.

Ono što je zanimljivo jest da su se sve radne skupine rodile po potrebi, odnosno da su i same nastale kao produkt direktne demokracije – ne unaprijed, po nekom obrascu, već u samom tijeku borbe. Čitav pokret, dakle, funkcionira na osnovi dijalektike plenuma i radnih skupina. Na radnim skupinama dolazi se do novih koraka i novih vidova organizacije, dok se na plenumu onda o tome zajedno sa svima (i članovima ostalih radnih skupina) raspravlja. I obrnuto, na plenumu se iznose pojedini zaključci i ideje koje se onda dalje razrađuju i propituju na radnim skupinama. Takva organizacija omogućuje direktnu participaciju svih zainteresiranih, a osim toga povećava transparentnost donošenja odluka i provođenja novih akcija.

GRAD UNUTAR GRADA

Zuccotti Park se u samo mjesec dana pretvorio u pravu pravcatu „komunu“, grad unutar grada, u jedan novi politički subjekt koji se ne svodi tek na prosvjedovanje, već istovremeno radi na kreaciji jednog novog načina organizacije. Osim toga, posljednjih dana Occupy Wall Street pretvara se i u neku vrstu (nenasilne) „urbane gerile“. U četvrtak, 20. listopada, održali su prosvjednu akciju protiv izgradnje cjevovoda Spectra Pipeline, koji bi se trebao izgraditi u zapadnom dijelu New Yorka, a još je jedan od simbola pogodovanja korporaciji nauštrb građana.

Sličnih akcija je sve više, počeo je i prosvjed pred policijom u Harlemu, gdje je nedavno tijekom nenasilnog građanskog neposluha uhićen i Cornel West, protiv tzv. „Stop & Frisk“ programa (prema studiji New York Civil Liberties Union, njujorška je policija samo u 2011. legitimirala od 700,000 ljudi, što je oko 1,900 ljudi na dan. Više od njih 85% su Afroamerikanci ili Latinoamerikanci, a više od 90% nije radilo ništa krivo kada ih je policija zaustavila)

Ukratko, Occupy Wall Street je zauzeo mjesto i ulogu koja je u Sjedinjenim Državama ispražnjena još od 30-ih godina prošlog stoljeća kada su uništeni radnički sindikati i kada je svaka alternativa kapitalizmu polako počela tonuti (sjećate se, to su one godine kada se sve do 70-ih svaka kritika sistema svodila na „crvenu prijetnju“). Ono što je najvažnije, barem zasad, pokret nema pretenzije da uđe u političku arenu i postane dio reprezentativne demokracije. Zasad ostaje jaka, sve snažnija vanparlamentarna opozicija koja upravo zbog svojih ciljeva i načina organizacije uspijeva iz dana u dan mobilizirati sve više ljudi…

POUČAK GAYATRI SPIVAK

Premda je poznata kao velika protivnica „solidarnog turizma“, kao i protivnica svakog oblika „vođenja“, nakon velikog prosvjeda na Time Squareu 15. listopada, kada je plenum iznimno održan na Washington Squareu umjesto u Zuccotti Parku, prosvjednicima se obratila i Gayatri Chakravorty Spivak.

Kada sam je proljetos u Zagrebu upitao što misli o „Arapskom proljeću“ odgovorila je citatom Ču En Laja koji je navodno na pitanje što misli o Francuskoj revoluciji odgovorio „Još uvijek je prerano reći“ (druga interpretacija, kojoj se priklanja već spomenuti Tariq Ali, doduše, kaže da su ga pitali za '68-u, čime njegov odgovor više ne zvuči toliko duboko, premda ima istu poantu).

Tijekom kasnijeg susreta na Columbiji, pitam je naravno bi li i sada, s obzirom na Occupy Wall Street, odgovorila isto i na moje iznenađenje kaže da ne, ali da valja biti oprezan. U skladu s tim (ali i dobrom tradicijom francuskog poststrukturalizma), tvrdi da je suviše lako pasti u zamku dihotomije između reprezentativne i direktne demokracije i da direktna demokracija predstavlja neku vrstu metafizike prisutnosti (otprilike na tom tragu i Žižek je u svom govoru na Zuccoti Parku prosvjednicima poručio da se ne smiju „zaljubiti u same sebe“). Ipak, tvrdi da valja ustrajati jer je borba od globalnoga značaja. Za razliku od onih koji smatraju da bi prosvjednici s Wall Streeta trebali – barem u jednom trenu – razmisliti o oformljivanju stranke, Spivak rezolutno tvrdi da je to sigurni put u propast: „Sistem bi vas naprosto usisao“. Dodaje da je nužno iznaći nova rješenja i da se uzori ne mogu tražiti u modelima prošlosti. Čvrsto stoji iza uvjerenja da prosvjednici moraju nastaviti ovim načinom, ostajući vanparlamentarna snaga koja će vlastitom upornošću i pritiskom dovesti do promjena.

USISAVANJE SISTEMA

I dok prosvjednici ostaju uporni u svojim zahtjevima („Zahtjev smo mi!“, što će reći, zahtjev je upravo direktna demokracija oslobođena vođa i financijskih lobija koji kontroliraju i uvjetuju politiku), ono čemu svjedočimo ovih dana, i čemu ćemo po svemu sudeći svjedočiti i idućih tjedana, jest pokušaj sistema da, kako to kaže Spivak, „usiše“ Occupy Wall Street.

Ne samo da se sada Obama svim silama trudi da pokret nekako uklopi u svoju predsjedničku kampanju, nego su počele i medijske reinterpretacije i manipulacije. Ako smo najprije imali pokušaj da se prosvjednicima umetne zahtjev za „kapitalizmom s ljudskim licem“, sada imamo pokušaj da se direktnodemokratski pokret pretvori u „prosvjed s ljudskim licem“.

Prije desetak dana MTV je objavio oglas da traži kandidate za svoj reality show zvan „The Real World“: „MTV's Real World u potrazi je za članovima koji će ispričati svoje jedinstvene priče u našoj emisiji. Ako imate više od 20 godina a manje od 24, a opis koji nudimo vam se sviđa, želimo vas čuti! Jeste li dio Occupy Wall Street pokreta? Ako jeste, kontaktirajte nas!“

BATMAN U LOS ANGELESU

Samo nekoliko dana kasnije objavljena je i vijest da Christopher Nolan, koji novog Batmana „The Dark Knight Rises“ inače snima u Los Angelesu, uskoro planira put u New York kako bi posjetio i snimio prosvjednike na Wall Streetu. Odgovor prosvjednika došao je u obliku poznate pjesme nedavno preminuloga Gila Scott-Herona iz 70-ih „The Revolution Will Not Be Televised“ čiji je nastavak, dakako, „The Revolution will be live“.

To se i ostvarilo kada smo 15. listopada „okupirali“ Time Square; odjednom čujem kako 10,000 ljudi (i više, ako je vjerovati procjenama čak do 50,000) počne pljeskati i skandirati u sav glas, okrenem se prema reklamama – tj. vijestima – koje se vrte na zgradi iza mene, kad na njoj prolazi rečenica: „Occupy Wall Street Movement Goes Worldwide“.

Potom na jednom drugom kutu konačno nailazim i na natpis „The Revolution will be live“ koji se smjestio odmah ispred brojnih reklama. Nešto kasnije, iste te večeri u Zuccotti Parku otkrivam natpis koji je netko stavio ispred svog „kreveta“ (tj. vreće za spavanje) na kojem piše: „Put down your camera and take up the cause. Revolution is not a spectator sport“.

Točno. Ali ne smijemo biti naivni, kamera koja snima natpis koji kritizira tu kameru nije puno drugačija od revolucionara koji se protive „snimanju“ revolucije a onda kada ponad njih ide vijest da je njihov pokret postao globalan skandiraju i potvrđuju tu vijest. Uostalom, da nije bilo medija (koji su ga na početku, doduše, ignorirali) vjerojatno se pokret ni ne bi tako brzo proširio. Poanta je u tome da ne treba upasti u zamku perpetuacije medijskog prikazivanja koje nerijetko postaje samom sebi svrha, kao što je potrebno svaki puta iznova ustvrditi da pokušaji kooptacije neće proći. Ovo, barem je to dosad trebalo postati jasno, sigurno nije pokret za „kapitalizam s ljudskim licem“.

(zurnal.info)