Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

" />

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Dugi noćni razgovori o... stolici

Dženana Alađuz

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...