Stav

Multičetnička revizija

marko tomaš

Nabasa na internetu čovjek na svakojaka čudesa. Pogotovu kad za njima i traga. Imam nezgodan običaj čitati vijesti, komentare, intervjue, kolumne, blogove i svakojake budalaštine. Često tragam i za povijesnim i enciklopedijskim podacima.

PITANJE SLOBODE

Isto tako, iz neke čudnovate mazohističke pobude, redovito pretražujem vijesti vezane uz Mostar. Bitno mi je kakvi glasovi iz mog grada dopiru do internetske javnosti. Naišao sam tako neki dan na tekst mostarskog književnika i kolumniste banjalučkog Glasa Srpske Veselina Gatala. Veselin je čovjek kojeg sam nekada smatrao drugom pa čak i prijateljem. S godinama smo se udaljili, a u posljednje vrijeme mi je potpuno jasno i zbog čega. Naprosto, izabrali smo različite strane u ovom vječnom ratu zvanom život. Događa se to i među ljubavnicima, među bračnim partnerima, a kamoli neće među prijateljima.

Nemam ništa protiv bilo čijeg mišljenja. Ne mislim da bi svi trebali živjeti poput mene ili ne daj bože misliti isto. Na koncu to je valjda suština demokracije. Svatko ima pravo da kaže štogod želi. Svatko bi trebao biti barem toliko slobodan.

file0018eu4_copyMeđutim, vratimo se razlozima zbog kojih ovo pišem. Prije svega, uopće mi nije jasna svrha rečene Gatalove kolumne datirane na 07.04.2012. godine. Osim ako svrha nije sažeta u samom naslovu teksta, a naslov glasi: Revizija revizijine revizije. Nekako plašljivo, ispod žita, provlači se mogući smisao ove Gatalove kolumne, a taj bi, po svemu, jedino mogao biti doprinos rehabilitaciji četničkog pokreta i Draže Mihailovića. Postoji i dio teksta kojem se nema što dodati i oduzeti, a to je onaj koji govori da o svim ratovima i svim zločinima na ovim prostorima treba sve da se istraži i zna.

No, čemu ovo plašljivo rehabilitiranje Draže Mihailovića i četničkog pokreta? A čemu i to posipanje pepelom na kraju teksta? To su pitanja koja me muče već par dana, jer po istom istraživačkom principu mogao je Gatalo naići i na web stranicu bosanskog nacionalnog ponosa pa uzeti njihove kvazipovijesne podatke i njima kititi vlastitu kolumnu. Ali njemu je draže, da ne kažem Draže, kopkati po smetljištu povijesti četničkog pokreta. Pročitao je valjda da je to u Srbiji moderno. Druge pobude za takvo što ne vidim.

U svom tekstu Gatalo iznosi podatke o prvoj slobodnoj teritoriji u drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Po podacima do kojih je revnosni istraživač došao ta je teritorija bila pod kontrolom četničkog pokreta i nalazila se u okolici Nevesinja. Citiram: „Prva slobodna teritorija, van kontrole Švaba i domaćih izdajnika, bila je kod Nevesinja. I to ne partizanska već četnička.”.

Podatak da su se četnici isprva borili rame uz rame s partizanima, koliko se sjećam, učili smo u školi. I to u onoj, kako je Gatalo s dubokim prezirom naziva, propisanoj povijesti. No, budući su se četnici, nakon nekog vremena, prometnuli u kvislinški pokret nije mi baš najjasnija tvrdnja da je ta teritorija bila izvan kontrole domaćih izdajnika. Sama riječ izdaja, u slobodnoj interpretaciji, označava okretanje leđa nekome ili, još bolje, zabadanje noža u leđa nekome tko ti toliko vjeruje da ti je ista i okrenuo. Prema tome, većih izdajnika od četnika na ovim prostorima u drugom svjetskom ratu nije bilo.

Druga teza kojom Gatalo bojažljivo staje u odbranu četnika jeste ta da je četnički pokret bio multietnički. Između ostalog, tvrdi i da je djed Željka Komšića bio istaknuti pripadnik rečenog pokreta. O tome stvarno ne bih znao ništa, ali me i ne zanima iz jednostavnog razloga. Naime, sve i da su Bošnjaci i Hrvati činili natpolovičnu većinu među četnicima to i dalje ne mijenja činjenicu da su četnici na čelu s Dražom Mihailovićem bili kvislinška i zločinačka bagra. Nije mi jasno što se tu ima istraživati. Nema tog podatka, nema te revizije koja može promjeniti izdajnički i zločinački karakter četničkog pokreta.

JEDINA SVETINJA

7777gRazlog zbog kojeg me Gatalova kolumna posebno iziritirala leži u tome što se hrabri multičetnički pristup nekoliko puta slomio preko leđa moje male i za veliku povijest nebitne obitelji. Jedan od dobitnika na multičetničkoj lutriji bio je prvi rođak mog djeda.

U Srbiji bi, Veseline, rekli da je Mustafa Mujo Repak mom djedu bio brat od strica. Davne 1942. godine na obroncima planine Prenj položaj su zajednički držali pripadnici hercegovačkog partizanskog i četničkog pokreta. Bila je noć. Stražu su preuzimali na smjene. Došlo je vrijeme da partizani, a među njima i predratni mostarski fotograf Mustafa Repak, odspavaju svoj dio hladne prenjske noći. I evo, ne bude se do današnjeg. Ne zato što im je bilo rajski udobno već zato što ih je hrabra kraljeva vojska doslovno poklala na spavanju u skladu sa svojim multičetničkim idejama. Povijest se, na sličan način, ponovila i ravno 50 godina kasnije, ali to me se još osobnije dotiče pa o tome ne bih, a i ne moram. Dovoljan je i ovaj malecni segment da opiše četničku hrabrost i njihovu antifašističku dosljednost.

Uostalom, mogu lupetati štogod mi volja baš kao i bilo tko drugi. Mogu poput reisa Cerića i pokreta bosanskog nacionalnog ponosa tvrditi da Hercegovina ne postoji. Mogu poput vladike Grigorija, inače čestog gosta u Gatalovim kolumnama, tvrditi da su ljudi iz mješanih brakova, ljudi bez vjere, a znamo na kakvu vjeru on misli, potpuno izgubljeni i da golim okom možeš primijetiti kako bauljaju ulicama ne znajući, zapravo, kamo to hode. Mogu se radovati kao Semir Osmanagić kamenim kuglama kad istražujući dođem do spoznaje da istu stvar misli i reis Cerić. Mogu poput Milorada Dodika uvjeravati ljude da je Sarajevo samo sebe opsjelo i da u početku među partizanima nije ni bilo Bošnjaka. Mogu se praviti da ne primijećujem urbanističke zahvate glasovitog arhitektonskog ureda HVO u istočnom Mostaru. Mogu ja sve to, Veseline, ali mi se čini da imam bolji pregled situacije kad stojim uspravno nego kad ljubim nečiju svetu ruku.

Što ću, učile me bošnjačke i srpske partizančine, one koje su me rodile i odgojile, da ne saginjem leđa ni pred kim pa ni pred partijom. I da, meni ništa nije sveto, baš ništa, ni vjera, ni država, ni nacija. U ovom balkanskom svinjcu rečene me svetinje i ne ineteresiraju. Sveta mi je, Veseline, jedino sloboda, moja osobna. To mi je jedina svetinja. Što i drugima želim.

(zurnal.info)