Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

 

(zurnal.info)


" />

SLAVOJ ŽIŽEK: Duša partije

slavoj žižek

Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

 

(zurnal.info)


Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti