OPSADA

Sva naša djeca

Vlado Mrkić

Juče je na groblju Lav... Koliko sam izvještaja posljednjih mjeseci počinjao ovako? Rat i nije ništa drugo nego hronika smrti.

Juče je, dakle, na groblju Lav sahranjena Sanela Memić. Imala je deset godina. Prije sedam dana povrijeđena je gelerom granate u ulazu zgrade u kojoj je živjela, u Ulici Đorđa Andrejevića Kuna na Vojničkom polju. U nedjelju poslijepodne javili su da je podlegla povredama.

Bio je 3. avgust 92. Vreo ljetni dan. Na Vojničko polje stigao sam oko 11 sati. U trenutku kad sam se zaustavio pred ulazom, negdje iza mojih leđa odjeknula je strahovita eksplozija. Osjetio sam kako je automobil poskočio u vazduh i čuo pljusak metala po okolnim prozorima i zidovima. Kad sam izašao, svega desetak metara dalje, vidio sam dim i prašinu. Čula se vriska, prepoznavali su se dječiji glasovi. U drugom ulazu stajala je grupa ljudi, a kraj kontejnera za smeće ležala su dva čovjeka. Dotrčao je jedan od ljudi, bio je u šarenoj vojničkoj uniformi, i zajedno smo dograbili prvog mladića koji je ležao kraj kontejnera. Unijeli smo ga na zadnje sjedište. U tom je negdje pala druga granata.

Momak na zadnjem sjedištu bio je sav krvav. Jedna ruka, čini mi se desna, bila je prelomljena, krv je lila. Blijed kao krpa, stalno je ponavljao: “Ne osjećam ruku, ne osjećam ruku...”

U to je iz ulaza pred koji je granata pala dotrčao čovjek sa djevojčicom u naručju. Bio je izbezumljen i stalno je ponavljao:

“Dijete mi je ranjeno, dijete mi je ranjeno.” Djevojčica je bila u nesvijesti, a za njom i za čovjekom koji je nosio ostajao je krvav trag. Sjeli su na prednje sjedište. Izbacio sam stotinjak komada “Oslobođenja”, koje sam donio na Vojničko, i novine su se rasule po cesti. U tom času iz ulaza su iznijeli još jednog mladića. Njega sam poznavao. Zove se Samir, nedavno je bio ranjen u prsa i jedva je ostao živ. Pogođen je u nogu, vidio sam da je iznad koljena svezana nekom krpom. Čovjek sa djevojčicom, neprestano vičuči da dijete umire, prešao je na zadnje sjedište, kod mladića ranjenog u ruku, a Samir je sjeo naprijed. Već sam polazio kad su doonijeli i ženu, iz čije je noge sipala krv i ubacili je u gepek.

Sve što se dešavalo i vožnja do Hitne pomoći proteklo je kao u snu. Bio je to košmar u kojem su sve slike bile zalivene krvlju. Krvi je bilo svuda. Djevojčica, pogođena u potiljak, bila je veći dio vremena u dubokoj nesvijesti. Nisam se usuđivao da gledam prema njoj. Vidio sam malu ruku kako visi sa strane, krvlju slijepljenu kosu po čelu i obrazima. U jednom trenutku učinilo mi se da je otvorila oči, mutne i izgubljene. Čovjek u čijem je naručju ležala neprestano je nešto govorio, i sam u šoku. Zapamtio sam da je vikao: “Komšija, brzo, brzo! Dijete mi je živo! Živo mi je dijete, komšija!” Koji čas kasnije, vikao je “Vruća je, još je vruća! Vruće mi je dijete, komšija!” Malo zatim: “Joj, hladi se! Hladi mi se dijete. Dijete mi se hladi! Majku im jebem! Pobiću ih! Niko ne smije da priđe! Živo mi je dijete, komšija!”

Dvojica momaka odavno su bili bez svijesti. Samir, na prednjem sjedištu, samo što nije naslonio glavu na mene. Iz noge je tekla krv i slijevala se na plastični podmetač. Momak na zadnjem sjedištu, čuo sam da mu je ime Slaviša, jedno vrijeme se držao, kasnije je i on utonuo u san. Žena u gepeku bila je majka ranjene djevojčice, čuo sam da je zovu Štefica.

U Hitnoj su sve četvero iznijeli, ali su nakon minut-dva djevojčicu vratili. Imala je bijeli zavoj na glavi. Predali su je nama, da je vozimo u Gradsku bolnicu. To smo učinili. Desetak minuta iza nas stigla su bolnička kola i sa ostalo troje ranjenika. Vidio sam kad su iznijeli Slavišu i Samira. Bili su onesviješteni, kraj svakog je trčao čovjek u bijelom i nosio bocu sa infuzijom. Žena je ostala da sjedi na kolicima u hodniku, zamotane noge pred vratima sobe u kojoj su se ljekari borili za život njene kćeri.

U hodniku je čovjek koji je donio dijete skinuo majicu. Bila je sva krvava. Otišli smo u kupatilo preko puta i oprali krv sa ruku.

Čovjek je rekao da se djevojčica zove Sanela.

  • Kad joj otac čuje, poludjeće – rekao je.

  • Zar ona nije tvoja kćerka?

  • Nije. Ali, bila mi je najdraže dijete u ulazu.

  • Pa stalno si govorio: “Umire mi dijete.”

  • Bila je moje najdraže dijete. Pa, sve su to naša djeca, je li tako?

Kasnije sam saznao da se zove Mirsad Krečo.

Vratili smo se na Vojničko. Sunce je nemilice peklo. Košmar je i dalje trajao. Svuda je bila krv. Na zadnjem sjedištu bile su gomile usirene krvi. U gepeku, pod nogama, sa strane. Na mjestu gdje smo unosili ranjenike ostale su velike krvave mrlje. Uveče je pala jaka kiša i sprala ih.

Pokupio sam novine i odnio ih u grad. Dao sam ih Stanku Štajneru, kolporteru. Sutradan mi je rekao: “Ništa nisam prodao. Niko nije htio da kupi. Bile su krvave.”

Dva-tri dana kasnije, od granate ispaljene sa srpskih položaja, pred zgradom preko puta, poginula je dvogodišnja djevojčica. Dan nakon toga na susjednom ulazu, poginuo je 18-godišnji Dragan Balaton. Pretrčavao je između dviju zgrada, nekih 30-ak metara, a granata je pala tačno pred njega. Na tom mjestu juče je bio buket cvijeća.

Ranjeni sa ulaza broj tri se oporavljaju. Štefica je odmah vraćena kući. Ljekari su uspjeli da spase Slaviši ruku, Samiru nogu. Umrla je Sanela, najdraže dijete Mirsada Kreče. Njene oči koje se gase, krv koja u slapovima ističe, zajedno sa životom, ruka koja pokušava da dohvati tu sjenku smrti, negdje u kosi, to je posljednja slika koja je ostala. Zbog te slike, možda, čini mi se da je ugašena i posljednja nada da bi ovaj rat mogao uskoro biti završen. Ne, on će trajati dugo, trajaće i kad nestanu svi svjedoci iz jednog vrelog avgustovskog dana. Jer, najduže traje kad nam ubijaju dušu...

(zurnal.info)