Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra


Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!

Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.

Jednostavno, umirem od straha.

Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.

Sat iz krokodila

Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...

Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.

S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...

Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.

Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.

Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.

Šaka jada

I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.

I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....

Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.

A, vi ste trudni

Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:

A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?

Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...

Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)

Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.

I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?

(zurnal.info)





" />

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: U borbi protiv korupcije

dženana alađuz

Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra


Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!

Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.

Jednostavno, umirem od straha.

Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.

Sat iz krokodila

Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...

Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.

S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...

Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.

Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.

Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.

Šaka jada

I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.

I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....

Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.

A, vi ste trudni

Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:

A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?

Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...

Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)

Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.

I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?

(zurnal.info)





Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra