U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


">

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


">

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


">

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (5): Bogiću, ti si Srbin

ivica đikić


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige