Mostar

Turistički doprinos proslavi Vaskrsa

marko tomaš

607_20120413112301_10643_vaskrsSport u Bosni i Hercegovini treba pod hitno amaterizirati kako bismo zaštili djecu od bolesno frustriranih roditelja. U prilog takvom razmišljanju ide i incident u kojem je prije par dana sudjelovao Mensur Duraković, bivši direktor i trener FK Velež i trenutačni predsjednik Turističke zajednice grada Mostara.

Danas je konačno, čekali smo na to par dana, u javnost izašla i Durakovićeva strana priče koja se očekivano razlikuje od priče ljudi koji su svjedočili incidentu.

MOMCI SA STRANE

Prema tvrdnjama brojnih očevidaca Milan Knežević i Slobodan Lakičević napadnuti su od strane Mensura Durakovića i njegovog sina Ali Hamze. Svjedoci tvrde da su Duraković i njegov sin nepozvani ušli na privatnu proslavu Vaskrsa te da su, nakon nekog vremena, krenuli Kneževića i Lakičevića, inače igrače Veleža, provocirati na nacionalnoj osnovi. Izvor Durakovićeve frustracije navodno je, osim nacionalne pripadnosti dvojice mladića, bila i činjenica da „u Veležu igraju momci sa strane, a naša djeca ne mogu“. Ovo naša djeca, pretpostavljam, odnosi se na Durakovićevog sina Dženana kojem je ovim incidentom vjerovatno nanesena najveća šteta.

Naravno, Durakovićeva priča je potpuno suprotna. Po njoj su on i njegov sin napadnuti, a Knežević je navodno na svom facebook profilu pisao poruke koje slave Ratka Mladića čime je Duraković probao opravdati pridjeve kojima je te noći častio dvojicu mladića.

milansKažu ljudi da između nacionalizma i fašizma ne treba stavljati znak jednakosti. No, bojim se da je kod nas takvo što nemoguće i u teoriji. Ovaj nacionalistički ispad i fizički napad na dvojicu mladića srpske nacionalnosti, a koji brane boje Veleža, je još jedna velika sramota i pljuvačka u lice gradu Mostaru, a i fudbalskom klubu Velež koji bi se trebao dičiti svojom antifašističkom prošlošću. Zbog toga Durakovićev ispad mogu nazvati jedino fašističkim jednako kao i cijeli kontekst u kojem se incident odigrao.

Zamislite slijedeću stvar. Sjedite doma s društvom i proslavljate neki vjerski praznik. Na vrata vam pokuca znanac. Vi ga primite u kuću i počastite, a on nakon nekog vremena počne da vrijeđa i vas i vašu vjeru i naciju. Nakon toga još i fizički nasrne na vas pod vašim krovom tijekom vašeg blagdana. Ovakva podlost i bezobrazluk pripadaju ničemu drugom do fašističkoj matrici i podsjećaju na neka puno nemirnija vremena. Budući su Duraković i njegov sin upali na privatnu zabavu kojoj su domaćini bili Knežević i Lakičević, kobne noći dogodila se upravo situacija koju sam prethodno opisao.

BRADE NA SRBIMA

Bošnjačka fašistička matrica na svim Srbima vidi bradu i smatra ih četnicima, svakom Hrvatu na čelu vidi slovo U i smatra ga ustašom. Po istom modelu fašističke matrice druga dva nesretna naroda u svim Bošnjacima vidi mudžahedina i ustašu, odnosno, ovisno o fašisti, četnika.

Na žalost, ovo nije prvi incident u kojem su napadnuti BH građani srpske nacionalnosti u Mostaru. Na pravoslavni badnjak ove godine dva mladića iz Nevesinja napadnuti su na Bulevaru od strane do danas nepoznatih počinitelja.

Ovi napadi pokazuju koliko su sve tri nacionalne matrice u Bosni i Hercegovini teško oboljele. Metastazirale su do granice u kojoj ih se više ne može kontrolirati, a trenutačnim pokušajem relativizranja povijesnih i inih činjenica ovo društvo tone u još dublju dekadenciju u kojoj možemo očekivati apsolutno svako zamislivo zlo. Negiranjem do eliminiranja. To je, je li, ta paklena cesta.

lakicevicBolest našeg društva možemo dijagnosticirati i po funkciji koju Mensur Duraković trenutačno obnaša, a to je ona predsjednika Gradske turističke zajednice. Dakle, čovjek koji bi po prirodi posla trebao razvijati strategiju kojom će u grad privući što više gostiju s raznih strana svijeta je, po svemu sudeći, bahati kafanski provokator i nacionalista. Te dvije stvari, priznat ćete, nikako ne idu zajedno.

Metastazu bolesti svih ex – YU društava dijelom objašnjava i Vladimir Arsenijević u tekstu „Ne pada zločinac daleko od klade“. Što, naime, možemo očekivati od Durakovićeve djece, koju rečeni gospodin vodi u svoje noćne pohode? Da je iole normalno ovo bi društvo trebalo spašavati djecu od roditelja, što je još jedan potpuni apsurd stvarnosti kakvu živimo.

Da je ostalo imalo dostojanstva u nekad ponosnom Mostaru, Mensur Duraković bi odmah nakon ovog incidenta bio suspendiran sa mjesta predsjednika turističke zajednice, a sve dok mu se ne dokaže krivnja ili nevinost. Da je ostalo imalo dostojanstva u nekad slobodarskom FK Veležu, Mensuru Durakoviću bi, do daljnjeg, bio zabranjen pristup ne samo klupskim prostorijama nego i stadionu u Vrapčićima. Da je ova država iole normalna, fašistički i nacionalistički ispadi ne bi bili tretirani prekršajno kao da se radi o pogrešnom parkiranju već bi se zbog istih trebali pokretati krivični postupci.

OSJEĆAJ STIDA

Ali što očekivati od grada potpuno izgubljenog u svakojakim relativizacijama, grada koji se sapliće o razne identitete koje mu pokušavaju nametnuti? Što očekivati od kluba koji je izgažen, opljačkan i ponižen i baulja istim blatnim putem kao i grad? Što očekivati od države kojoj u vlasti sjede ljudi čija je politika dovela do svih ovih metastaza i državu i društvo priključila na aparate, koji su, btw, kupljeni na divljaka, i ozbiljno štekaju?

Bojim se ništa. Malograđanski mentalitet nezamjeranja koji preovladava u Mostaru i BiH sklon je jedino potajnom olajavanju, a nikako suočavanju s problemima. Upravo takav način razmišljanja omogućava raznoraznim kabadahijama i seoskim i mahalskim šerifima da nas tlače i ponižavaju.

Pitali su me nedavno talijanski novinari kako se osjećam spram svog grada i države kad otputujem negdje preko granice, a uzimajući u obzir trenutačnu situaciju. Jedino što sam uspio reći a da je imalo ikakvog smisla je: I'm ashamed of this country! Stidim se, gospodo.

(zurnal.info)