Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.

Počeli su svirati još u školi i probe uglavnom izvodili u vrijeme pauza za ručak. Prvi uspjeh postižu kada im je live nominovan 2008. godine za najbolji živi debut album u Britaniji. Poslije toga kreću mnogobrojni pozivi za gostovanja pa je logičan slijed bilo snimanje prvog studijskog albuma pod nazivom Elementary.

Album otvara haotična i istovremeno nježna The Finger That Points i pokazuje nam da Nephu Huzzband ulaze drsko i razarajuće u ovaj projekat kombinujući ono što mnogi bendovi ne mogu da postignu, a to je žestina i suptilnost u kombinaciji sa teškim instrumentalnim uvodima i neurotičnim vokalom. Muzički utjecaj osamdesetih je izuzetno prisutan u pjesmama Nephu Huzzband sa veoma jakim post-punk izražajem. U ovoj pjesmi tu je mračni gitarski uvod, uz teške udarce bubnja sa glasom Toma Bentleya koji asocira na vokal Roberta Smitha.

Druga numera sa albuma je It's Only Ordinary koja sa svojim teškim početkom i ponavljanjem samog naslova pjesme odlično podiže atmosferu samog albuma, koji kod nekih slušalaca čak može proizvesti vrlo čudan i prihvatljiv osjećaj mučnine. Na albumu se nizaju jedna za drugom odlične numere kao što su Almost Over, razigrana Nurse! Nurse! koja je ujedno i jedan od tri video spota koja su snimljena za ovaj album i u kojoj bas gitara predstavlja sve ono što bi svaka istinska indie pjesma trebala da ima. Međutim, razigranost traje samo onoliko koliko traje već pomenuta Nurse! Nurse! jer sljedeća instrumentalna numera pod nazivom Neptune and Triton ponovo navlači tmurne oblake nad kompletan album. Ne može se pobjeći utisku da je instrumental samo ubačen kako bi popunio prazninu i sigurno su trebali sve učiniti da se taj osjećaj ne javlja.

Album nastavljaju mračna i na momente psihotična I Are Renaissance, ...And We Became Picasso Pieces gdje gitare daju osnovni ton cijeloj numeri sa teškim zvukom bas gitare. Najbolja pjesma albuma nam slijedi kao deveta i zove se Papers i jedna je od tri za koju je snimljen spot i ima nevjoratnu sličnost sa pjesmama grupe The Cure iz njihovog najmračnijeg perioda. Slijede We Speak in Whispers, žestoka, brza ali na žalost i kratka No Not Ever za koju je također snimljen spot i za kraj dugačka pjesma sa još dužim naslovom If You Though That Broke Your Spirit, You're Not Going To.

Ova četvorka se uopšte ne libi da kao zvučnu podlogu i svoje zaleđe koristiti veliki broj zvučnih efekata koji od njihove muzike prave mašinu za mljevenje. Za mračnu atmosferu samog albuma je u velikoj mjeri zaslužna produkcija koja nije u potpunosti čista i daje albumu atmosferu ploča iz osamdesetih godina.

(zurnal.info)

" />

MUZIKA Nephu Huzzband, Elementary

denis modri

Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.

Počeli su svirati još u školi i probe uglavnom izvodili u vrijeme pauza za ručak. Prvi uspjeh postižu kada im je live nominovan 2008. godine za najbolji živi debut album u Britaniji. Poslije toga kreću mnogobrojni pozivi za gostovanja pa je logičan slijed bilo snimanje prvog studijskog albuma pod nazivom Elementary.

Album otvara haotična i istovremeno nježna The Finger That Points i pokazuje nam da Nephu Huzzband ulaze drsko i razarajuće u ovaj projekat kombinujući ono što mnogi bendovi ne mogu da postignu, a to je žestina i suptilnost u kombinaciji sa teškim instrumentalnim uvodima i neurotičnim vokalom. Muzički utjecaj osamdesetih je izuzetno prisutan u pjesmama Nephu Huzzband sa veoma jakim post-punk izražajem. U ovoj pjesmi tu je mračni gitarski uvod, uz teške udarce bubnja sa glasom Toma Bentleya koji asocira na vokal Roberta Smitha.

Druga numera sa albuma je It's Only Ordinary koja sa svojim teškim početkom i ponavljanjem samog naslova pjesme odlično podiže atmosferu samog albuma, koji kod nekih slušalaca čak može proizvesti vrlo čudan i prihvatljiv osjećaj mučnine. Na albumu se nizaju jedna za drugom odlične numere kao što su Almost Over, razigrana Nurse! Nurse! koja je ujedno i jedan od tri video spota koja su snimljena za ovaj album i u kojoj bas gitara predstavlja sve ono što bi svaka istinska indie pjesma trebala da ima. Međutim, razigranost traje samo onoliko koliko traje već pomenuta Nurse! Nurse! jer sljedeća instrumentalna numera pod nazivom Neptune and Triton ponovo navlači tmurne oblake nad kompletan album. Ne može se pobjeći utisku da je instrumental samo ubačen kako bi popunio prazninu i sigurno su trebali sve učiniti da se taj osjećaj ne javlja.

Album nastavljaju mračna i na momente psihotična I Are Renaissance, ...And We Became Picasso Pieces gdje gitare daju osnovni ton cijeloj numeri sa teškim zvukom bas gitare. Najbolja pjesma albuma nam slijedi kao deveta i zove se Papers i jedna je od tri za koju je snimljen spot i ima nevjoratnu sličnost sa pjesmama grupe The Cure iz njihovog najmračnijeg perioda. Slijede We Speak in Whispers, žestoka, brza ali na žalost i kratka No Not Ever za koju je također snimljen spot i za kraj dugačka pjesma sa još dužim naslovom If You Though That Broke Your Spirit, You're Not Going To.

Ova četvorka se uopšte ne libi da kao zvučnu podlogu i svoje zaleđe koristiti veliki broj zvučnih efekata koji od njihove muzike prave mašinu za mljevenje. Za mračnu atmosferu samog albuma je u velikoj mjeri zaslužna produkcija koja nije u potpunosti čista i daje albumu atmosferu ploča iz osamdesetih godina.

(zurnal.info)

Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.