U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac

Milorad Dodik je u grčevitoj potrazi za «Harisom Silajdžićem»! Svakodnevno, istrajno, energično, vulgarno, bezobzirno, licemjerno, cinično, jadno... i ispod svakog minimuma ljudskog dostojanstva Milorad Dodik traga za «Harisom» koji bi mu poput onog Harisa Silajdžića iz 2006. uspješno otpjevao bek vokale, gusto protkane nacionalističkim jodlovanjem i šovinističkim ojkanjem, i omogućio mu da na otvorenoj sceni pobere gromke aplauze i još gromkije glasove zaluđenih/ sluđenih/ lakovjernih/ nezrelih/ neosviještenih/ onesviještenih/ zrelih/ osviještenih/ šoviniziranih/ frustriranih...

DODIK:U traganju za Harisom Silajdžićem UMILNI OSMIJEH FRANKEŠTAJNA

Dodiku treba težak verbalni predizborni sukob sa Bošnjacima (svi su oni «Haris»), kako bi opstao i nakon oktobra 2010. i nastavio pljačkati one koje navodno štiti. Ovdašnji Lažni Mesija strgao je odavno burku socijaldemokrate, nabacio umilni osmijeh Frankeštajna, ogrnuo se leševima sunarodnjaka i, teško gazeći po kostima i grobovima drugih, krenuo u odsutnu bitku za još jedan mandat na slobodi. Nekrofilna politika koja ponovo ubija već ubijene, masakrira teško masakrirane, siluje višestruko silovane, muči neljudski izmučene, kolje odavno zaklane, pljuje po grobovima, ruši grobnice, oskrnavljuje spomenike... nacifikuje cijeli jedan narod..., naopako će završiti. Tu nema dileme, ali pitanje je kada?! Kao što je pitanje i ko će ga zamijeniti, ko je ta vajna opozicija, spremna suočiti se sa lešinarima i hijenama, koji su gotovo proždrali budućnost ovog naroda i već osakatili najmanje tri generacije koje tek treba da se rode?!

Da li je to ona opozicija koja kaže: «Dodik dobro štiti srpske nacionalne interese, samo je problem što je kriminalac»?! Takvi ne trebaju nikako i nikada da dođu na vlast, jer su gori od mafijaške strukture koja dominira, iz prostog razloga što samo idiot može vjerovati da prevejani kriminalci mogu štititi bilo koje i bilo čije interese, sem sopstvenih. Uz sve to, ni ono –kriminalac - im puno ne bi smetalo, pod uslovom da su oni ti koji artikulišu vlast na takav način.

Pitanje je i da li u opoziciji uopšte postoje oni koji smatraju da Dodikovo svakodnevno i sistematično spaljivanje «njihovih leševa», jedino doprinosi daljem poniranju običnog svijeta u živo blato i prijeti da ga u tom blatu zauvijek ostavi?! Takvih ima, ali zbog nametnutih stereotipa ne smiju to glasno i jasno reći. To ne zači da je problem u stereotipima i onima koji su ih vaspostavili, već u inima koji «spaljivanje leševa» osuđuju «u sebi», nemajući lične hrabrosti da to učine i javno. S ćutolozima se ne može nikud, naprijed ponajmanje, jer salonska politika, koja ostaje u četiri zida, doprinosi isključivo destrukciji i idealno je opravdanje političkim mesožderima da nastave svoj krvavi posao.

Dodik i ČavićKOLAC I SREBRENI METAK

Prenemaganje nije otpor, a opozicija u Republici Srpskoj se prenemaže, mediokriteti-mudroseri se međusobno «nadigravaju» ispaljujući prazne parole, pokazujući nejake, oklembešene mišice prijete floskulama («ko nije sa nama, taj je protiv nas»), cičeći jedni na druge da su baš oni «strine» koje treba ova raja, a u stvarnosti se plaše svoje sjene i odavno pušu i na ladno, iako ih vruće nikada nije ni dokačilo. Svađaju se oko funkcija koje ovakvim pristupom neće nikada dobiti, dijele ono što nemaju, pozivaju se na ono što ne znaju i tako redom, oko za cvike, zub za protezu... Niko od njih ne zna šta posle Dodika, još manje kako ga srušiti. Za razliku od Dodika koji je imao cilj da stvori mafijašku državu u čemu je uspio, a sada teži ka tome da joj što više produži vijek trajanja, opozicionari su bez ikakvog cilja. To ne može biti samo rušenje Dodika, jer to nije cilj, već potreba. Trebalo bi, valjda, narodu reći šta ga nakon pada Vučije jazbine očekuje, a opozicija o tome nema pojma.Takvi raji ne trebaju, jer bi im došli kao «crijevna napast» nakon teške dijareje. Što mu dođe na isto, jer su svi već odavno dehidrirali.

Dok se oni prenemažu, Dodik nastavlja da zabija kolac u srce narodu (srebrenim metkom će ga potvrditi), a sam se sebi čini nejakim da dovrši taj posao. Svjestan je kakvo je zlo počinio, čim se plaši nebitnih, te trči od vrata do vrata nudeći koalicije, saradnju, bratstvo, srpstvo, nacijedinstvo..., bez kamata, koje će na naplatu doći nakon izbora. Svi strahuju od njegove koalicije sa SDS-om, kao da može gore od ovoga. Već je najcrnje, pa bi se takvo agregatno stanje samo produžilo. U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac. Slijepi kod očiju, ne vide da je Dodik ponovio njihove tragične greške i da će zbog njih postradati, kao što su i oni postradali. Ne pada im na pamet da se ograde od njegovog divljanja, što samo govori da se jesu olinjali, ali im je ćud ostala ista. Zaboravili su da ni zla kob koja ih prati neće nestati, dok se ne suoče sa onim što su ini u njihovo ime počinili. A počinili su ništa dobro. Mazohizam je najbolja zamjena za sadizam, poruka je iz tog tabora.

Bosić i TadićŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE?

Ako su nam šansa srpski radikali, ta jadna šačica neostvarenih fašista, bolje da nas nema, ali je sasvim normalno zapitati se gdje su i šta rade kilavi pdp-ovci i nejaki dp-ovci (može i obratno brale)?! Zašto pred Dodikovim divljanjem ćute oni za čije je vlasti (Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Dragan Mikerević) jasno rečeno šta se desilo u Srebrenici, čime je povučen jedan jedini državnički potez od 90-ih na ovamo, potez koji je trebao oprati obraz Srbima i potez koji je pokazao da Srbi nisu kolektivno fašisoidni, genocidni sluđeni krvoloci, ali da i u tom žitu ima otrovnog korova?! Ćute zbog stereotipa, plašeći se da će ostati bez biračkog tijela. Moglo bi se zaključiti da ni sami ne vjeruju da postoji srpska većina koja osuđuje ono što su oni javno osudili. Tragedija bi bila kad bi bilo tako, a tako nije. Gotovo pedeset posto je onih koji ne izlaze na izbore, jer smatraju da nemaju za koga glasati. Ti traže hrabre, a oni koji su nespremni iznijeti jedan hrabar, ljudski, državnički potez do kraja, smatrajući ga najznačajnijim dijelom sopstvenog političkog portfelja, a nikako opterećenjem, ne mogu se svrstati u tu grupaciju.

Šta je pisac htio da kaže? Ništa, sem da je srpska politička scena istrijebljena, a da novih snaga nema ni iza horizonta. A to i nije neka novost.


"> U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac

Milorad Dodik je u grčevitoj potrazi za «Harisom Silajdžićem»! Svakodnevno, istrajno, energično, vulgarno, bezobzirno, licemjerno, cinično, jadno... i ispod svakog minimuma ljudskog dostojanstva Milorad Dodik traga za «Harisom» koji bi mu poput onog Harisa Silajdžića iz 2006. uspješno otpjevao bek vokale, gusto protkane nacionalističkim jodlovanjem i šovinističkim ojkanjem, i omogućio mu da na otvorenoj sceni pobere gromke aplauze i još gromkije glasove zaluđenih/ sluđenih/ lakovjernih/ nezrelih/ neosviještenih/ onesviještenih/ zrelih/ osviještenih/ šoviniziranih/ frustriranih...

DODIK:U traganju za Harisom Silajdžićem UMILNI OSMIJEH FRANKEŠTAJNA

Dodiku treba težak verbalni predizborni sukob sa Bošnjacima (svi su oni «Haris»), kako bi opstao i nakon oktobra 2010. i nastavio pljačkati one koje navodno štiti. Ovdašnji Lažni Mesija strgao je odavno burku socijaldemokrate, nabacio umilni osmijeh Frankeštajna, ogrnuo se leševima sunarodnjaka i, teško gazeći po kostima i grobovima drugih, krenuo u odsutnu bitku za još jedan mandat na slobodi. Nekrofilna politika koja ponovo ubija već ubijene, masakrira teško masakrirane, siluje višestruko silovane, muči neljudski izmučene, kolje odavno zaklane, pljuje po grobovima, ruši grobnice, oskrnavljuje spomenike... nacifikuje cijeli jedan narod..., naopako će završiti. Tu nema dileme, ali pitanje je kada?! Kao što je pitanje i ko će ga zamijeniti, ko je ta vajna opozicija, spremna suočiti se sa lešinarima i hijenama, koji su gotovo proždrali budućnost ovog naroda i već osakatili najmanje tri generacije koje tek treba da se rode?!

Da li je to ona opozicija koja kaže: «Dodik dobro štiti srpske nacionalne interese, samo je problem što je kriminalac»?! Takvi ne trebaju nikako i nikada da dođu na vlast, jer su gori od mafijaške strukture koja dominira, iz prostog razloga što samo idiot može vjerovati da prevejani kriminalci mogu štititi bilo koje i bilo čije interese, sem sopstvenih. Uz sve to, ni ono –kriminalac - im puno ne bi smetalo, pod uslovom da su oni ti koji artikulišu vlast na takav način.

Pitanje je i da li u opoziciji uopšte postoje oni koji smatraju da Dodikovo svakodnevno i sistematično spaljivanje «njihovih leševa», jedino doprinosi daljem poniranju običnog svijeta u živo blato i prijeti da ga u tom blatu zauvijek ostavi?! Takvih ima, ali zbog nametnutih stereotipa ne smiju to glasno i jasno reći. To ne zači da je problem u stereotipima i onima koji su ih vaspostavili, već u inima koji «spaljivanje leševa» osuđuju «u sebi», nemajući lične hrabrosti da to učine i javno. S ćutolozima se ne može nikud, naprijed ponajmanje, jer salonska politika, koja ostaje u četiri zida, doprinosi isključivo destrukciji i idealno je opravdanje političkim mesožderima da nastave svoj krvavi posao.

Dodik i ČavićKOLAC I SREBRENI METAK

Prenemaganje nije otpor, a opozicija u Republici Srpskoj se prenemaže, mediokriteti-mudroseri se međusobno «nadigravaju» ispaljujući prazne parole, pokazujući nejake, oklembešene mišice prijete floskulama («ko nije sa nama, taj je protiv nas»), cičeći jedni na druge da su baš oni «strine» koje treba ova raja, a u stvarnosti se plaše svoje sjene i odavno pušu i na ladno, iako ih vruće nikada nije ni dokačilo. Svađaju se oko funkcija koje ovakvim pristupom neće nikada dobiti, dijele ono što nemaju, pozivaju se na ono što ne znaju i tako redom, oko za cvike, zub za protezu... Niko od njih ne zna šta posle Dodika, još manje kako ga srušiti. Za razliku od Dodika koji je imao cilj da stvori mafijašku državu u čemu je uspio, a sada teži ka tome da joj što više produži vijek trajanja, opozicionari su bez ikakvog cilja. To ne može biti samo rušenje Dodika, jer to nije cilj, već potreba. Trebalo bi, valjda, narodu reći šta ga nakon pada Vučije jazbine očekuje, a opozicija o tome nema pojma.Takvi raji ne trebaju, jer bi im došli kao «crijevna napast» nakon teške dijareje. Što mu dođe na isto, jer su svi već odavno dehidrirali.

Dok se oni prenemažu, Dodik nastavlja da zabija kolac u srce narodu (srebrenim metkom će ga potvrditi), a sam se sebi čini nejakim da dovrši taj posao. Svjestan je kakvo je zlo počinio, čim se plaši nebitnih, te trči od vrata do vrata nudeći koalicije, saradnju, bratstvo, srpstvo, nacijedinstvo..., bez kamata, koje će na naplatu doći nakon izbora. Svi strahuju od njegove koalicije sa SDS-om, kao da može gore od ovoga. Već je najcrnje, pa bi se takvo agregatno stanje samo produžilo. U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac. Slijepi kod očiju, ne vide da je Dodik ponovio njihove tragične greške i da će zbog njih postradati, kao što su i oni postradali. Ne pada im na pamet da se ograde od njegovog divljanja, što samo govori da se jesu olinjali, ali im je ćud ostala ista. Zaboravili su da ni zla kob koja ih prati neće nestati, dok se ne suoče sa onim što su ini u njihovo ime počinili. A počinili su ništa dobro. Mazohizam je najbolja zamjena za sadizam, poruka je iz tog tabora.

Bosić i TadićŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE?

Ako su nam šansa srpski radikali, ta jadna šačica neostvarenih fašista, bolje da nas nema, ali je sasvim normalno zapitati se gdje su i šta rade kilavi pdp-ovci i nejaki dp-ovci (može i obratno brale)?! Zašto pred Dodikovim divljanjem ćute oni za čije je vlasti (Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Dragan Mikerević) jasno rečeno šta se desilo u Srebrenici, čime je povučen jedan jedini državnički potez od 90-ih na ovamo, potez koji je trebao oprati obraz Srbima i potez koji je pokazao da Srbi nisu kolektivno fašisoidni, genocidni sluđeni krvoloci, ali da i u tom žitu ima otrovnog korova?! Ćute zbog stereotipa, plašeći se da će ostati bez biračkog tijela. Moglo bi se zaključiti da ni sami ne vjeruju da postoji srpska većina koja osuđuje ono što su oni javno osudili. Tragedija bi bila kad bi bilo tako, a tako nije. Gotovo pedeset posto je onih koji ne izlaze na izbore, jer smatraju da nemaju za koga glasati. Ti traže hrabre, a oni koji su nespremni iznijeti jedan hrabar, ljudski, državnički potez do kraja, smatrajući ga najznačajnijim dijelom sopstvenog političkog portfelja, a nikako opterećenjem, ne mogu se svrstati u tu grupaciju.

Šta je pisac htio da kaže? Ništa, sem da je srpska politička scena istrijebljena, a da novih snaga nema ni iza horizonta. A to i nije neka novost.


"> U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac

Milorad Dodik je u grčevitoj potrazi za «Harisom Silajdžićem»! Svakodnevno, istrajno, energično, vulgarno, bezobzirno, licemjerno, cinično, jadno... i ispod svakog minimuma ljudskog dostojanstva Milorad Dodik traga za «Harisom» koji bi mu poput onog Harisa Silajdžića iz 2006. uspješno otpjevao bek vokale, gusto protkane nacionalističkim jodlovanjem i šovinističkim ojkanjem, i omogućio mu da na otvorenoj sceni pobere gromke aplauze i još gromkije glasove zaluđenih/ sluđenih/ lakovjernih/ nezrelih/ neosviještenih/ onesviještenih/ zrelih/ osviještenih/ šoviniziranih/ frustriranih...

DODIK:U traganju za Harisom Silajdžićem UMILNI OSMIJEH FRANKEŠTAJNA

Dodiku treba težak verbalni predizborni sukob sa Bošnjacima (svi su oni «Haris»), kako bi opstao i nakon oktobra 2010. i nastavio pljačkati one koje navodno štiti. Ovdašnji Lažni Mesija strgao je odavno burku socijaldemokrate, nabacio umilni osmijeh Frankeštajna, ogrnuo se leševima sunarodnjaka i, teško gazeći po kostima i grobovima drugih, krenuo u odsutnu bitku za još jedan mandat na slobodi. Nekrofilna politika koja ponovo ubija već ubijene, masakrira teško masakrirane, siluje višestruko silovane, muči neljudski izmučene, kolje odavno zaklane, pljuje po grobovima, ruši grobnice, oskrnavljuje spomenike... nacifikuje cijeli jedan narod..., naopako će završiti. Tu nema dileme, ali pitanje je kada?! Kao što je pitanje i ko će ga zamijeniti, ko je ta vajna opozicija, spremna suočiti se sa lešinarima i hijenama, koji su gotovo proždrali budućnost ovog naroda i već osakatili najmanje tri generacije koje tek treba da se rode?!

Da li je to ona opozicija koja kaže: «Dodik dobro štiti srpske nacionalne interese, samo je problem što je kriminalac»?! Takvi ne trebaju nikako i nikada da dođu na vlast, jer su gori od mafijaške strukture koja dominira, iz prostog razloga što samo idiot može vjerovati da prevejani kriminalci mogu štititi bilo koje i bilo čije interese, sem sopstvenih. Uz sve to, ni ono –kriminalac - im puno ne bi smetalo, pod uslovom da su oni ti koji artikulišu vlast na takav način.

Pitanje je i da li u opoziciji uopšte postoje oni koji smatraju da Dodikovo svakodnevno i sistematično spaljivanje «njihovih leševa», jedino doprinosi daljem poniranju običnog svijeta u živo blato i prijeti da ga u tom blatu zauvijek ostavi?! Takvih ima, ali zbog nametnutih stereotipa ne smiju to glasno i jasno reći. To ne zači da je problem u stereotipima i onima koji su ih vaspostavili, već u inima koji «spaljivanje leševa» osuđuju «u sebi», nemajući lične hrabrosti da to učine i javno. S ćutolozima se ne može nikud, naprijed ponajmanje, jer salonska politika, koja ostaje u četiri zida, doprinosi isključivo destrukciji i idealno je opravdanje političkim mesožderima da nastave svoj krvavi posao.

Dodik i ČavićKOLAC I SREBRENI METAK

Prenemaganje nije otpor, a opozicija u Republici Srpskoj se prenemaže, mediokriteti-mudroseri se međusobno «nadigravaju» ispaljujući prazne parole, pokazujući nejake, oklembešene mišice prijete floskulama («ko nije sa nama, taj je protiv nas»), cičeći jedni na druge da su baš oni «strine» koje treba ova raja, a u stvarnosti se plaše svoje sjene i odavno pušu i na ladno, iako ih vruće nikada nije ni dokačilo. Svađaju se oko funkcija koje ovakvim pristupom neće nikada dobiti, dijele ono što nemaju, pozivaju se na ono što ne znaju i tako redom, oko za cvike, zub za protezu... Niko od njih ne zna šta posle Dodika, još manje kako ga srušiti. Za razliku od Dodika koji je imao cilj da stvori mafijašku državu u čemu je uspio, a sada teži ka tome da joj što više produži vijek trajanja, opozicionari su bez ikakvog cilja. To ne može biti samo rušenje Dodika, jer to nije cilj, već potreba. Trebalo bi, valjda, narodu reći šta ga nakon pada Vučije jazbine očekuje, a opozicija o tome nema pojma.Takvi raji ne trebaju, jer bi im došli kao «crijevna napast» nakon teške dijareje. Što mu dođe na isto, jer su svi već odavno dehidrirali.

Dok se oni prenemažu, Dodik nastavlja da zabija kolac u srce narodu (srebrenim metkom će ga potvrditi), a sam se sebi čini nejakim da dovrši taj posao. Svjestan je kakvo je zlo počinio, čim se plaši nebitnih, te trči od vrata do vrata nudeći koalicije, saradnju, bratstvo, srpstvo, nacijedinstvo..., bez kamata, koje će na naplatu doći nakon izbora. Svi strahuju od njegove koalicije sa SDS-om, kao da može gore od ovoga. Već je najcrnje, pa bi se takvo agregatno stanje samo produžilo. U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac. Slijepi kod očiju, ne vide da je Dodik ponovio njihove tragične greške i da će zbog njih postradati, kao što su i oni postradali. Ne pada im na pamet da se ograde od njegovog divljanja, što samo govori da se jesu olinjali, ali im je ćud ostala ista. Zaboravili su da ni zla kob koja ih prati neće nestati, dok se ne suoče sa onim što su ini u njihovo ime počinili. A počinili su ništa dobro. Mazohizam je najbolja zamjena za sadizam, poruka je iz tog tabora.

Bosić i TadićŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE?

Ako su nam šansa srpski radikali, ta jadna šačica neostvarenih fašista, bolje da nas nema, ali je sasvim normalno zapitati se gdje su i šta rade kilavi pdp-ovci i nejaki dp-ovci (može i obratno brale)?! Zašto pred Dodikovim divljanjem ćute oni za čije je vlasti (Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Dragan Mikerević) jasno rečeno šta se desilo u Srebrenici, čime je povučen jedan jedini državnički potez od 90-ih na ovamo, potez koji je trebao oprati obraz Srbima i potez koji je pokazao da Srbi nisu kolektivno fašisoidni, genocidni sluđeni krvoloci, ali da i u tom žitu ima otrovnog korova?! Ćute zbog stereotipa, plašeći se da će ostati bez biračkog tijela. Moglo bi se zaključiti da ni sami ne vjeruju da postoji srpska većina koja osuđuje ono što su oni javno osudili. Tragedija bi bila kad bi bilo tako, a tako nije. Gotovo pedeset posto je onih koji ne izlaze na izbore, jer smatraju da nemaju za koga glasati. Ti traže hrabre, a oni koji su nespremni iznijeti jedan hrabar, ljudski, državnički potez do kraja, smatrajući ga najznačajnijim dijelom sopstvenog političkog portfelja, a nikako opterećenjem, ne mogu se svrstati u tu grupaciju.

Šta je pisac htio da kaže? Ništa, sem da je srpska politička scena istrijebljena, a da novih snaga nema ni iza horizonta. A to i nije neka novost.


">

OPOZICIJA U REPUBLICI SRPSKOJ: Čekajući Harisa

Slobodan Vasković

U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac

Milorad Dodik je u grčevitoj potrazi za «Harisom Silajdžićem»! Svakodnevno, istrajno, energično, vulgarno, bezobzirno, licemjerno, cinično, jadno... i ispod svakog minimuma ljudskog dostojanstva Milorad Dodik traga za «Harisom» koji bi mu poput onog Harisa Silajdžića iz 2006. uspješno otpjevao bek vokale, gusto protkane nacionalističkim jodlovanjem i šovinističkim ojkanjem, i omogućio mu da na otvorenoj sceni pobere gromke aplauze i još gromkije glasove zaluđenih/ sluđenih/ lakovjernih/ nezrelih/ neosviještenih/ onesviještenih/ zrelih/ osviještenih/ šoviniziranih/ frustriranih...

DODIK:U traganju za Harisom Silajdžićem UMILNI OSMIJEH FRANKEŠTAJNA

Dodiku treba težak verbalni predizborni sukob sa Bošnjacima (svi su oni «Haris»), kako bi opstao i nakon oktobra 2010. i nastavio pljačkati one koje navodno štiti. Ovdašnji Lažni Mesija strgao je odavno burku socijaldemokrate, nabacio umilni osmijeh Frankeštajna, ogrnuo se leševima sunarodnjaka i, teško gazeći po kostima i grobovima drugih, krenuo u odsutnu bitku za još jedan mandat na slobodi. Nekrofilna politika koja ponovo ubija već ubijene, masakrira teško masakrirane, siluje višestruko silovane, muči neljudski izmučene, kolje odavno zaklane, pljuje po grobovima, ruši grobnice, oskrnavljuje spomenike... nacifikuje cijeli jedan narod..., naopako će završiti. Tu nema dileme, ali pitanje je kada?! Kao što je pitanje i ko će ga zamijeniti, ko je ta vajna opozicija, spremna suočiti se sa lešinarima i hijenama, koji su gotovo proždrali budućnost ovog naroda i već osakatili najmanje tri generacije koje tek treba da se rode?!

Da li je to ona opozicija koja kaže: «Dodik dobro štiti srpske nacionalne interese, samo je problem što je kriminalac»?! Takvi ne trebaju nikako i nikada da dođu na vlast, jer su gori od mafijaške strukture koja dominira, iz prostog razloga što samo idiot može vjerovati da prevejani kriminalci mogu štititi bilo koje i bilo čije interese, sem sopstvenih. Uz sve to, ni ono –kriminalac - im puno ne bi smetalo, pod uslovom da su oni ti koji artikulišu vlast na takav način.

Pitanje je i da li u opoziciji uopšte postoje oni koji smatraju da Dodikovo svakodnevno i sistematično spaljivanje «njihovih leševa», jedino doprinosi daljem poniranju običnog svijeta u živo blato i prijeti da ga u tom blatu zauvijek ostavi?! Takvih ima, ali zbog nametnutih stereotipa ne smiju to glasno i jasno reći. To ne zači da je problem u stereotipima i onima koji su ih vaspostavili, već u inima koji «spaljivanje leševa» osuđuju «u sebi», nemajući lične hrabrosti da to učine i javno. S ćutolozima se ne može nikud, naprijed ponajmanje, jer salonska politika, koja ostaje u četiri zida, doprinosi isključivo destrukciji i idealno je opravdanje političkim mesožderima da nastave svoj krvavi posao.

Dodik i ČavićKOLAC I SREBRENI METAK

Prenemaganje nije otpor, a opozicija u Republici Srpskoj se prenemaže, mediokriteti-mudroseri se međusobno «nadigravaju» ispaljujući prazne parole, pokazujući nejake, oklembešene mišice prijete floskulama («ko nije sa nama, taj je protiv nas»), cičeći jedni na druge da su baš oni «strine» koje treba ova raja, a u stvarnosti se plaše svoje sjene i odavno pušu i na ladno, iako ih vruće nikada nije ni dokačilo. Svađaju se oko funkcija koje ovakvim pristupom neće nikada dobiti, dijele ono što nemaju, pozivaju se na ono što ne znaju i tako redom, oko za cvike, zub za protezu... Niko od njih ne zna šta posle Dodika, još manje kako ga srušiti. Za razliku od Dodika koji je imao cilj da stvori mafijašku državu u čemu je uspio, a sada teži ka tome da joj što više produži vijek trajanja, opozicionari su bez ikakvog cilja. To ne može biti samo rušenje Dodika, jer to nije cilj, već potreba. Trebalo bi, valjda, narodu reći šta ga nakon pada Vučije jazbine očekuje, a opozicija o tome nema pojma.Takvi raji ne trebaju, jer bi im došli kao «crijevna napast» nakon teške dijareje. Što mu dođe na isto, jer su svi već odavno dehidrirali.

Dok se oni prenemažu, Dodik nastavlja da zabija kolac u srce narodu (srebrenim metkom će ga potvrditi), a sam se sebi čini nejakim da dovrši taj posao. Svjestan je kakvo je zlo počinio, čim se plaši nebitnih, te trči od vrata do vrata nudeći koalicije, saradnju, bratstvo, srpstvo, nacijedinstvo..., bez kamata, koje će na naplatu doći nakon izbora. Svi strahuju od njegove koalicije sa SDS-om, kao da može gore od ovoga. Već je najcrnje, pa bi se takvo agregatno stanje samo produžilo. U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac. Slijepi kod očiju, ne vide da je Dodik ponovio njihove tragične greške i da će zbog njih postradati, kao što su i oni postradali. Ne pada im na pamet da se ograde od njegovog divljanja, što samo govori da se jesu olinjali, ali im je ćud ostala ista. Zaboravili su da ni zla kob koja ih prati neće nestati, dok se ne suoče sa onim što su ini u njihovo ime počinili. A počinili su ništa dobro. Mazohizam je najbolja zamjena za sadizam, poruka je iz tog tabora.

Bosić i TadićŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE?

Ako su nam šansa srpski radikali, ta jadna šačica neostvarenih fašista, bolje da nas nema, ali je sasvim normalno zapitati se gdje su i šta rade kilavi pdp-ovci i nejaki dp-ovci (može i obratno brale)?! Zašto pred Dodikovim divljanjem ćute oni za čije je vlasti (Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Dragan Mikerević) jasno rečeno šta se desilo u Srebrenici, čime je povučen jedan jedini državnički potez od 90-ih na ovamo, potez koji je trebao oprati obraz Srbima i potez koji je pokazao da Srbi nisu kolektivno fašisoidni, genocidni sluđeni krvoloci, ali da i u tom žitu ima otrovnog korova?! Ćute zbog stereotipa, plašeći se da će ostati bez biračkog tijela. Moglo bi se zaključiti da ni sami ne vjeruju da postoji srpska većina koja osuđuje ono što su oni javno osudili. Tragedija bi bila kad bi bilo tako, a tako nije. Gotovo pedeset posto je onih koji ne izlaze na izbore, jer smatraju da nemaju za koga glasati. Ti traže hrabre, a oni koji su nespremni iznijeti jedan hrabar, ljudski, državnički potez do kraja, smatrajući ga najznačajnijim dijelom sopstvenog političkog portfelja, a nikako opterećenjem, ne mogu se svrstati u tu grupaciju.

Šta je pisac htio da kaže? Ništa, sem da je srpska politička scena istrijebljena, a da novih snaga nema ni iza horizonta. A to i nije neka novost.


U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac