Blog

Mladićka čajanka na Palama

selvedin avdić

 

Kamera Al Jazzera Balkan ulazi u kafić na Palama gdje grupa od pet mladića sjedi za stolom. Ne čuje se muzika, svi posmatraju televizijski ekran i aplaudiraju. Ne gledaju utakmicu, ispred njih su šolje za čaj i kafu, potpuno su trijezni, prate suđenje bivšem komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću kojeg nakon decenija skrivanja konačno neko propituje za ratne zločine.

Ne možemo biti sigurni čemu su mladići aplaudirali. Znamo da je negdje u to doba tužilac Peter McCloskey rekao da brojni zločini Vojske RS nikada nisu ozbiljno osporavani i da će se on usmjeriti na dokaze koji omogućavaju da se uspostavi veza između generala Mladića i njegovog ljudstva s jedne i zločina s druge strane.

Grupa mladića na čajanci, za koje novinar Al Jazzere tvrdi da su studenti, prije okončanja uvodne riječi tužioca ima sasvim jasan stav. Jedan od njih kaže:

“Ovo (misli na Ratka Mladića) je častan čovjek koji je branio srpski narod, da nije njega bilo, ne bi nas bilo ovdje (ovdje nije toliko jasno na šta misli, da li na kafić, Pale, Republiku Srpsku ili svijet općenito)”.

Njegov prijatelj ima i prijedlog kako da efikasno pomognu optuženom generalu:

“Da se mladi i stariji organizuju i iskažu nezadovoljstvo prema Hagu, međunarodnoj zajednici, prema nepravdi koja se vrši srpskom stanovništvu, narodu.”

Kamera je izašla iz narandžastog kafića pa ne znamo šta se dalje dešavalo na čajanci. Bez muzike i djevojaka teško da se depresivna atmosfera mogla razviti u zabavu. Kad sam ja bio mladić (malim početnim slovom) napuštao sam zabave čim zadnja djevojka ode kući. Znao sam da ostatak večeri više ništa lijepo ne može donijeti, da će pasti maske pristojnosti i nastupiti dosadna muška razmetanja.

Možda će mladići na čajanci “iza zatvorenih vrata” razgovarati o bolonjskom procesu, karakteru nove ljevice, situaciji u Grčkoj, predstojećem Međunarodnom danu borbe protiv homofobije... Ili će čaj “presjeći” s nečim ljutim i u znoju i suzama prisjećati se “časnog generala”. S obzirom na mladost mladića, jasno je da su njihova “sjećanja” stečena iz desete ruke, general se tokom čitavog njihovog odrastanja “časno” skrivao od pravde.

Njima je rečeno da je Ratko Mladić heroj i sada nas oni pokušavaju ubijediti kako čvrsto vjeruju u to.

v_copyPosebno sam osjetljiv na nametanje heroja.

U osnovnoj školi učiteljica nam je dala zadatak da napišemo sastav (divne li riječi) o svom heroju. Taman sam na vrhu papira napisao “Vinetu”, kad sam osjetio miris ružine vodice i čuo učiteljicin šapat: “Ne, ne Vinetu, kakav Vinetu, bolji ti je Ivo Lola Ribar”. Poslušao sam je, jer u to doba jednako su mi bile privlačne i indijanska i partizanska mitologija.

Bez obzira na bezazlenost i moje i učiteljicine pozicije, ima nešto užasno agresivno u nametanju heroja. To je kao da vam neko, uz pomoć statističkih podataka, dokaže da ima boljeg oca. Heroji se nalaze na vrhu svačije skale vrijednosti, koja mora biti postavljena sasvim slobodno, bez nametanja, ali o tome sigurno pedagozi mogu mnogo ubjedljivije redove od mene napisati.

Dilema “Vinetu ili Ivo Lola Ribar” je samo najranije, nipošto jedino takvo iskustvo. Od tada su mi često pokušali nametati kojekakve heroje i uzore, a nasrtaji su intenzivirani devedesetih godina, iz dobro poznatih razloga. Uspješno im odolijevam, svoje heroje pažljivo biram, poštujem samo vlastiti sud, nisam objektivan i često slijedim čisti instinkt.

Zbog takve slabe argumentacije a i zbog toga što se radi o intimnim stvarima, neću ovdje navoditi svoj spisak heroja, mada planiram vrlo brzo, na istom ovom mjestu, predstaviti jednog od njih kojeg sam nedavno upoznao.

Za sada, da bih svoje mnogobrojne čitaoce održao u stanju slatkog očekivanja, neću otkriti o kome se radi. Samo ću naglasiti da sam odluku o novom heroju donio samostalno, ni reis ni Rajko Vasić ni Fatmir Alispahić, ni haški tribunal, ni organizacije boraca niti njihovih stradalnika ništa ne znaju o tome a nisam organizirao ni čajanku kako bih postigao puni konsenzus s najbližim komšijama i sunarodnjacima.

Mogu mladići s čajanke sto puta govoriti za stotinu televizija, al ja im ne vjerujem da su sami odlučili da Mladića usvoje kao vlastitog heroja. Ne vjerujem da zaista misle ono što su izrekli u kamere, čini mi se kao da su čitali s “puškica”.

Mladić je zao čovjek, potpuno poremećenog sistema vrijednosti i to nikada nije krio, novinari nisu mogli upaliti kameru a da se on ne pohvali kakvim počinjenim zločinom. Nemoguće je da pored toliko medija, interneta, facebooka, chatova, skypeova i digitalnih televizija, mlad student u globalnom selu nije vidio nijedan takav snimak i bar malo posumnjao u njegovu čestitost. Teško je povjerovati da to brdo informacija mogu zaglušiti priče seoskog učitelja, pijanog veterana ili Rajka Vasića.

Također, ukoliko je hapšenje ostarjelog generala jedini razlog zbog kojeg bi mladići protestirali, onda nemamo dovoljno dobre informacije o Palama, onda je nekadašnje izletište u ratnom i poratnom periodu izraslo u fascinantnu dženetsko/rajsku kombinaciju Disneylanda, Amsterdama i Mauricijusa, gdje će svi srpski studenti svijeta živjeti u nepomućenoj radosti ako general i dalje bude komandovao “tuci”.

Ne vjerujem im ni riječi. Mislim da bi se do zore, bar trojica od njih, tri puta odrekli Mladića kada bi im neko organizirao pristojnu zabavu umjesto one depresivne čajanke. Garantirano.

Nadam se da nećemo još dugo čekati na tako dobrog organizatora.

(U današnjem izdanju Sefke Records neće biti muzike. Uhvatila me depresija od ove čajanke. Ako želite, možete današnji blog tretirati kao varijantu ploče “Jedina” Leta 3.)

(zurnal.info)