U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

"> U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

"> U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

">

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bačena para

andrej nikolaidis

U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis