Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)

">

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)

">

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)

">

SAMIR ŠESTAN: Ubice na vlasti

Samir Šestan

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom