PROLJEĆE

Svijet odavno nije onakav kakvog pamtim

Marko Tomaš

2.1184831227.29_mostarJEDNO OBIČNO JUTRO

Ima tome 14 do 15 dana. Probudio sam se bunovan kao i obično, ali i nekako posebno nadut od vlage koja je zavladala gradom. Kao i svi imam svoje jutarnje rituale, rutinu koja mi omogućava da što lakše skliznem u još jedan dan u ovom mučilištu. Pristavim, prvo, vodu za kavu. Onda upalim kompjutor. Spremim kavu, stavim pepeljaru i cigarete pored monitora i, dok otpijam gutljaje vrele tekućine i odbijam dimove cigarete, krenem čitati vijesti.

Otvorim jedan mostarski portal i prva stvar koju vidim na udarnom mjestu na naslovnici je veliki naslov: MOSTARSKO PROLJEĆE. Lijepo sam se, da prostite, usr'o. Onako iza sna prvo što sam pomislio je da je konačno počela revolucija, narodna buna, ustanak, kuka i motika versus činovnici koji postoje sami zbog sebe.

Jebiga, pomislim, to se i dalo očekivati, dok ja spavam napolju počinje revolucija. Bacim pogled kroz prozor ali sve se čini sasvim uobičajenim. Nisam odmah požurio da se priključim narodnoj buni već, reko', hajde da prvo provjerim o čemu se radi obzirom se nikad ne zna tko je tu na koga udario i zbog kakvih razloga. Svakako ne mislim da gomila pa makar bila i na istom koncertu može imati zajednički cilj. U stvari, može, ali, opet, svaki pojedinac je tu iz svojih osobnih razloga. A pobuda je ono što određuje plemenitost akcije, iako, kako znamo, upravo nas dobre namjere vode na put u pakao.

A Mostar k'o Mostar. Neredi su mogli izbiti zbog spomenika kraj 3. Osnovne što nikako nije moj par cipela. Možda je izbila masovna tučnjava između gradskih vijećnika zbog svađe oko gradskog statuta što bi me, iskreno, obradovalo. Poštenije bi bilo da se pobiju među sobom nego što polako ali sigurno eutanaziraju cijeli grad. Možda je, konačno, običan svijet odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa i zbog toga treba biti oprezan. Svjetina je svjetina. Ona nema mozga. Nju nosi struja gnjeva. A i šta bi, na koncu konaca, „običan svijet“ htio? Promjeniti sustav? Koji sustav? Svrgnuti nekoga? Koga? Možda ukrasnog gradonačelnika od kojeg više stava ima svaki kaktus u avliji moje bake? Kaktusi ili sukulenti, biljke mesnatice traže malo vode, imaju prekrasan cvijet, ali bodu ako ih dirneš.

Uglavnom, u mojoj bunovnoj tintari je vladao kaos. Ni na kraj mi pameti nije bilo da bi MOSTARSKO PROLJEĆE moglo označavati bilo što drugo osim nekakve replike prošlogodišnjih arapskih pobuna. Takav sam čovjek. Prizivam nered, a plašim ga se. Mislim da je ljubav crna, a nebo žuto. Daltonista po uvjerenju. Nije baš za pohvalu. Ali od sebe se pobjeći ne može. A i ne treba. Otvorim vijest kad tamo prdac. Vijest je, zapravo, najavljivala početak tradicionalne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće, a koju svake godine organizira Matica Hrvatska.

Sreća pa ujutro sporo palim i suviše sam lijen za bilo kakve akcije. Već sam se vidio kako u boksericama jurišam kroz kišu i mlatim po zraku mašicama za raspirivanje vatre u peći. Pričalo bi se o tome danima: pisac u nastajanju, Marko Tomaš, gologuz trčao mostarskim ulicama uzaludno pokušavajući da nađe revoluciju. A trebao je prvo popiti kavu, jer bilo je to sasvim uobičajeno mostarsko proljetno jutro iako potpuno drugačije od onih na kakva smo navikli.

KIŠA

Kiša je okrutna. Kiša potopi sve loše. Kiša potopi sve dobro. Ovaj grad je korito nad kojim žuto nebo provodi pravdu koja je izvan dohvata ljudi. Kiša najviše ističe karakter ovog grada. Tako je otkad znam za sebe. Unatoč tome što se smo se uvijek hvalisali suncem najpoznatiji mostarski hor zvao se MOSTARSKE KIŠE baš kao i jedna od najboljih malonogometnih ekipa koju je bivša Jugoslavija imala. Hor i malonogometni tim dobili su naziv po omiljenoj pjesmi provincijskih studentica, a koja nije slučajno napisana, jer Mostar je po kiši prekrasan, a mostarska kiša je sasvim posebna. Doživljavao sam kišu i u drugim gradovima, ali jedino u Mostaru kiša istakne onu pravu sentimentalnu prirodu grada i njegovu ljepotu učini sočnom.

Kiša me podsjeća na predratne jeseni. Odlazak u školu. Vraća mi miris sendvič kifle s pekare u samoposluzi robne kuće Razvitak. Vraća mi miris mokrih granitnih kocki kojima je do malo prije rata bila popločana Titova ulica. Vraća mi stari svijet, siguran i uvjeren u svoju postojanost i pravednost.

Nešto je, ipak, u ovoj današnjoj kiši potpuno drugačije. Naime, kraj je travnja i kiša pada već danima. Svijet odavno nije onakav kakvog pamtim. Kiša je kao konac uvučen u iglu kojom uzaludno pokušavam zašiti ovaj današnji za onaj negdašnji svijet. To je moguće samo u mojoj glavi. Tim se patchwork pokrivačem nikad neću pokriti. Negdje smo upali u vremensko prostorni diskontinuitet. Sve je, naizgled, isto. Isti je grad. I ja sam tu. Ali, opet, i grad i ja smo potpuno drugačiji. Otvorio se procjep u vremenu i prostoru. Kroz njega smo kročili u paralelni svijet. Taj procjep ljudi nazivaju ratom. Današnja kiša je okrutna kao ljubav. Razmekšava tijelo i čini me plinovitim. Možda kao duh uspijem pronaći svoje mjesto. Možda se u tom plinovitom stanju lakše priljubim uz neku pticu i uspijem neprimijetno otputovati, a iza sebe ne ostaviti traga niti uspomene. Kad želim nestati, želim nestati tako da od mene ne ostane niti sjećanje drugih ljudi.

MEK

Drugi dan nakon otvorenja čudovišnog tržnog centra, crne mordorske kule podignute u centru grada, Goran me pozvao na hamburger.

Nemam ništa protiv McDonaldsa. On je samo jedan od izbora i dok god je tako ne smeta mi. A mamurluk najbolje izlječim Royal Cheese menuom. To sam još davno otkrio u Berlinu.

Miris koji dopire iz McDonaldsa miris je velikih zapadnih gradova i odmorišta na velebnim autocestama. Današnji će klinci ove kišne proljetne dane svog djetinjstva pamtiti po mirisu Big Maca. Njihovo djetinjstvo mirisat će jednako kao i djetinjstvo njihovih sjevernoameričkih ili zapadnoeuropskih vršnjaka. A moje će zauvijek mirisati na standardiziranu socijalističku kiflu i gavrilovićevu mortadelu. Miris ne možeš opisati rječima. Zbog toga mislim da ću današnjim klincima zauvijek ostati veći stranac nego neki desetogodišnji cleevlandski skejter. Ja sam onaj iz paralelnog svijeta. Čovjek bez vize i doma.

Milan Kundera je prije tridesetak godina u jednom od eseja u knjizi „Umjetnost romana“ ustvrdio da svijet oduvijek teži jedinstvu, a da se to jedinstvo, na žalost, ostvaruje kroz rat, koji je jedini istinski nomad i svjetski putnik. Bio je bolno u pravu, ali, ja bih dodao, jedinstvo svijeta se ostvaruje i kroz miris koji dopire iz McDonaldsa. Djetinjstva sve djece ovog svijeta mirišu jednako.

VRAPCI I LIBANONSKI CEDROVI

Prva stvar koju sam vidio ispred ulaza u Mepas mall bili su mrtvi vrapci. Jadne male ptice su umrle pokušavajući proletjeli kroz kristalno čista reflektirajuća stakla tržnog centra.

Na san mi dolaze tri libanonska cedra koja su stajala u krugu stare bolnice na čijoj je ruševini izgrađena novovjeka katedrala konzumerističkog duha. Tri cedra kao otac, sin i duh sveti. Negdje su nestali. Cedrovi i Bog napustili su ovaj grad.

Jedino ih duhovi mrtvih vrabaca još uvijek traže.

JAVNA ĆENIFA

Španjolski kralj je bio u posjeti Mostaru. U jednom tekstu pisanom za splitsku Slobodnu Dalmaciju, izražavajući prezir prema arhitektonskom rješenju Španjolskog trga, napisao sam da je kralj Juan Carlos došao u Mostar otvoriti javnu ćenifu budući upravo taj segment smatram jedinom stvari vrijednom pomena na rečenom trgu. Blago rečeno, zajeb'o sam se. Ćenifa još uvijek nije otvorena. Na niskoj smo civilizacijskoj razini. Imamo McDonalds, ali se nemamo, izvin'te na izrazu, gdje posrati. Zamislite samo kako je turistima, koji ne mogu, držeći se za tur, otrčati do stana, kuće ili kafane u kojoj poznaju gazdu. Turistički potencijal grada, zapravo, pati od opstipacije. Jednako kao i onaj revolucionarni.

(zurnal.info)