interview

Među Romima postoje ljudi koji mogu povući snagu našeg naroda

Razgovarao: Dalibor Tanić

ŽURNAL: Angažovani ste kao koordinatorka za romska pitanja pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. Imate li razumijevanja u Ministarstvu?

HEDINA: Da nešto razjasnimo. Ja jesam pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice što ne znači da sam njihova uposlenica. Ja sam uposlenica CARE Internationala i to je pozicija po projektu koja bi trebala da traje do marta 2013. godine.Kakva je sudbina ovog radnog mjesta i radnih mjesta ostala četiri regionalna koordinatora, to je pitanje volje države. Ako nije pitanje države, onda je pitanje nekog drugog donatora koji će dalje voditi ovaj projekat, ukoliko ga uopšte želi imati. Mislim da još uvijek postoji problem u nerazumijevanju pozicije na kojoj se nalazim. Mislim da još uvijek nije dovoljno razjašnjena uloga koordinatorice i koordinatora. Ponekad se u nekim situacijama izgubi osjećaj radnika ministarstva šta je zapravo uloga koordinatora i šta je naša dužnost.

Naše pozicije su na samom početku bile savršeno razjašnjene, ali moje mišljenje je da dolazi do nekog rivalstva, ili potpunog neshvatanja naših uloga.
Dakle, naša uloga je koordinacija sa romskim nevladinim sektorom, sa lokalnim zajednicama i institucijama koje su bitne za sprovođenje Akcionih planova.

Moja uloga je da sve lokalne, odnosno regionalne informacije i zahtjeve koji su prikupljeni na terenu od ostala četiri koordinatora, plasiram sa tog lokalnog na državni nivo.

ŽURNAL: Pored problema diskriminacije i nedovoljne senzibilnosti države prema Romima, postoje i problemi unutar same romske zajednice, pre svega mislim na veliki broj NVO i lošu atmosferu koju stvaraju tzv. Lideri? Da li ste i vi uočili te probleme i kako se nosite s njima?

hedina1HEDINA: To nije ništa novo, toga će uvijek biti. Koliko je ko sada moćan da prevazilazi te probleme, to je drugo pitanje. Što se samog romskog NVO sektora tiče, govorimo o nekih 75 registrovanih organizacija pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. Sa svima imamo kontakt, posjećujemo njihove sastanke, pratimo aktivnosti. Problem nastaje kada se osjeti rivalitet.

Svako hoće da bude predsjednik, svako hoće da bude glavni i svako hoće da ima moć. Šta je moć u romskim organizacijama? Ja lično smatram da tu moći nema. Jer da ima moći, mi bismo imali naše političke partije, imali bi radnike u državnim institucijama, imali bi našeg čovjeka u Parlamentu i bili bi bolje zastupljeni. Znači, mi moći nemamo! Ja bih samo htjela da skrenem pažnju mojim Romima na sljedeću stvar: Mi trebamo zajednički da radimo, a ne stalno da napadamo jedni druge.

Nije mi jasno odakle tim ljudima tolika snage da stalno napadaju i kritikuju. Umjesto toga, trebali bi da tu snagu iskoriste za rješavanje problema u svojoj zajednici i davanje novih ideja za prosperitet. Ako ne sebe, onda nekih budućih generacija.

ŽURNAL: Kako vas je prihvatila romska zajednica, kao Romkinju koja je u ovom momentu najbitnija karika između Roma i državnih institucija?

HEDINA: Mene romska zajednica ne treba da prihvati kao Romkinju. Ja sam se rodila kao Romkinja i tu je problem riješen. Htjeli oni to da prihvate ili ne, ja sam takva rođena. A što se same pozicije tiče, mislim da jedan broj Roma ne prihvata poziciju na kojoj se nalazim. Oni smatraju da ja imam ovdje neku veliku moć, pa čak i finansijsku i ko zna šta još... Međutim, ja moći nemam u ovoj instituciji. Prije svega, ja nisam zaposlenica Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

ŽURNAL: U okviru Dekade Roma, postoje četiri Akciona plana. Šta se do sada uradilo po pitanju njihove realizacije i da li ste vi osobno zadovoljni?

HEDINA: Iskreno govoreći, ja nisam nimalo zadovoljna. Revidirani plan o obrazovnim potrebama Roma usvojen je 2010. godine. Uradilo se vrlo malo. Nekog pomaka ne vidim, izuzev tu i tamo nekog uključenja romske djece u školama, ali isto tako vidim i isključenja, masovno napuštanje države što znači da situacija i nije tako sjajna. Trebamo da budemo svjesni činjenice da je velika razlika između onoga što je napisano i onoga što je u praksi. Najviše se bojim da će revizija Akcionih planova iz oblasti stanovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite biti urađena na nivou: “Ma potrošiće se velike pare na reviziju”, pa će to ostati onako kako jeste. Novac se najviše troši po prioritetima potreba, a onako kako su poslagani, najviše se novca troši na stanovanje.

ŽURNAL: Koga trebamo “okriviti” što do sada nisu realizovani svi ciljevi i šta je to što treba unaprediti kako bi se AP uspešno sproveli?

HEDINA: Ja ne znam da li krivca uopšte treba tražiti. Svi znamo kakva je situacija u čitavoj zemlji. Ne možemo reći da je krivo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice koje koordinira sredstvima i Akcionim plnovima, a ne možemo okriviti ni “razjedinjen romski nevladin sektor” kako ga neke institucije zovu.

Vrlo je teško reći bilo šta... Mislim da i jedni i drugi koji su izabrani, najčešće gledaju svoj interes. Sve se svodi na nekakve privatne interese, a koliko se ispunjavaju potrebe Roma, to je drugo pitanje. Koliko je predviđenih sredstava otišlo Romima, koliko je NVO predložilo Roma u prioritetima i koliko ima korupcije u čitavoj ovoj priči, to je veliko pitanje. Puno je stvari koje ne funkcionišu, ali to nije samo stvar kada su Romi u pitanju. Stvari generalno ne funkcionišu u čitavoj zemlji.

ŽURNAL: Nedavno ste se vratili iz Srbije gde ste sa kolegama razgovarali o problemima Roma u BiH i Srbiji. Problemi su verovatno isti, ali sigurno postoji neka razlika u pristupu države u njihovom rešavanju?hedina3

HEDINA: Mi smo posjetili nekoliko ministarstava u Srbiji. Vjerujte, sve je to tako lijepo upakovano, savršeno koordinisano, a s druge strane, susreli smo se sa informacijama koje govore da je u Srbiji otvoren rasizam prema Romima, da su napadi na Rome česti, ali tako nešto u tim ministarstvima nismo čuli. Toga u BiH nema.
Mi nemamo tako dobro razrađen sistem koordinacije kao u Srbiji. Imali smo priliku da vidimo nekoliko prezentacija kako funkcioniše taj sistem. Međutim, ponovo kažem, naše Rome ovde niko ne napada i nema otvorenog rasizma. Ima diskriminacije, ali rasizma nema. Ako bolje pogledamo, ovdje je diskriminacija zastupljena gotovo prema svima.

ŽURNAL: Nedavno ste izdali i svoju 16. knjigu, “Rom k'o grom”. Ko je Rom iz knjige, ili je to možda čitav romski narod?

HEDINA: Rom k'o grom je moj rahmetli otac. On je uvijek za sebe govorio da je Rom k'o grom. To je autobigrafska novela napisana iz dva dijela. Prvi dio je detinjstvo i život u mahali na Gorici, školovanje i kompletno sjećanje na familiju i sjećanje na ono što je moj otac htio da se zapiše i da se zna o našoj familiji. Sarajevskoj familiji iz romskog naselja Gorica...

Drugi dio je izbjeglički dio koji sam nazvala “Između jave i sna” koji je neka vrsta telepatije između mog rahmetli oca i mene dok sam bila u izbjeglištvu u Njemačkoj i Kanadi. Priča se svodi do momenta smrti moga oca i do jednog otvorenog pitanja šta smo zapravo mi, gdje je naša loza, odakle smo potekli i ko smo bili nekada... Ja sam ostavila neku svoju konstataciju na kraju. Jer, ova knjiga je zapravo amanet koji je ostavio moj otac. Ne interesuje me ni ko sam, ni šta sam, niti ću ići u neka ispitivanja... Ja znam da sam Romkinja k'o gromkinja, isti kao što je moj otac bio Rom k'o grom!

ŽURNAL: Kako možete više pomoći vašim Romima, kao književnica ili kao neko ko je politički angažovan?

HEDINA: Mene politika ne interesuje, niti bi u politiku da se petljam. Mislim da na polju obrazovanja mogu mnogo više da doprinesem, jer u toj oblasti se mogu dobro snaći. Početkom oktobra trebam početi i sa predavanjima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Smatram da ću svojim predavanjima mnogo više postići samim tim što ću ne samo Romima, već i neromima pomoći da što bolje upoznaju nas. Da pokažem da i među nama postoje obrazovani, da postoje doktori, naučnici i da postoje oni koji mogu da povuku snagu našeg naroda.

ŽURNAL: Kako vidite Rome u BiH kroz 10 godina?

HEDINA: Iskreno se nadam da ćemo kroz deset godina imati neku osnovanu romsku instituciju u kojoj ćemo moći da obrazujemo i Rome i nerome. Kroz deset godina vidim i muzej romske kulture, vidim i svu djecu uključenu u obrazovni sistem. Vidim i dvadeset procenata uposlenih Roma, bez obzira na kakvim pozicijama rade. Smatram da je ovo realno, jer nisam ništa zamislila što je neostvarivo. Sada je na nama da se zajedno potrudimo da to i ostvarimo.

(zurnal.info)