Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

"> Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

"> Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

">

SANJA VLAISAVLJEVIĆ: Čudo bosanskog humora

zurnal.info

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore