Opsada

Vrpca života

vlado mrkić

Ovih dana zamolili su me da sa Vojničkog polja prevezem neku trudnicu do bolnice. Otišao sam po nju. Na ulazu zgrade stajalo je nekoliko ljudi. Niko od njih nije znao njeno ime, ali su znali da je tu, da je na nekom od spratova, kod komšije. Rekli su da je žena došla iz Butmira ima dan-dva, da su na nju usput pucali i da hitno mora na porođaj. Neko je otišao da je zovne.

Sišla je noseći svoj veliki trbuh s lakoćom. Umjesto uplašene i uplakane žene, vidio sam mirno, nasmijano, gotovo veselo lice.

  • Ima li još neko s vama? - upitao sam je.

  • Nema. Sama sam.

  • Gdje vam je muž?

  • Ostao je kod kuće.

  • Može li neko od komšija poći sa nama?

  • Ne znam. Mislim da neće.

  • Šta ako vam se nešto desi. Rat je.

  • Ako vi želite da me vozite, idem s vama. Niko mi nije potreban. Ako idete vi, idem i ja.

Niko nije htio s nama. Jedan od komšija je rekao: “Išao bih ja, ali ne mogu, brat mi je ranjen.”

Tako smo krenuli sami. Bila je na zadnjem sjedištu i vidio sam u ogledalu njeno mirno i nasmijano lice. Na cesti nije bilo ni žive duše. Gotovo cijelo vrijeme smo ćutali. U jednom trenutku je upitala:

  • Kako se vi zovete?

  • Zašto?

  • Eto, htjela bih da znam.

Rekao sam joj i to je bilo sve. Kad smo stigli u Hitnu pomoć, izašla je. Ljekari su nas dočekali na ulazu. Odmah su rekli da je prolaz do Ginekologije na Koševu u tom času nemoguć. “Sad su nam se jedna kola vratila. Dva čovjeka u njima su ranjena. Ne znam kako su se uopšte vratili” - rekao je jedan od ljekara.

Žena je sjela na stolicu u hodniku.

  • Nema problema. Meni je tek sutra rok. Ali, znate, imam vanmateričnu trudnoću, pa moram biti oprezna.

  • Prvorotka, drugorotka? - upitala je doktorica.

Žena je digla tri prsta.

Bilo je rano popodne, druga polovina maja 92, jedan od najtežih ratnih dana u Sarajevu. Borbe su vođene u cijelom gradu, na sve strane je gorjelo, ginulo se i stradalo.

Moja slučajna poznanica ostala je u uglu čekaonice Hitne pomoći sa svojom jedinom, malom kesom u krilu. Rekao sam joj samo jedno “sretno” a ona je, više kao da govori samoj sebi, prošaputala:

  • Valjda ćemo se nekad opet vidjeti.

Nekoliko dana kasnije čuo sam da je rodila sina. Ništa više o njoj ne znam, ni gdje je sada, ni kako se zove, ništa. Znam samo da mi je poslije tog susreta bilo nekako lakše na duši.

Znam da je ta žena koja je, u paklu ratnog dana, s toliko sreće na licu pošla da donese na svijet novog čovjeka, ona vrpca života koju nikakav rat ne može prekinuti.

Ponekad, još samo, pomislim kako će, možda, nekog dalekog dana, u nekim još nevidljivim godinama, pričati o našem susretu, o nekom čudnom čovjeku čijeg se imena, prekrivenog prašinom vremena, više ne može sjetiti.

(zurnal.info)