Interview

O Sedam sekretara SKOJ-a, Arsenu D., Robiju K., Bori D. i bezgrešnom začeću Ferala

Razgovarao: Marko Tomaš

Trenutak u kojem sam potpuno shvatio kakav je čovjek Predrag Lucić dogodio se sasvim slučajno.

Mislim da je to bilo 2008. godine. Tad sam još uvijek živio u Splitu. Predrag i ja smo se vraćali s Goranovog proljeća, koje se te godine održalo u Varaždinu. Po nas je na splitski autobusni kolodvor došao vozač iz Ferala i sa sobom donio svježe tiskani novi broj legendarne novine. Bio je to, kako se kasnije ispostavilo, jedan od posljednjih brojeva tog. Vozač je vozio prema Splitu 3 gdje sam tada stanovao. Predrag se odmah uhvatio listanja. Gledajući ga kako pomno zagleda Feral primijetio sam kako mu oči nekako posebno sjaje. Bio je to onaj iskreni dječaki sjaj, čista nepatvorena strast i ljubav prema objektu u koji se gleda. Isti takav pogled sam i sam imao dok sam listao prvo izdanje Kolapsa.

Dobro sam znao taj pogled. Imali su ga i Nedim i Mehmed. Ali to da ti oči sjaje istim tim sjajem i nakon dvadesetak godina izdavanja i pravljenja lista je ipak posebna fora. Strast Predraga Lucića prema novinama i poslu kojim se bavi kuriozitet je na ovim prostorima. Kad sam kod odraslog čovjeka vidio taj dječački pogled, tu iskrenu ljubav, shvatio sam koliki je rokenrol bila cijela priča o Feral Tribuneu. Feral je, zapravo, jedan od najbitnijih rokenrol projekata svih vremena na ovim prostorima. Pobuna u čistom obliku, žestoko rokanje i rolanje pokrenuto od strane nekoliko klinaca sa splitskih ulica. Naprosto, to je opasno dobra priča.

KAD JE ROBI K. BIO U DRUGOM RAZREDU

ŽURNAL: Počnimo od početka. Red je. Gdje je bio sami nukleus Ferala. Koliko znam to je zanimljiv period o kojem ljudi i ne znaju puno.

Uh, treba se vratit' skoro trideset godina unazad, među prahistorijske pojmove kao što je omladinska štampa. Znaš, nekad si stranim novinarima, kad ih je pucala priča o medijima i slobodama, morao nadugo i naširoko objašnjavat šta je to zapravo bila omladinska štampa. I nisam siguran da su baš skontali. Mislim da to danas i ovoj postjugoslavenskoj djeci, kojoj je ta naša prošlost strana i nerazumljiva, treba objašnjavat nadugo i naširoko, ako ih uopće zanima... To je bilo neko doba kad su mimo ovih službenih medija, državnih, pod izravnom ili neizravnom kontrolom Partije, Socijalističkog saveza i tako toga, postojale i omladinske novine, koje je, grubo kazano, pokrenuo režim. A to danas ljudima koji razmišljaju u čistim kapitalističkim terminima nikako neće bit jasno, kako je to moglo funkcionirat.

Elem, bila je gomila listova Saveza socijalističke omladine, poput u Zagrebu Poleta, Omladinske iskre u Splitu, u Beogradu NON-a, Mladosti, u Sarajevu Naših Dana, u Ljubljani Mladine, koja je u cijelom tom nizu ostavila neki najdublji trag i koja je u novinarstvu najviše pomakla stvari, pa je stvarno pošteno što i dan-danas postoji...

ŽURNAL: Stani, ti si prvo radio u Omladinskoj iskri?

vivancic_copyNe, nisam. Pusti sad mene... Ovo ti pričam nadugo i naširoko zato što je osim tih omladinskih listova u Splitu postojao i jedan fakultetski list koji se zvao FESB, na Fakultetu strojarstva, elektrotehnike i brodogradnje. Taj list su, kad sam ga ja prvi put uzeo u ruke i oduševio se, uređivali Viktor Ivančić i Velimir Marinković. I taj njihov FESB je zapravo bio nukleus Ferala. Viktor i Vele su radili fakultetski list koji je bio bolji, prčevitiji, novinarsko-zanatski jači od puno izvikanijih omladinskih listova na republičkom ili saveznom nivou.

Srećom je u to vrijeme, koje svi smatraju monolitno sivim i misle da nije bilo moguće ništa drugačije, a pobuna je uvijek moguća ako je želiš, srećom je bilo moguće da postoji i takav list, koji je bio kontraški i kritičan i prema moćnim ljudima na faksu i čija se kritika se prebacivala i izvan fakulteta i na stanje u državi. I bilo je moguće da takav list dobije nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Zvuči strašno, a? Danas bi morao objašnjavat djeci šta je to…

ŽURNAL: To je bila najbitnija nagrada za omladinsko djelovanje…

Ne, nego za stvaralaštvo mladih. Tih Sedam sekretara ti je, recimo, dobio Marko Brecelj za svoj prvi album „Cocktail“. Dobili su je i Pankrti, koliko se sjećam, Leb i sol... Znači, to nije bila nagrada za omladince koji su iskazivali privrženost sistemu nego baš kontra. Bila je to zapravo nagrada u čijem su žiriju bili ljudi koji su priznavali neke drugačije oblike sviranja, pisanja, glume i svega. I oni su prepoznali to što su Viktor i Vele u to vrijeme radili.

A ja sam na FESB naletio prije nagrade, kad sam se vratio iz vojske i pokušavao pokrenuti časopis Albatros. To je trebao biti časopis, kako se u to vrijeme zvalo, za društvene i kulturne teme. Ali taj pilot broj, koji je bio spreman za prelom, nije nikada izašao. Kao nije bilo novaca, a Logos je trebao biti izdavač...

Iz perioda Albatrosa datiraju neka poznanstva i prijateljstva koja su se pokazala trajnim i ključnim u mom životu. Tad sam upoznao Viktora i Velu. Isto tako i Voju Šindolića, preko poziva na suradnju u časopisu koji nikad nije izašao. Tad sam prvi put kontaktirao i Arsena Dedića koji je, bez obzira što smo mi oko časopisa bili nonejmovi u javnom smislu, poslao prilog koji sam mu tražio za Albatros. Bili su to prijevodi Okudžavinih pjesama.

Elem, jedna od tema koja se meni učinila zgodnom za prvi broj Albatrosa bio je fenomen lista FESB. Tad još nije dobio nagradu ali bio je fenomen. Izlazio je pod egidom „Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite?“. I među likovima se pojavljivao i izvjesni Robi K., koji je tada još bio u IIa, da bi ga nakon par godina pustilo u IIIa, u kojem je i danas. Albatros, znači, nije nikada izašao, pa tako ni ta priča o FESB-u. Ali je srećom izlazio FESB i Viktor je mene nakon nekog vremena pozvao da napišem neki tekst, jer je list bio otvoren i za autore koji nisu studirali na FESB-u. Dakle, i za mene koji sam bio na nautici.

Sedam_sekretara_SKOJ-a_copyPoslije sam otišao na režiju u Beograd, to je bilo '84. godine, i saznao da je FESB dobio nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Tada nije bilo interneta, mobitela, i vijesti su malo sporije putovale, ali su se bolje pamtile. Tako ti je do mene doputovalo jedno pozamašno Viktorovo pismo, gdje mi je između ostalog javio i za nagradu i da je Nedjeljna Dalmacija njega i Velu, kao udarni tandem FESB-a, pozvala da gostuju na predzadnjoj stranici, koja se već tada zvala Feral i koju je u početku uređivao Ćićo Senjanović. Ali on se jako brzo razišao s tadašnjiim uredništvom, pa je ta rubrika išla od ruke do ruke i zapravo su u Nedjeljnoj razmišljali da li da je ukinu, jer niko nije baš nešto grizo oko toga.

BEZGREŠNO ZAČEĆE FERALA

ŽURNAL: To je bila satirična rubrika?

Da. E, onda je zapravo Zoran Erceg, tadašnji pomoćnik urednika Nedjeljne Dalmacije, skužio šta je to FESB i nagrada je bila povod da ih pozove da u Feralu naprave svoj The best of FESB. Tu su već, uz lik Robija K., bili i oni Osvaldi i još neke forme koje su se zadržale i u kasnijim fazama Ferala. To je kod čitalaca Nedjeljne upalilo sjajno i redakcija je Viktoru i Veli ponudila stalnu suradnju, da iz tjedna u tjedan rade Feral.

Oni su, naravno, bili u panici kako će ispisat toliko toga, kao što smo kasnije bili u panici kad smo prešli na dvije strane, pa na četiri, pa onda kako ćemo napravit dvotjednik, pa tjednik... Ali, eto, uvijek nam je uspijevalo. Viktor me, dakle, u tom pismu pozvao da, ako mi padne na pamet nešto za Feral, aforiod aforizama pa nadalje, da mu slobodno pošaljem. Tako sam ja počeo povremeno slat priloge i guštat u Feralu i kao čitalac i kao autor…

ŽURNAL: Koji su to prilozi bili, jel bila već tad neka od tvojih poznatih formi poput prepjeva popularnih melodija?

Kasnije, to je došlo kasnije. Prve je parodijske pjesme u Feralu radio Viktor. Ma tu ti je bilo bezbroj formi. I iz toga je poslije i nastao onaj štos da je Feral forma svih formi.

Bilo je tu parodiranja raznoraznih novinskih rubrika, s vremenom su ušle i „Vijesti iz budućnosti“, pa smo radili one neukusne spajalice, spajanjem „nespojivih“ naslova i nadnaslova, bilo je zajebancije sa stripovima: isprva s Alanom Fordom, pa kasnije i s Taličnim Tomom, Asterixom, Umpah-Pahom, Conanom, gdje smo montirali svoje tekstove...

Naprosto, meni je taj Feral i tako na daljinu počeo sve više značit, bez obzira jesam li poslao prilog i, ako jesam, hoće li bit objavljen. Mene je on čitalački veselio. Znaš, ja bih u Beogradu jedva čekao dan kad dolazi Nedjeljna Dalmacija. A i inače sam bio novinski manijak od malih nogu. Ali ta Nedjeljna s Feralom, to mi je bilo neko posebno veselje.

ŽURNAL: To što si novinski manijak kasnije se pokazalo korisnim obzirom na neke rubrike koje su izašle iz tog frikovskog pristupa čitanju novina poput Greatest Shitsa isl.

Pa je, to je sve posljedica. Ja sam naprosto navučen na novine i to je neizlječivo. Jest da bi se nakon ovoliko godina čovjek trebao osjećati zatrovanim... Vjerovatno i jesam, ali nije na meni da sam sebi pišem dijagnozu.

SJETIMO SE BORE

ŽURNAL: Hajde mi nabroj likove koji su se vrzmali oko Ferala u tom periodu.

MFF_DEZULOVIC-290709_thumbZapravo, tu su ti bili Viktor i Vele. Bilo je povremenih suradnika, ali njih dvojica su bili glavni kreatori i vukli su najveći teret, sve negdje dok Vele nije odlučio završit faks i bavit se strukom, a ne novinarstvom. Mene je pisanje za Feral počelo sve više privlačit, pa sam postao najstalniji suradnik. Znaš, ta priča oko Ferala postala je onako baš opasno dobra. Vrlo brzo su reagirale strukture: od onih partijskih komesara po novinama koji to čereče sa ideološkog motrišta pa do javnih tužilaca, organa represije koji pokreće gomilu postupaka protiv Viktora i Vele. Bilo je saslušavanja, istraga, vođenja postupaka zbog izvrgavanja ruglu svih tekovina samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, tekovina revolucije, uvreda državnih dužnosnika poput predsjednika Predsjedništva SFRJ itd.

Međutim, ako listaš novine iz tog perioda o tome nećeš naći ništa. O tome se nije pisalo. Bilo je normalno da se to događa i bilo je normalno da se o tome ne piše. A ti procesi su bili zajebani, zagorčavali su im život. Viktor nije mogao otići u vojsku, odgulit vojni rok u mlađim godinama., jer je bilo pravilo da dok god traje kazneni postupak ne možeš otić' u vojsku. I onda kad je konačno otišao bio je poslije potpukovnika najstariji u svojoj vojnoj pošti. U to vrijeme ja sam studirao kazališnu režiju, ali s vremenom me Feral sve više pucao.

Guštao sam na akademiji radeći s glumcima male predstave, kazališne vježbe, družeći se sa sjajnim ljudima, ali mi je poseban gušt bio doć' doma da utroje radimo Feral. Kad je došlo vrijeme da Viktora napokon puste u vojsku postavilo se pitanje šta sa Feralom? Bio sam pri kraju faksa, nisam morao bit po predavanjima, bio sam u nekakvom čekanju oko diplomske predstave itd. Znači, imao sam vremena da se bavim Feralom, ali činilo mi se da neću moć' sam preuzet to na sebe kad Viktor ode u vojsku. Na kraju krajeva to ne bi imalo nikakvog smisla, jer Feral je uvijek bio sinteza energija, nije bio monomanski. Naprosto, trebao sam još nekog.

Viktor se sjetio Bore Dežulovića koji je tad radio u Omladinskoj iskri također ne misleći da će ikad završit u novinama. Radio je jednu zajebantsku stranicu, zvala se Le Spizd - Specijalni Prilog Iskre Za Dokolicu. To su radili on i Renato Stefanović. Postojale su dodirne točke s Feralom, vidilo se da tu neko jako dobro piše. Onda je Viktoru palo na pamet da ode popričat s Borom pa da sjednemo i vidimo bi li nas dvojica odgovarali jedan drugome i hoćemo li se moć' toga uhvatit. I hajde, našli smo se na piću. Ni Boro o meni ni ja o njemu nismo tad imali neko naročito mišljenje, ali hajde probat ćemo, takav je bio dogovor. Krenuli smo zajednički raditi, ali se dogodilo jako brzo, mislim da se radi već o trećem ili četvrtom broju koji smo zajedno radili, da smo javnog tužioca inspirirali da zabrani Nedjeljnu zbog Ferala.

Mi smo radili neku zajebanciju na temu odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, s akcentom na Srbiju. Tad se već Milošević dočepao moći. Mi smo tu temu obradili kroz priču o odnosima u Gradskoj zajednici općina Split, koja je bila sastavljena od Splita kao Uže Srbije, Solina i Kaštela kao Vojvodine i Kosova. Ovi bi nešto kao da centraliziraju, a ovi bi pak više autonomije. Takvi su odnosi bili u toj gradskoj zajednici. Izađe broj i javni tužilac isto popodne zabrani Nedjeljnu i naredi povlačenje novine sa kioska. I mislim, šta da ti pričam, to ti je ko da si narodni heroj…

ŽURNAL: Šta, znači, svidi se to čovjeku?

talicni_tom_velikaMa da, znaš, izađeš u grad i ljudima drago, jebote. Naravno išao je i sudski proces. Branio nas je sjajan advokat. Nažalost danas pokojni Mirko Franceschi. Taj njegov završni govor, to je bilo ko u američkim filmovima. Znaš ono kad advokat pred kraj održi govor i sudnica umukne i suci donesu presudu kakvu trebaju donijeti. E, tako ti je tadašnji sudac Branko Šerić, kasnije poznati advokat, donio oslobađajuću presudu. Nakon toga više nije bilo nazad ni da smo pomišljali. Preživjeli smo taj prvi udar.

U Nedjeljnoj su odlučili nastaviti suradnju s nama unatoč kritikama SUBNOR-a i svih tadašnjih struktura. Održao se i komičan partijski sastanak u Slobodnoj Dalmaciji na koji su i nas pozvali. Vodile su se diskusije i na kraju, je li, moraju donijet nekakav zaključak. Zaključak je bio da se nama dvojici izrekne partijska mjera opomene pred isključenje iz članstva. Hajde, ok, mi smo se složili s tim, ali imali smo jedan amandman, taj da je disciplinska mjera neprovediva, jer nismo ni bili u članstvu Saveza komunista. Tako da je to izazvalo opći upiš. Postojala je fama da su svi novinari morali bit u Partiji, što nije istina, ko što ne moraju ni danas bit u partijama, ali šta možeš kad neke to veseli…

ŽURNAL: Kome se sviđalo tada, on je i sada u partiji, a?

Ma jašta…

(Nastaviće se, još kako...)

(zurnal.info)