Darko Rundek

Zajedno s kapitalizmom propast će i EU

Razgovarao: Dragan Grozdanić (novossti.com)

 

 

Darko Rundek već dvadeset godina živi u Parizu: otada je s različitim postavama snimio nekoliko albuma, a danas sklada, svira, pjeva na nekoliko jezika i nastupa s Rundek Cargo triom. Novu godinu dočekao je u Zagrebu. Za “Novosti” govori o položaju umjetnika u Parizu, imigrantima i Europskoj uniji, kraju kapitalizma i mogućnosti da se Haustor jednoga dana ponovno okupi.

U Parizu živite i radite od 1991. Koliko je teško biti hrvatski umjetnik u Francuskoj?

Pojam “hrvatskog umjetnika” u Francuskoj ništa ne znači s obzirom na to da je Pariz svjetska metropola u kojoj živi velik broj umjetnika pristiglih s raznih strana. Ali kako u Parizu polovica ljudi nisu Francuzi, oslanjaju se na publiku koju čine imigranti sličnog porijekla. Hrvata nema baš puno, ex-yu zajednica također nije brojna, pa nema te vrste podrške. Kada sam došao u Pariz, ondje me nitko nije znao, ali sam, srećom, još od osamdesetih imao neke kontakte, pa sam počeo raditi muziku za kazalište, što i dalje kontinuirano radim. Putovao sam s predstavama, za scenu radio zvuk i svjetlo, i to je bilo odlično. Nikada nisam imao ambiciju da tamo postanem neka vedeta na sceni.

ČOVJEK ŽIVI I KREĆE SE

Ipak, u srcu Baudelaireovog Pariza stvorili ste prepoznatljiv zvuk i pjesme koje već petnaestak godina uspješno izvodite na područjima bivše države?

Da, osobito kada je riječ o prva dva albuma. “Apokalipso” je bio pisan za ljude s kojima dijelim ista sjećanja na osamdesete i sličan odnos prema onome što se zbivalo devedesetih. “U širokom svijetu” iz 2000. godine na to se nadovezao i afirmirao bend koji je promovirao “Apokalipso”. Novi korak je bio album “Ruke” i Cargo orkestar, važan zbog emancipacije moje nove životne realnosti. Više nisam pokušavao nastaviti određeni kontinuitet kao Darko Rundek (ex Haustor) sa sličnim krugom suradnika, nego sam okupio bend s ljudima čije su sudbine bile slične mojoj: dvojica Bosanaca, Francuz, Švicarka, Portugalac… internacionalni bend sastavljen od ljudi koje je život nanio u Pariz, jer su od nečeg bježali ili nešto tražili, a najčešće oboje. Imao sam osjećaj da pripadamo nekom novom plemenu ili narodu izmještenih, tako brojnom u velikim svjetskim gradovima. Našao sam njemačkog izdavača, Piranha Musik, i počeli smo svirati po raznim zemljama. Uslijedili su live album “Zagrebačka magla”, studijski “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da”, dok je “Uživo u beogradskom Domu omladine” zaokružio priču o Cargo orkestru. Pjevam na više jezika i to lutajuće pleme postalo je naša glavna publika.

U tekstovima se često bavite imigrantskom tematikom. Doživljavate li se kao netko tko je u jednom trenutku silom prilika morao spakirati kofere i otići u nepoznato?

Francuska je zemlja azila i kada kažeš da si imigrant, imaš dojam kao da je netko pobjegao odnekud i da se tamo više ne može vratiti. Nikada nisam imao osjećaj izgnanstva. To je kao da Becketta ili Ionescoa, koji su živjeli u Parizu, nazivaš imigrantima. Njih nitko nije tjerao da idu tamo, njih je Pariz privukao. U Pariz sam došao stjecajem okolnosti, privučen njime, nitko me tamo nije tjerao. Još uvijek mi je dobro, a kada mi ne bude, otići ću negdje drugdje. Ovog časa razmišljam o tome da odem živjeti na more ili na selo i neću se zbog toga osjećati imigrantom: čovjek živi i kreće se, a pisati i komponirati mogu bilo gdje.

Dakle, otpada mogućnost da, kako to kaže vaša stara pjesma, jednom “kupite kuću u Bosutskoj 27a”?

Tu na zagrebačkoj Remizi je dosta slično, iako nisam siguran da bih u doglednoj budućnosti želio živjeti u gradu. Više bi mi, kao što kažem, odgovaralo živjeti na selu. Pariz je jedna faza života koja je pri kraju. Da preciziram, ugodno mi je u Istri, a sviđa mi se i Brač.

Radite glazbu za film i kazalište, ponekad i glumite. Što novo priprema postava Rundek Cargo trija?

U posljednjih godinu dana radio sam muziku za animirani film “Ornament duše” Irene Jukić Pranjić, s Cargo triom muziku za dva dokumentarna filma, za “Ratnog reportera” Silvestra Kolbasa i za “Žućka”, priču o košarkašu Radivoju Koraću redatelja Gordana Matića. Promocija zadnjeg albuma “Plavi avion” trajala je gotovo do prošle jeseni, a dalje se, naravno, pripremaju nove pjesme za sljedeći album. Rundek Cargo trio na proljeće će opet na turneju, obići ćemo čitavu regiju. Baš dogovaram turneju po Poljskoj.

Koliko pratite rad svojih bivših “suboraca” iz Haustora i postoji li šansa da nakon 1996. i koncerta na Šalati ponovno nastupite zajedno?

Naravno da me zanima što rade. Žao mi je što nisam čuo album koji je Srđan Sacher snimio prije desetak godina i koji nikada nije objavio, jer su mi ga hvalili. Bubnjar Srđan Gulić objavio je simpatičan solo-album prije pet-šest godina, sa starom ekipom. Trubač Igor Pavlica svira s nekoliko bendova, Nikola Santro predaje muziku u Zaboku, Damir Prica-Capri svira u Amsterdamu free jazz, Mario Barišin ponovno je aktivan s Brujačima s kojima sam surađivao u pjesmi “Valcer”. Marino Pelajić je, mislim, jedan od glavnih menadžera Konzuma, gitarist Zoran Zajec je u Osijeku i bavi se trgovinom. Što se tiče koncerta na Šalati, snimka je trebala biti objavljena, ali se nismo uspjeli dogovoriti s izdavačem. Nadam se da će jednog dana ipak izaći. U nekoliko navrata Sacher i ja pokušali smo napipati mogućnost da se nešto dalje radi, da pokušamo zajedno napraviti još jedan album…

NACIJE SU KONGLOMERATI

U Srbiji je nedavno predstavljena knjiga o životu glumice Sonje Savić, u kojoj ste i sami nešto napisali. U Zagrebu postoji prijedlog da se jedna ulica nazove imenom Milana Mladenovića, pjevača Ekatarine Velike, rođenog Zagrepčanina. Riječ je o prerano preminulim ljudima s kojima ste bili bliski generacijski, ali i muzički i emotivno?

U knjizi posvećenoj Sonji Savić napisao sam doslovno pet rečenica. Urednici su rekli da oni to baš i ne razumiju, ali da bi Sonja sigurno razumjela ono što sam napisao, i tu im vjerujem. Žalosno je da su Milan i Sonja tako mladi otišli, da nisu stigli proživjeti neku normalnu dozu života. Sada pokušavam zamisliti da kada ja umrem po meni nazovu neku ulicu i iskreno – baš me briga. Ipak, imena ulica daju se po ljudima koji su društveno značajni i po toj osnovi mi se čini u redu da je Milan dobije. Njegove su pjesme ostavile traga na više generacija, a važan je i njegov antiratni angažman. Možda bi Milanu bilo drago.

U Europi je primjetan porast desnice. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy također je povukao brojne nepopularne mjere koje su eskalirale protjerivanjem Roma. Koliko i na koji način vama kao stanovniku Pariza takva politika “europskih vrijednosti” smeta ili vas se dotiče?

Naravno da mi smeta, iako je, s druge strane, Francuska ovog časa vjerojatno jedna od najgostoljubivijih zemalja na Zapadu. U njoj živi jako puno stranaca, nisu protjerani i tko god udovolji nekim zakonima, legalno živi i ima sva socijalna prava. Sada se ponovno raspravlja o tome da ljudi koji nemaju državljanstvo dobiju pravo glasa. Moguće je da se to ozakoni, barem na lokalnom nivou. Po tome bih i ja uskoro mogao imati pravo glasa. Cijeli pojam nacije i uopće demokracije morat će se u novim okolnostima redefinirati. Sada smo na nekoj historijskoj razmeđi, kada puno stvari koje su prije 20-30 godina izgledale samorazumljive, to više nisu.

Što je za vas nacionalni identitet? Jednom ste izjavili da se osjećate kao apatrid.

Lijepo je to jednom kazao nedavno preminuli Vaclav Havel: čovjek se slučajno rodi kao Hrvat, Čeh, Turčin, Rus i to nije nešto čime bi se specijalno trebao ponositi. S druge strane, neponovljiva si osoba koja se zatekla na ovoj planeti u kratkom komadu vremena koji se zove ljudski život. Eckhart Tolle spominje da je čovjek to više slobodan i svoj što većoj zajednici pripada. Tako bismo najviše bili svoji kada bismo pripadali čovječanstvu. Sve su nacije konglomerati nekakvih regionalnih identiteta i dijalekata, koji su se stjecajem historijskih okolnosti sabijali u naciju koja je standardizirala jezik, zakone itd., da bi taj teritorij mogao praktično funkcionirati. Netko me jednom pitao: Jesi li ti čistokrvni Hrvat? Pa jebo te, mislim se, tko je u Europi čistokrvan?! Siguran sam da su tu mongolske horde posijale prilično sjemena, da ne govorim o Francima ili Turcima, dakle govoriti krvno o nacijama, to je idiotizam. Postoji historijski proces koji definira neke standarde na nekom teritoriju i time si bogatiji što si dio toga. Možeš razmjenjivati informacije s više ljudi i sporazumijevati se po istim kodovima. Nacionalni identitet mi znači utoliko ukoliko me čini slobodnijim.

ANARHIST-ROJALIST

Jednom ste se deklarirali kao anarhist, no potom ste izjavili da ste rojalist. Kojem kralju sada vjerujete?

Svjesni smo da postoji ogromna kriza autoriteta i da je to jedan od glavnih problema. Osim toga, postoji i kriza jedne vertikalne definicije, jer smo u prijašnjem pitanju govorili o jednoj horizontalnoj definiciji kroz familiju, narod, grad, pripadanje. U odnosu na smisleni ljudski život ovo znači jako malo ako se on ne može odrediti u nekom vertikalnom smislu, a kralj je tu netko tko služi za komunikaciju tog horizontalnog nivoa prema vertikalnom, nekom smislu života. Ako te veze nema, nastaje rasulo u kojem živimo i zbog toga sam rojalist, jer mislim da nam treba neka veza s Višim nego što je naš banalni, mali ljudski život.

U nekom funkcionalnom smislu?

Pa da, utoliko da uopće ispuniš funkciju svoga postojanja na zemlji. Tvoja uloga nije da kupuješ novine, nego da transformiraš energiju koja odnekud dolazi do zemlje. Čovjek nije tu samo da bi pravio klince, jeo i spavao, to rade i životinje. Između anarhizma i rojalizma nema velike razlike, s tim da anarhizam pojam autoriteta seli u osobu: anarhist bi trebao biti odgovorna osoba koja stalno propituje svoje osobno i socijalno prisustvo u svijetu. Pitanje je da li je to moguće bez nekog vanjskog autoriteta ili uzora. Iskustvo mi govori da to spontano ne funkcionira, da je jedan simbolički sistem čovjeku ipak neophodan. Zbog toga sam postao anarhist-rojalist.

U pjesmi satiričkog naziva “Para ljude vara” kažete da je kapitalizmu kraj. Gdje vidite taj kraj i kako gledate na globalne prosvjede protiv sistema zasnovanog na bogaćenju pojedinaca?

Refren pjesme kaže da je bogat onaj tko puno daje. Kapitalizmu je očito kraj, to se vidi po svemu, a što nakon njega, to nikome nije jasno. Kombinacija kapitalizma i paradne demokracije američkog tipa funkcionira još jedino na najbanalnijoj ekonomskoj osnovi. Svaka partija kupuje svoju vlast dižući kredite i sada se sve vraća. Cijeli politički sistem je kupljen na kredit. Kina je pokazala da kapitalizam puno bolje funkcionira bez demokracije. Život na kredit, demokracija koja ništa ne govori, građanin u svojstvu potrošača koji hrani mašinu što stalno mora rasti, sve to potencira da kapitalizmu mora doći kraj. Alternative su toliko daleko od ovog sistema i osnovnih principa njegovog funkcioniranja da ne znam kako bi se mogle ostvariti bez teških lomova.

EUROPSKA UNIJA JE BURE BARUTA

Bliži se referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Treba li Hrvatskoj Unija koja se raspada?

EU je građena na entuzijazmu nekolicine političara. Europske nacije su podijeljene i preslabe u odnosu na svjetske ekonomske sile. S druge strane, postoje podsvjesne sile nacionalizama i povijesnih dugova, koji u svakom trenutku europsko zajedništvo mogu dovesti u pitanje. Nedavno je izborni kandidat Socijalističke partije Francuske Francois Hollande, u povodu godišnjice neke bitke s Nijemcima u Prvom svjetskom ratu, samo spomenuo da Francuzi nisu nikada napravili genocid i krzna su se već nakostriješila. Tako da je EU na buretu baruta. Puno je stvari koje su politički nekorektne, ali i dalje prisutne u svijesti ljudi. Unija je očito funkcionalna nužnost u kapitalizmu kakav postoji danas. A kada taj kapitalizam ode dovraga, s njim će otići i EU. Što se nas tiče, zapravo mi je svejedno. Ne znam zapravo kako bismo mogli ne ući u EU, jer ako propadne ovaj referendum, bit će novi, ljudi će biti prisiljeni glasati za Uniju. Nas nitko ništa ne pita, ionako su nas već kupili.

Kako vam se danas čini Zagreb, gdje se u centru pod šatorima dime kobasice i kuhane sarme. Postoji li još negdje u zraku miris krošnji kestena iz starih radničkih prekosavskih kvartova, o kojima ste nježno pjevali?

Kada sam pisao pjesmu “Kuba” početkom dvijehiljaditih, na koju aludirate, ta gradska promjena već je uzela maha. Jedan moj prijatelj koji živi u Amsterdamu kaže da je razlika između Holandije i Hrvatske ta što djeca u Holandiji rastu postepeno, a kod nas na štenge, u skokovima. Kada se neke promjene događaju postepeno, manje si ih svjestan. Tada sam iz Pariza dolazio rjeđe, pa su mi promjene bile očitije i više su me dirale. A što se šatora na Trgu i štandova s kobasicama tiče, meni to ne smeta. Blagdani su vrijeme u kojem se trži.

(preneseno s novossti.com)