Žurnal prenosi

Fantazam o odmazdi

Alan Pejković

Desilo se, eto, i to. Zlatna ribica bošnjačkog alijizma i nevješto prikrivene bosanštine je samoj sebi ispunila tri želje, ispunivši triput beogradsku Arenu. Koncerti su naravno bili fenomenalni. Takvi su svi muzički događaji u rasponu od Thompsonovog dinarskog urlanja, preko Breninog produciranja nesuvisle jugonostalgije do ovog, nadaleko poznatog, najvećeg trgovca stranim folklorom u regiji. Dino je bio emotivno zadovoljan, vidio je usput par svojih komšija kojih se nekako nije sjetio ranije, otvorena srca pristupio je svim ljudima otvorena srca. Obećao im je da će mu se idući album zvati: Ne mrzim 55.000 prodatih karata. Dino Merhametli ne zna da mrzi ali jako dobro zna kako biti populist.

SARAJEVSKI DUH

Koliko su ova tri koncerta izazvala medijske buke u regiji je nepotrebno posebno naglašavati. U stilu kojim se široke narodne mase konstantno hrane nepotrebnim medijskim detaljima, od toga koji je zvuk primjeren tijelu Milorad Dodik ispustio u određenom momentu do milioniti put ispričane priče o ugroženosti jednih, drugih i trećih, i ovaj je avanturistički film sa sretnim završetkom projezdio pred našim očima. Udruženje Naši je malo prijetilo da će praviti belaja, Dino pokazao hrabrost dostojnu Richarda Lavljeg Srca i sve se završilo hepiendom.

Broj isprepletenih narativa u balkanskom loncu se uvećao za nekoliko manje zanimljivih od “tipičnih” sarajevskih napada na Merlina u kojima se, kroz naglašeni građanski rasizam, ističe da je dotični performer zapravo došljo, jer je porijeklom iz Čeljagovića, mjestašca koje nikako nije u skladu sa famoznim sarajevskim duhom i sa nepostojećim konceptom raje koja svima izvan tog kruga nemilosrdno sudi, do dijasporskih odbrana Merlinovog lika i djela, kroz koju se, svjesno ili nesvjesno, brani i sopstvena pozicija nekoga ko je napustio BiH (Dino nije baš bio na prvim linijama odbrane, da to eufemizirano kažemo) ali je voli više nego oči svoje. Još da je Džeko bio gost na koncertu, sreći ne bi bilo kraja. Dijamanti bi s neba padali.

Fenomeni kao ovi nam ukazuju da su na Balkanu problemi mnogo kompleksniji i dublji od prepucavanja vladajućih elita. Narodne mase se najlakše ustalasaju simplificiranim intervencijama na simboličkom nivou, što dovodi do repetitivnog zaboravljanja da te iste mase jedva da imaju šta jesti. Sama medijska halabuka oko koncerata je pokušaj depolitizacije vrlo politički određenih ekonomskih pitanja. Međutim, ono neobičnije je konstrukcija dva vrlo politizirana narativa izrasla oko samih koncerata, naime, priče o pomirenju i priče o odmazdi. Narativ o pomirenju je medijski forsiran još od famozne Tadićeve posjete Sarajevu pri kojoj je naš i vaš omiljeni predsjednik pio kafu (i pravu, i simboličku), između ostalog i sa najvećim Stvarateljem jeftinih nota i još jeftinijih rima u čitavoj regiji. Sam Dino Merlin je uporno naglašavao potencijal svoje katarzične muzike za pomirenje dva naroda, iako narodi nisu baš bili posvađani, već se, naravno, radi o političkim opcijama.

ZA NOVI POČETAK SPREMNI

Naš umjetnik “koji govori univerzalnim jezikom koji se zove muzika” je, tako, nakon koncerata požurio da nam izbifla svoj doživljaj Srbije kao zemlje “potpuno spremne na novi početak, na evropske tokove i na ujedinjen život svih nas u regionu”. Zvučalo je to toliko uvjerljivo da sam se za trenutak upitao postoji li više ikakva opravdanost za koncept Peščanika. Šta će Srbiji u kojoj je sve tako u redu uopće jedan Peščanik? Istina, ni Angela Merkel nije baš uvjerena da je Dinina procjena stanja tako precizna pa mi je sad nešto lakše što sam takav cinik. Znate, kad Dino, čovjek koji je skladao pjesmu Predsjedniku Aliji pa kasnije tvrdio da je to njegovom Komšiji Aliji, kaže da svijetu “najviše nedostaje iskrenosti” onda shvatate da je publika kojoj se obraća na ameboidnom nivou. Tadićevsko simboličko pomirenje pri kojem se konkretne mjere izbjegavaju što je moguće više je dobilo svoj muzički izraz. Istina, narativ pomirenja je u direktnoj suprotnosti sa narativom o izdaji nacije, koji opet producira tvrdokorna bošnjačka struja i koji zvuči kao unisono meketanje ovaca na LSD-u. Dinino tezgarenje dobija takav politički naboj da bi zbog našeg umjetnika glave mogle padati unutar samog bošnjačkog korpusa. Dinin koncert postaje izdaja domovine ili kolektivni oprost, čitateljstvo može samo procijeniti koja je alternativa stupidnija.

Na dubljoj razini od pomirenja, leži jedan drugi fantazam, fantazam o odmazdi, o penetraciji u srce tame, u Beograd kao kolijevku agresije na BiH. Da parafraziram islamologinju Arminu Omeriku, euforija oko Merlinovih koncerata se zasniva na konceptu “odmazde, simbolički realizirane kroz apsolutni trijumf vlastitog nacionalnog heroja na tuđoj teritoriji”. Davidova pobjeda nad Golijatom, kako Omerika nastavlja, nije izvojevana praćkom, to jest oružjem, već pjesmom, “55 hiljada Golijatovih potomaka je dizalo ruke Davidu” koji je u međuvremenu postao veliki (iz konverzacije sa Arminom Omerikom). Slični sentimenti su nedavno pratili i neuspjeli pokušaj fudbalske reprezentacije BiH da se plasira na Evropsko prvenstvo, jer je prema Portugalcima, koji su stajali izmedju BiH i ovog definiranog nacionalnog cilja, konstruiran prilično jasan diskurs mržnje, u kojem su Portugalci, između ostalog, redovno komparirani sa Ciganima, kako se uobičajeno nazivaju pripadnici romske manjine. Merlin je, dakle, mahnuo čarobnim štapićem, narodne mase su se ustalasale kao na utakmici na kojoj se država brani, Excalibur se opasno klima u svom ležištu. Sad opet čekamo šta će Mile Nacionale reći pa da još jednom zavrištimo u nedostatku prave zabave.

(preneseno sa pescanik.net)