Interview

O životu poslije Ferala, čitaocima, Melodijama, Tomi Bebiću i Mjesecu iznad Splita

Razgovarao: Marko Tomaš

Kakav je život bez Ferala iako je on nastavio živjeti u raznim prostorima kroz tekstove bivših novinara Ferala. Na neku foru ljudi traže imena iz Ferala.

Traže, jebiga, ljudi i dalje Feral. Bilo gdje da otputujem nema neko će pitat kad će opet Feral, hoće li ga bit? Rijetko se događa da se na jednom mjestu skupi takva ekipa ljudi i da kroz jedan dosta dug period funkcionira i da taj list, kroz sve njegove promjene, ljudi prepoznaju kao sugovornika.

Traže ljudi komunikaciju. Nego, da se osvrnemo na forme koje nestaju. Nema više novine gdje možeš pročitati esej Bore Ćosića, Mileta Stojića, nema hrabrosti kakvu je imao Drago Hedl

Mi smo vukli jedni druge. Pri tom je Drago bio u najstrašnijoj poziciji. Sam u Glavaševom Osijeku. Glavaš ga je kalašnjikovom istjerao iz Glasa Slavonije. A onda on piše onako kako piše. Ovdje, pak, štogod da ti se događa, od prijetnji bombama, javnih prozivki, difamiranja, bilo čega, nađeš se s drugima u redakciji pa prikupiš forcu i tjeraš dalje. Samom čovjeku je bilo puno teže, ali, opet, ono što te je spašavalo je trenutak kad se novina pojavi i dođe do čitaoca. A naši su čitaoci stvarno bili sjajni.

KO ŠTO TEBI IZAĐE PJESMA

Predrag_Lucic_i_Boris_DezulovicIma li negdje na koncu satisfakcije, ne mogu se sad sjetit ko je iznio tu tezu, ali je rekao da su zdrave vrijednosti u Hrvatskoj opstale isključivo zbog hrvatskih novinara

Novinari su proizveli i dosta bolesti. A sad, ima li satisfakcije? Ja mislim da smo mi radili ono što smo morali takvi kakvi jesmo. Ako imaš poriv da kreiraš novine poput Ferala radio si sve da to napraviš i nisi mislio da je to nešto posebno. Jebiga, to je k'o što tebi izađe pjesma. One priče o hrabrosti, kao imate muda do koljena itd., nisu neka fora. Ja stvarno mislim da smo mi samo, najpoštenije i najbolje što smo mogli, radili svoj posao.

Gurali smo nekad i preko granica izdržljivosti. Ta financijska agonija Ferala, prouzročena sudskim tužbama i odnosima na tzv. slobodnom tržištu, ona je trajala jako dugo pa se opet nekako guralo. Nisi htio da odustaneš. Značio bi ti svaki novi broj, tjerao si dalje i išlo je dok se moglo. Kad je postalo bezizlazno nije bilo druge nego stavit ključ u bravu.

Bilo je pokušaja da se eventualno list ponovo pokrene. Razmišljalo se i o webu, ali ništa od toga nije bilo izvedivo ili nije bilo izvedivo na način da opet ubrzo ne upadneš u slične probleme. Tu je ta situacija bila puno surovija od one kad si s posuđenom lovom omogućio i sebi i čitaocima Feral. Sad to više nema šanse. Druga su vremena, drugi odnosi. Ma kako surova bila onda je to bila poštenija, otvorenija bitka. Sad su to financijaški, tzv. regularni uvjeti, kao, sad smo se priključili svijetu, tako stvari inače hodaju, gase se novine po zapadu leva leva pa šta sad. Pri tom, ova izgrađenija društva ipak paze da novine koje su im nekakva kulturna i civilizaciska vrijednost ne budu prepuštene isključivo diktatu tržišta.

A to se tržište ne odnosi na trafike, na čitaoce već na udio u marketinškom kolaču. Jebiga, ako je već moralo, bolje da je puklo zato što nije bilo oglasa nego zato što ne bi bilo čitalaca. Drago mi je, kad već neko mora pitat gdje si, što te nema, da čitaoci pitaju, a ne marketingaši.

Jedan od načina na koje je Feral nastavio živjet su i Melodije bljeska i oluje, borbe i pretvorbe Dina i MerlinaMeni je tu zanimljivo da ste na neku foru tim melodijama začeli skoro potpuno novu književnu formu tim prepjevima popularnih Melodija. Danas ste ti i Boris već postali neka vrsta putujućeg pjesnikog kabarea

Vidi, duh Ferala živi i kroz tekstove autora koji su pisali za Feral i koji su danas na raznim stranama u Novostima, na e- novinama, sajtovima u tuzemstvu i inozemstvu i drago mi je da su nastavili pisat kao da pišu za Feral.

SLOBODA NA INTERNETU

Većinom su utočište našli u tom nekom novom prostoru slobode na internetu

50-toma_bebicDa, uglavnom je to internet i ko se, tu i tamo, uspio skrasit u tiskanim medijima. A ovo za melodije, čuj, one su krenule još dok je postojao Feral i one jesu produkt Ferala. To je nekakav drugačiji oblik komuniciranja s publikom i to je došlo bez nekog plana. Nije to bio projekt. Nismo se dogovorili kao: sad ćemo radit ovo. To je bilo slučajno. Prije bih solo nešto otpjevao, nešto pročitao. Onda je došla prilika da obojica otputujemo i to uradimo zajednički, bilo je to u Beogradu u biblioteci. Znali smo jedino da će sljedeći nastup bit sutra u Pančevu. Tad je bljesnulo da je tu puno bolji prostor, jer je bio klub, ljudi sjede, piju piće, puše k'o i mi i pjesma ide. Onda je neko čuo za to pa su nas pozvali na festival Na pola puta u Užicu.

Taj Festival, on je bio jako bitan, na prvom mjestu zbog kontakta s publikom s kakvom do tada nismo imali doticaj. To su gimnazijalci, to nije standardna publika književnih večeri i tribina i tu se baš dogodio ful kontakt. Jebiga, osjećaš se jako dobro dok to radiš. Naravno, ne znaš hoće li biti sljedećeg puta i kad će ga biti. Trebalo je vremena da to dođe do Zagreba, Splita, Sarajeva, Mostara, Rijeke, Pazina, Pule. Sad je to već, bogapitaj do kada, sastavni dio naših života.

Kad smo već kod poezije, ti si naravno radio satiričnu poeziju, ona je izašla i ukoričena u nekoliko tomova. Ljudima je u tvom radu najmanje poznat pjesnički opus koji nije satirički, koji ne pripada općepoznatoj Feralovskoj formi. Objavio si knjiguLjubavnici iz Verone, a sad spremaš nešto novo. Ja sam prošle godine u Užicu imao priliku čuti neke pjesme, koje su mi bile jako dobre, podsjetile su me na najbolje momente Tome Bebića i nekih ljudi koji su istinski uspjeli da preslikaju Split i Dalmaciju, što se događa sa tim?

To je knjiga u nastajanju i radni naslov je „Mjesec iznad Splita“. Dakle, nije nimalo satiričan. Te su pjesme nastale kad me Dževad Karahasan nazvao i pitao bi li ja za tematski blok o melankoliji, koji on priređuje za Sarajevske sveske, napisao nešto na temu Melankolija Mediterana. Ja sam mu odmah rekao: ako misliš da pišem esej o tome to nema šanse. Kaže mi: ma napiši šta bilo, to nije nužno zbirka eseja. Meni je odmah bilo jasno da će to biti pjesme.

Kod svih nas koji pišemo na rok glavni inspirator je bič dedlajna pa onda nešto što nosiš dugo, često samo pet riječi, ne ni čitav stih, uobličavaš kad te natjera rok. Tako je bar u mom slučaju. Među tim pjesmama ja sam se uhvatio ljudi koji se obično tretiraju kao vic, o kojima se prepričavaju vesele anegdote koje neko samo ismijava, neko simpatizira, neko razumijeva, i ja sam kroz tih nekoliko likova ovog splitskog, mediteranskog teatra pokušao ispjevati priču o ovom gradu.

Kad se to ima objavit?

Ove godine bi trebalo. Treba tu još 15 do 20 pjesama kojima znam koordinate, ali još me dedlajn nije natjerao da to zgotovim.

PREKRCANI SU MI DANI

leonard-cohenO prozi nikad nisi razmišljao?

Čuj, jesam, ali nemam kad. Prekrcani su mi dani. Dnevni sam kolumnist, pišem šest kolumni tjedno. A mene svaki tekst na razne načine potroši i onda se ne mogu tek tako šaltat u knjigu.

Tu se poezija izrodila kao idealna forma kroz koju možeš izrazit neke druge preokupacije?

Ma da, pazi, Toma Bebić je govorio da je aforizam roman što ga je napisa linčina. Ono, kad pišem, obično to bude i završeno. Valjda je to dril novina. Nemaš to kad poslije popravljati. Rijetko interveniram u već završenu pjesmu, naravno uvijek su tu neke sitne popravke, ali to naprosto vučeš jako dugo i onda to sazrije i izađe samo od sebe.

Kad sam radio na knjizi „Ljubavnici iz Verone“ već sam probio rok, ali nije mi padalo na pamet da odustanem i zeznem Miloša Đurđevića, tadašnjeg urednika Hrvatske poezije za HDP, i da iznevjerim njegovo povjerenje. No, naprosto se događalo da zbog gomile posla u novinama nisam daleko odmak'o. I, onda, dođe jedno večer, Boro kod mene, onako nešto pričamo i ja mu to pokažem, imao sam dvadesetak pjesama Ljubavnika iz Verone, i on me pita kad ti je rok? Tad je bilo nekih mjesec dana do ovog zadnjeg dedlajna. Pita on: koliko će ti to imat stranica? Kažem: nekih stotinjak. Bilo je po glavi raznoraznih ideja za neke pjesme, onako načetih, ali ne ispisanih. Onda se on samo nasmijao i rekao samo: nemaš šanse, nisi normalan. Kako je on otišao preko vrata, tako je meni jedna od najbitnijih pjesama krenula. Ona pjesma o Kostasu i Ajši, o grčko-turskoj ljubavi i ratovanju.

A onda i druga, meni bitna, ona gdje je prepjev Cohenove „Stranger's Song“, prepjev sam im'o već davno, napravio sam ga iz nekog svog zezanja. Bila mi je fiks ideja da moram napravit pjesmu u koju ću ukomponirat taj dalmatinski prepjev te Cohenove pjesme. To je, onako podugačka pjesma, ali je izašla k'o boks meč od 15 rundi, svih 15 na nogama. Sve ovo dalje ide samo od sebe. Meni trebaju neki moji konci u knjizi, a onda ovo ostalo dođe samo. Kao kad sam radio „Bezgaća povijesne zbiljnosti“, tu je gomila starih pjesama, gomila popratnog materijala, ja sam noći i noći stuk'o na to, ne bi se ni primijetilo da pjesme koja je meni najbitnija nema. Ali ja naprosto nisam knjigu osjećao k'o svoju unatoč gomili posla koji sam napravio. I tako sve dok nisam napisao „And the band played povist, Matilda“.

Znaš, nekad potrošiš sedamsto stranica radi jedne jedine pjesme.

Posljednji nastavak izvrsnog intervjua s Predragom Lucićem završavamo pjesmom Tome Bebića "Leute Moj". Odavno tražimo dobar povod za to. 

(zurnal.info)