Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem

Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.

Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!

Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.

Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.

Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!

Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.


(preneseno iz Oslobođenja)

" />

GOJKO BERIĆ: Crni bik je narastao

gojko berić (oslobođenje)

Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem

Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.

Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!

Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.

Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.

Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!

Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.


(preneseno iz Oslobođenja)

Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem