Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.


">

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.


">

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.


">

ESAD BAJTAL (Povodom promocije knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija zagrljaja"): Govoriti o nebitnom znači šutiti

Esad Bajtal

Promotor nedavno predstavljene knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija Zagrljaja", profesor Esad Bajtal je prisutnima pročitao vrlo interesantan tekst koji je i mnogobrojna publika u sali Općine Stari Grad prepoznala i nagradila dugotrajnim aplauzom. Kako bismo sa čitaocima Žurnala podijelili naše oduševljenje ovim tekstom, objavljujemo ga u cjelosti

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.


Kao promotor nedavno predstavljene knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija Zagrljaja", profesor Esad Bajtal je prisutnima pročitao vrlo interesantan tekst koji je i mnogobrojna publika u sali Općine Stari Grad prepoznala i nagradila...