Euro/deseti dan

O bajkama, usnulim ljepotanima i jednoj banani na travnjaku

marko tomaš

Ne sjećam se točno kad sam prvi put čuo budalastu složenicu "skupina smrti". No, prvo svjetsko prvenstvo koje dobro pamtim je ono iz Meksika 1986. godine,a prvi Euro kojeg se sjećam kako treba je onaj iz 1988. godine. Meksiko 1986. godine imao je heroja u Diegu Armandu Maradoni, a u Njemačkoj 1988. godine svijet je u punom sjaju upoznao veliku nizozemsku trojku Rijkaard, Gullit, Van Basten. Svijet je upoznao njih trojicu, a ja sam prvi put ostao fasciniran načinom igre koji Nizozemci gaje još od početka sedamdesetih. I te je godine na klupi Oranja sjedio veliki Rinus Michels, čovjek koji je nizozemski nogomet učinio posebnim i omiljenim.

PRIČANJE BAJKI

Uz sav talent i moć koji su imali godinama Nizozemci se nikako nisu uspijevali popeti na stepenik rezerviran za pobjednike, sve do te 1988. Bez obzira na auru vječitih viceprvaka, Lale nikad nisu odustajale od svog načina igre. I kad su gubili činili su to sa stilom. Netko bi drugi upisao titulu, a navijači bi pričali bajke o nizozemskom nogometu. Ljudi su igrali najljepši nogomet, imali su hedonističku meku Amsterdam, najliberalnije društvo. Mala nacija negdašnjih kolonizatora uvijek je bila posebna. NIzozemska je dugo godina bila poseban planet. Takav sam osjećaj imao i kad sam prvi put otputovao u Amsterdam.

No, kako je cijeli svijet odlazio do đavola tako je s njim na taj put krenula i Nizozemska. Tom liberalnom Dembelijom počela se širiti desničarska kuga. Stranci više nisu dobro došli u cofee shopove, uvode se kvote za imigrante i od istih se pokušavaju stvoriti građani drugog reda, a u radu parlamenta koji je donosio najliberalnije zakone na svijetu sa cijelih 16% sudjeluje gomila luđaka predvođena Geertom Wildersom. Cijela se ta frtutma odrazila i na najveću nizozemsku svetinju, nogomet.

Odjednom je postalo bitno pobjediti po svaku cijenu. Nije važan stil, cilj opravdava sredstva. Ako je Rinus Michels nizozemski nogomet predstavio svijetu kao ideal, onda ga je Bert Van Marwijk, nazvat ću ga pomalo grubo nogometnim Geertom Wildersom, u nekoliko godina srozao u desničarski mediokritetski mulj. I, hajde da je to napravio s nekom netalentiranom generacijom, još bih mogao imati razumijevanja za to, ali ne, on je to učinio s jednom nevjerovatno moćnom i talentiranom ekipom.

Sjetite se finala Mundijala iz Južne Afrike, sjetite se đona De Jonga u prsima Xabi Alonsa. Ta je scena matafora preobrazbe nizozemskog nogometa. Bert Van Marwijk, da se mene pita, a na njegovu sreću nitko me ne ferma dva posto, ne samo da bi dobio otkaz na mjesto izbornika Oranja, ne, ja bih mu generalno zabranio rad u nizozemskom nogometu.

Sjećate se da je Francuska podlegla slličnim bolestima na Mundijalu? Na vlasti je bio Sarkozy, a oko reprezentacije su se čula rasistička šuškanja. Sličan je model unišitio Nizozemsku na ovom, tekućem Euru. Ljudi kažu da Marwijk ne voli Van Der Vaarta iz razloga što je ovaj odgojen kao Rom. Ignorirao ga je dvije utakmice, a onda mu odjednom u trećoj dodijelio kapetansku traku!? Vjerujte da je u pitanju bio pritisak nizozemske javnosti, ako se društvo i radikalizira, vodeći nizozemski mediji još uvijek su liberalne provinijencije. Kako god, ispričajte me što je ovaj tekst uglavnom posvećen padu nogometnog carstva koje nas je uvijek uveseljavalo načinom na koji igra.

No, po meni, ispadanje Nizozemske zaslužuje i puno više. Jedan od glavnih favorita za naslov kući je otišao potpuno posramljen bez ijednog osvojenog boda. I ne samo to. Nizozemska je protiv Portugala pokazala da je u potpunom rauslu. Igrali su sramotno nepovezano, bez plana, bez vizije. Nizozemska je uvijek imala sjajne vratare, ali niti jedan u povijesti nije dobio priliku toliko se istaknuti kao Stekelenburg. Srećom po Oranje dečko je imao svoj dan pa je poraz od Portugala ipak prihvatljiv. Ne znam hoće li nogometna sramota osvijestiti nizozemsko društvo i pokazati mu da je krenulo pogrešnim smjerom. U to je teško vjerovati. Ali nastup Nizozemaca na ovom Euru možemo jedino okarakterizirati sramotnim. Desničarski virus, krvoločna želja za pobjedom, je razorio duh nizozemskog nogometa baš kao što razara i duh nizozemskog društva.

PROBUDIO SE

Probudio se. Usnuli ljepotan se probudio. Cristiano Ronaldo konačno je igrač utakmice. Dva gola, dvije stative i nevjerovatna energija. A kad je Ronaldo unutra, onda Portugal postaje jedan od favorita bilo kojeg turnira. Osim njega sjajnu je utakmicu odigrao i Nani. Time je najjače portugalsko oružje konačno aktivirano.

Protiv Danaca nisu zaslužili pobjedu, ali utakmicom protiv Nizozemske su se iskupili i možemo reći da zasluženo idu dalje. Osim dvojice gorepomenutih treba naglasiti i sjajnu igru Coentraa, a posebno Brune Alvesa, koji je ključni igrač kod prekida. U jednoj utakmici Euro je dobio novog favorita. U četvrfinalu ih očekuje sraz sa Češkom. Dojam je da bi trebali proći bez problema. No, Česi su još uvijek enigma i, kako smo već zaključili, činjenica je da oni naprosto znaju igrati turnire.

originalOVU JE NJEMAČKU NEMOGUĆE MRZITII

Njemačka je, pak, potpuno oprečna priča od Nizozemske. Mnogi ovu njemačku ekipu vide kao dokaz da je multikulturno društvo moguće. U njoj se odražava i sposobnost multikulturalnosti da pobjeđuje. Sve su utakmice dobili faktički s pola snage i ono najbolje od njih nas tek očekuje.

Mesut Ozil, Khedira, Podolski, Lahm, Mueller, Gomez i kompanija po meni su i dalje glavni favoriti turnira. Ždrijeb im ide na ruku. Četvrtfinalnu utakmicu igraju protiv Grčke. Igraju, dakle, bankar i korisnik kredita. Bit će to puno više od nogometnog ogleda. Intimno, znam da bismo svi voljeli pobjedu potlačenog korisnika kredita bez obzira što mrzimo nogomet kakav igraju. Time bi pravda bila zadovoljena ako je već nije moguće tražiti u realnim političkim i ekonomskim odnosima. Nogomet je, svakako, više od igre. Ipak, ovu je Njemačku ekipu nemoguće mrziti. Prezirao sam njihov pristup do prije nekoliko godina, pristup u kojem su vladali isključivo snaga, brzina, upornost i efikasnost. No, sad imaju i ono nešto više. Imaju maštu koja njihovu igru približava nečemu što bismo mogli nazvati umjetnošću.

DOŠLI SU TIHO...

Dance s turnira treba ispratiti s posebnim poštovanjem. Do zadnje sekunde, iako unaprijed otpisani, držali su se u igri. Kron Delhi, Bendtner i društvo mogu uzdignutog čela napustiti turnir. S malo sreće mogli su proći dalje. Morten Olsen je bio veliki igrač i pokazao je da je i veliki trener. Iako, inferiorni kvalitetom Danci su kontrolirali utakmice i vlastitu sudbinu protiv daleko jačih protivnika. A to je isto ozbiljan kunst. Iskreno, žao mi je što su ispali.

Zlatanova arogancija pokvarila je dojam koji je ostavila Švedska tako da su Danci bili jedini koji su zračili skandinavskom skromnošću i racionalnošću. Došli su tiho, odigrali hrabri i otišli ponosno. Nema velikih najava, nema predaje i, na koncu, nema kuknjave i žaljenja. Respect!

BANANA

Ima na svijetu raznih budala, ali to što balkanska majka rodi stvarno su ogledni primjerci. Naime, u utakmici s Italijom netko je iz publike bacio bananu u pravcu Marija Balotellija. Cijela je stvar prošla nekako nezamijećeno i ostala u sjeni bakljade koju su nam priuštili hrvatski primati nanoseći štetu najviše sebi i svojoj ekipi.

A Balotelli katkad zna biti istinski simpatičan. Tako je na pitanje o hrvatskoj banani odgovorio: "Idući put ću je pojesti!"

(zurnal.info)