Život kao nogomet

Ne možemo odlučivati o sebi, ali možemo biti vaša loša savjest

marko tomaš

085shankly_468x343Čudno vrijeme nosi sobom čudne običaje. Napiše tako netko na svom facebook profilu da je jedan viđeniji Ljubušak upravo preminuo, a ispod vijesti se u roku od par minuta ukaže na desetke likeova. Nikako mi nije jasno što se to ljudima sviđa u vijesti o nečijoj smrti. Možda upravo činjenica da je taj ugledni čovjek umro? Što ćeš, i oni najugledniji imaju neprijatelje ili nekoga kome su stali na rep tijekom puta kroz dolinu suza, ali šta je u tom slučaju s onom starom: o mrtvima sve najbolje?

S druge strane, možda im se samo sviđa priča napisana o liku i djelu pokojnika? Vrag bi ga znao što je posrijedi, ali takve stvari puno govore o demokraciji, točnije o glasačima nakačenim na fejs. Glasači ne razmišljaju o tome što čine, ne misle oni o značenju i suštini svog likea. Oni like, naprosto, kliknu. Zašto? Zato što je to stvar koju ljudi rade na facebooku.

BESMISLENOST DEMOKRACIJE

Nekad davno, bucmasti britanski premijer, veliki svjetski autoritet, onaj od kalibra kakvog danas ne možemo ni zamisliti - jer nas naprosto ne zanima tko je pobjedio u WW2, rezultati su, jebiga, relativni, makar kod nas - imenom i prezimenom Winston Churchill, rekao je slijedeću stvar:

"Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem!"

Istim principom po kojem "lajkaju" nečiju smrt na facebooku, glasači u BiH su glasali za, šta ti ja znam, recimo SDP. Oni su jednostavno naivno vjerovali da je to što čine ispravno. Zašto? Zato što je to stvar koju ljudi rade na izborima. Jebiga, objašnjenje je jednostavno i istinito. Ko vas šljivi, ja činim što mi je dopušteno.

E, sad, dolazimo do priče koja potvrđuje besmislenost demokracije na BH način. Džaba ti što si glasao za socijaldemokratsku opciju kad Zlatko Lagumdžija netom nakon izbora učini da shvatiš kako si zapravo glasao za ustaško nasljeđe koje sa sobom nosi HSP ili tekbir demokraciju koju sa sobom vuče SDA. U Srbiji, recimo, imate sličnu stvar, glasajući za Čedu Jovanovića glasat ćete i za rehabilitaciju Draže Mihailovića. Analna ljubav spram fotelja dovodi do neprirodnih i izrazito perverznih političkih brakova. No, ta je priča izlizana kao ostatak juneće kosti koju sam prošli tjedan dao svom psu.

Europeizacija-Herceg-Bosnom_ca_largePostoji, živ još uvijek, hvala bogu, u Beogradu jedan pisac koji sve tumači kroz nogomet. Božidar Koprivica je, između ostalih, autor slijedeće rečenice: Crnjanski je hodao kao pravi centarfor. Božin način tumačenja svijeta meni je pokazao da svijet zaista možemo tumačiti kroz povijest jedne igre. I često, pa ni sada, ne mogu da odolim, a da i sam ne pokušam priču o nemogućnosti demokracije opisati kroz povijest i sudbinu jednog dalekog lučkog grada i fanatično obožavanog nogometnog kluba.

LIVERPOOLSKA POBUNA

Zbog biografskog filma o njezinom životu proteklih par mjeseci u žiži svjetske javnosti ponovno se našla "željezna dama" svjetske politike, Margaret Thatcher.

Naime, sedamdesetih godina prošlog stoljeća Britanija i "britanski način" su bili pred slomom. Ekonomija je propadala, poslijeratni ponos ratnih pobjednika je kopnio, kolonijalna nadmenost je gubila uporište u stvarnosti, a punkeri, djeca iz dickensovih romana, režali su na sve noseće stupove engleskog društva.

Punkerska pobuna je izgorila brzo i pretvorila se u introvertnu novovalnu otuđenost, a baš nekako u tom trenutku Margaret Thatcher odlučuje prepustiti slomljenu britansku industriju u ruke liberalnog tržišnog kapitalizma. Odluka o privatizaciji industrije, koja je, do tada, većinom bila u vlasništvu države, odnosno gradova i njihovih gradskih vijeća, donesena je 1979. godine i iste je godine i objavljena. S Magie nije bilo šale. Sva gradska vijeća su pokorno i promptno krenula provoditi odluku Vlade. Doduše, ne baš sva gradska vijeća, jedno je ipak odbilo postupiti po nalogu režima.

Gradsko vijeće Liverpoola, naime, nije htjelo ni da čuje za takvo što.

Njihov grad je ionako decenijama propadao i cijenili su da će, privatizacijom, izgubiti i ono malo nade za ponovno oživljavanje gradske privrede, jer su, još tada, vjerovali da profit koji će ići u ruke pojedinca ne može ništa dobro donijeti njihovoj zajednici. Kapital je već tada postajao društveno neodgovoran, a šljakerski mentalitet stanovnika Liverpoola pa i njihovog gradskog vijeća naginjao je socijalističkim idejama.

margaret_thatcherGod save Magie - the fascist regime! Pistolsi nisu tako pjevali, a mogli su mirne duše. "Iron Lady" je, naime, tresnula šakom o stol i beskrupulozno ugušila tu malu liverpoolsku pobunu, jer neposluha ne smije biti. Smjenila je cijelo gradsko vijeće i postavila prinudnu upravu, koja je provela odluku vlade o prelasku na tržišnu ekonomiju. Ljudi, koji su prije par godina osnovali inicijativu "The spirit of Shankly", a koja je usmjerena protiv američkih vlasnika Liverpool FC - a i izrazito socijalistički orijentirana, tvrde da je upravo taj trenutak pokazao svijetu da je demokracija nemoguća. Ne možeš si dopustiti da sam odlučuješ o svojoj sudbini. Ako pak pokušaš, dogodit će ti se isto što se dogodilo liverpoolskom gradskom vijeću te daleke 1979. godine. Naprosto, bit ćeš ušutkan i otjeran u zapećak, a na tvoje će mjesto doći oni koji su bez pogovora spremni provoditi odluke vladajućeg režima.

Punk je, kako rekosmo, tada već, izdahnuo. Liverpoolska luka, na kojoj je zasnovana većina gradske privrede, gubila je poslove još od otvaranja manchesterskog kanala, besposleni klinci i šljakeri bauljali su ulicama, koje su se sve više pretvarale u postapokaliptične pejzaže, i traćili vrijeme kafanskim tučnjavama i odlaskom na nogometne utakmice religiozno prateći Liverpool FC diljem kontinenta, jer to je bila jedina stvar koja ih je činila ponosnim. Nitko, naime, tih godina nije igrao nogomet kakav se igrao na Merseysideu. Shanklyevo proročanstvo o stvaranju tvrđave nepobjedivosti konačno je ostvareno. Ta crvena tvrđava bila je jedina manifestacija otpora režimu. Možete nas ugnjetavati, oduzeti nam luku i industriju, ali mi ćemo naći način da vam pokažemo da vas čak i tada možemo pobjediti, makar na nogometnom terenu.

MEČ DANA

30.04.1966. godine na Anfieldu je igran "Meč dana". Liverpool je trebao potvrditi svoj drugi naslov prvaka pod vodstvom velikog Williama Billa Shanklya. S druge strane je stajao Chelsea. Gerry and The Pacemakers te su godine harali top ljestvicama. Merseyside Beat je vladao svijetom, a Gerry and The Pacemakers su, nakon Beatlesa, drugi najuspješniji band iz Liverpoola svih vremena. Njihov friški hit je bila obrada klasika "You'll never walk alone".

Tog proljetnog dana, dok su se igrači Liverpoola i Chelsea spremali izaći na teren, Kop je po prvi put zapjevao "You'll never Walk Alone". Stvorena je nova legenda. Ta je pjesma 1979. godine, i u godinama poslije nje, postala pjesma otpora i prkosa ugnjetenih lučkih šljakera, kojima su pobjede njihovog kluba bile jedini znak da su dovoljno vrijedni i jedina nada u bolje sutra. Demokracija je možda nemoguća, mi ne možemo odlučivati sami o sebi, ali možemo vas makar podsjećati da smo tu i postati vaša loša savjest, baš kao što su to bili i punkeri. Silni krvavi neredi vezani uz nogometne huligane tih godina bili su upravo to: provaljivanje loše savjesti engleskog društva ravno u njegovu "blistavu" kapitalističko konzumerističku javu.

27C1F88B-BEE1-B2F2-D23268E89ECA91BESudbina koja se kasnije dogodila Liverpool FC - u je rezultat tog otpora. Redsi su čak i u smiješnim stvarima postali zadnja rupa na svirali. Na primjer, oni su posljednji premierligaški klub koji je dobio funkcionalan web site. Liverpool je, isto tako, kao grad gurnut na marginu ekonomskih i političkih interesa i ne treba se stoga čuditi kad Jamie Carragher, prije par godina, povodom odluke da više ne igra za Englesku, izjavi: "I'm not English, I'm Scouser!".

Ta tvrda regionalna crta rezultat je svih procesa koje je u Liverpoolu pokrenula Margaret Thatcher. Prkos Scousera je osjetio i jako dobro razumio i Bask Xabi Alonso koji i dan danas govori da će se kad tad vratiti u Liverpool, a vraća se kad god može, više nije na terenu, ali ga često možemo vidjeti na tribinama kultnog Anfielda.

Posljednja stvar koju će ti netko dopustiti je da mu oduzmeš je ponos. A ponos Scousera je upravo Liverpool FC. Zbog toga je osnovana inicijativa "The Spirit of Shankly" tako nazvana u čast legendarnog Škota koji je udario temelje trofejnim pohodima ovog kluba. Po današnjim kriterijima političke koreknosti Shankly bi vjerovatno bio na robiji, ali njegov stil je ostao upamćen kao stil tvrdoglavog otpora i nesalomivosti duha. "Mnogi kažu da je nogomet pitanje života i smrti, ali ja se s njima ne slažem. Nogomet je puno više od toga." Tako je govorio Shankly. U Liverpoolu je ta Billova tvrdnja i dan danas istinita.

Kad danas naši vlastodršci u čudu šire oči nad nacionalističkim i huliganskim ispadima navijača moraju biti svjesni da su ti isti navijači loša savjest ovih malih nebitnih državica. Oni su produkt bliske prošlosti. Na žalost, jadnici su ubjeđeni da su i oni, baš poput Kopitesa, nekakav pokret otpora, ne shvatajući da su samo megafon za sve gluposti koje su se nataložile na ovom jadnom poluotoku. Majmun, naprosto, radi što majmun vidi. Normalan čovjek se ne može ponositi svim svinjarijama koje se događaju oko nogometa na ovim prostorima.

LAJK ZA SMRT

No, što u tom slučaju ostaje nama, golomozgim glasačima, koji na fejsu lajkamo vijesti o nečijoj smrti i uživamo privid demokracije i privid mogućnosti izbora? Jesmo li mi Churchillov razlog zbog kojeg demokracija ne treba postojati? Ne, ja mislim da ipak nismo koliko god nepromišljeno lajkali razne vijesti i zaokruživali besmislene političke opcije. Najbolji argument protiv demokracije je djelo bosanskohercegovačkih političara.

Lagumdžija, Dodik i njima slični su oni koji nam lome ponos i konstantno vrijeđaju inteligenciju. I taman kad pomislimo da je jedna, kako ih je Stipe Mesić nazivao, podrepna muha konačno odlučila izaći iz konjske stražnjice velikog vođe i da nada postoji ta ista muha odluči postati konj umjesto konja. Mada, iskreno, kad smo već na putu za pakao s kojeg nema skretanja, meni je potpuno svejedno tko galopira na čelu kolone. Demokracija svakako nije moguća. Priča o tome ima koliko hoćeš, a jedna od njih je i priča o Liverpoolu. Na žalost, nakon toliko godina ponižavanja, nama je i od ponosa ostalo jako malo. Glupi smo i tupavi. Ono što nazivamo demokracijom donijelo nam je izbor između dva zla, a svako od njih je jednako klikanju lajka za smrt. Kod takvog izbora proces razmišljanja je stvarno nepotreban.

(zurnal.info)