INTERVIEW

Raduju me susreti s ljudima koji se ne plaše

Sredinom juna u Sarajevu je predstavljena knjiga Manifest ateizma pisca i filozofa Željka Škuljevića. Kako je autor rekao na promociji, knjiga nije pamflet već oblik dijaloške agonistike a ne polemike. Potcrtao je da je pokret novog ateizma oličen u obliku nekolicine filozofa, te da nema toga puno novog u ateizmu, samo što su njegovi zagovornici sada žešći. Ovo je njegova 17. knjiga, a izdavač je Hijatus Zenica. Za Žurnal Škuljević govori o reakcijama na knjigu, ateizmu u BiH, vjerskim zajednicama i nedostatku dijaloga u BiH.

Mislite li da je danas u BiH problem ukoliko se izjašnjavate kao ateista?

Uglavnom jeste, pošto je na djelu tzv. politička teizacija društva pod krinkom sekulariziranog.

Profesor Mujkić je rekao kako je Vaša knjiga hrabar građanski čin. Znači li to da je danas u BiH i opasno biti ateista?

Ne smatram to specijalno hrabrim činom u pisanju ovakve jedne knjige, premda bih se složio s tezom da biti danas javno deklariran ateista sobom povlači stanovite neugode i diskriminatorsko gledanje, zaista.

Kakva je reakcija na Vašu knjigu?

Sudeći da se ljepilo još nije ni osušilo na hrbatu knjige, rečeno metaforički, interes za njom se povećava geometrijskom progresijom i to kako kod one manjine koja se izjašnjava kao ateisti (pod tim naravno ne mislim na agnostike, koji su posebna priča i na koje pojedini teolozi gledaju čak manje blakonaklono nego na ateiste), tako i kod većine koji za sebe tvrde da su vjerujući, religiozni. Razlika dakako postoji između ova dva pojma sudeći da se može vjerovati u netranscendentno, u čovjeka npr., društveni progres i tome slično, što znači da vjerovanje, što teolozi prisvajaju i namjerno krivo interpretiraju, ne podrazumijeva nužno ispunjenost teološkim sadržajem.

U čemu je razlika između religije i teizma u bh. kontekstu, kako to navodite na početku knjige?

Bez obzira što se nominalno barata s velikim brojem onih koji su religiozni, smatram da je na djelu ne bogoljublje u izvornom religijskom značenju nego nešto što bih nazvao politikantskim klerikalizmom ili klerikalnim politizmom. Naime, kada su još davne '94 u jednom intervjuu upitali fra Marka Oršolića (franjevačkog teologa) da li ga raduje fakat ili činjenica što su crkve dupke pune on je odgovorio niječno. Rekao je otprilike da najveći broj prisutnih tada u Božijem hramu nisu iz razloga vjere u Boga nego su regrutirani, kako se tačno izrazio, iz dnevnopolitičkog ozračja. I njegovo pisanje o instrumentalizaciji vjere, odnosno pretvaranje religija u svojevrsne ideologije, one ne čine mostove među ljudima što bi bila njihova izvorna zadaća nego postaju svojevrsni mač, kako se Oršolić slikovito izrazio. Ne mogu a da ovom prilikom holbahovski ne primijetim da je u ime religija, odnosno boga, za koje sve kažu da je jedan, proliveno toliko krvi da tog istog boga spašava jedino to što ne postoji.

Koliko je moguće u BiH na filozofskoj razini raspravljati o teizmu ili ateizmu? Rasprave se često svode na komentare u medijima, da li akademska zajednica u BiH raspravlja o tome?

Svakako da je moguće, međutim, to se veoma rijetko ili skoro nikako ne čini kako u akademskim zajednicama tako ni u ostalim institucijama. Stidljivi pokušaj pisanja o ateizmu u BiH u pretprošlom broju Dana djeluje kako publicistički benigno tako i zakašnjelo. Vjerujem u dijalog između filozofije i teologije, dakle ne polemiku nego dijalog, što bi bila i esencijalna nakana i određenje knjige Manifest ateizma.

Profesor Kozlić na promociji je rekao kako je Vaša knjiga provokativna a “možda čak i nepoželjna”. Ukoliko se slažete s njim, u kom smislu nepoželjna? Kome? Da li i u političkom smislu?

Mogao bih se složiti sa docentom Kozlićem da je knjiga nepoželjna i provokativna, međutim to ne priječi sve veću potražnju za njom. Bez obzira što smo doskora mislili da je vrijeme teonomija davno minulo, spomenuo bih samo grčke sofiste, čini se da su one mijenjajući i prilagođavajući fizionomiju novom vremenu ponovno na djelu. Taj fenomen je precizno detektirao mladi sociolog religije iz Banje Luke mr. Dušan Trninić, stavljajući akcent na fenomen religizacije politike i politizacije religije u svojoj knjizi Religija pred izazovima globalizacije. Znači, došlo je do neke vrste obrtanja, supstituiranja političkog i religijskog... oni koji se profesionalno bave politikom sa svojih političkih brbljaonica više se bave religijskim dogmama nego pitanjima bitnim po čovjeka, društvo i tome slično, dok, s druge strane, profesija teolog daje sebi za pravo pritom koristeći svaku priliku da u religijskim institucijama drže, blago rečeno, političke mitinge.

Otkud odluka da napišete knjigu posvećenu “nemoralnim, amoralnim, odvratnim” osobama o ateizmu?

Pretpostavljam da je čak i površnom čitaocu jasno da se radi o nekoj vrsti autocinizma gdje se za ateiste kaže, na fonu onoga što piše Michel Onfray u knjizi Ateološka rasprava, da je taj riječ ravna apsolutnoj uvredi, da su nemoralni, amoralni, odvratne osobe i tome slično. Nije naodmet spomenuti i rečenicu koja slijedi neposredno poslije toga da je ova knjiga upravo namijenjena njima, dakle ateistima. Međutim, čitati je naravno mogu i oni drugi...

Na promociji ste spomenuli nove i stare ateiste. Možete li objasniti na šta ste mislili i po čemu se razlikuju?

Pažljivijim iščitavanjem odjeljka Novo novog ateizma uočava se da on u odnosu na tzv. stari ateizam ne donosi ništa revolucionarno novo i drugačije: “Termin novi ateizam prvi put se spominje u američkom magazinu (Wired 2006.)“. Teologe najviše konsternira kod novoateista, ne zovu ih bez razloga i antihristima 21. stoljeća, to što im je jezik direktan, odrješit, nekalkulirajući, ili kako to oni kažu, „otrovan“. Bez obzira radilo se o skoro preminulom Christopheru Hitchensu, britanskom novinaru, biologu Richardu Dawkinsu, neuroznanstveniku Samu Harrisu, filozofu Danijelu Dennetu ili pak o izuzetno plodnom francuskom filozofu Michelu Onfrayu, zamjerke njima su unisone: oni su „gnjevni, drski, bučni i fanatični“. Za Onfrayevo bavljenje značenjem religije u europskom društvu jedan teolog kaže da ni u jednog drugog autora nije našao toliko mržnje prema kršćanstvu, što zapravo nije istina jer govori o tendencioznom i selektivnom iščitavanju, po meni, tog autora. On je kritičan i prema drugim religijama, iako za kršćansku pošast izrijekom kaže da ona uništava „čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom...“

U BiH se stvara atmosfera kako su teisti i ateisti dvije sukobljene strane ne samo u smislu vjerovanja ili nevjerovanja, pa se vrlo često o njima govori kao o sukobljenim grupama. (Profesor Nerzuk Ćurak u jednoj emisiji je rekao kako su teisti i ateisti u napetom odnosu koji se teško primijeti). Ko i na kojoj razini treba razgovarati o tom problemu?

S onu stranu subjektivnog vjerovanja ili nevjerovanja, što je neotuđivo pravo čovjeka (posljednji Ustav SFRJ iz 1974. godine, član 175. to izrijekom kaže, kako je zagarantirana sloboda vjerovanja tako je zagarantirana i sloboda nevjerovanja). Dijalog se treba i može voditi o svemu bez obzira na subjektivno uvjerenje. Ja bih to nazvao nekom vrstom dijaloške agonistike bez niskih udaraca, željom za trijumfom, za ubjeđivanjem jednih ili drugih, za potrebom da se prevodi u pravu (ne)vjeru, uostalom, predmet filozofske filozofije religije jeste upravo to da se ustavno propitujući temelje čovjekove religioznosti se zapravo bavi vlastitim temeljima. Zašto to u BiH nije tako, gdje se zagovara disciplina vrlo problematičnog naziva, naime, religiozna filozofija religije, što bi moglo biti temom jednog zasebnog intervjua.

Da li vjerske zajednice preagresivno štite vjeru u BiH?

Apsolutno. Pritom favorizirajući naravno vlastitu; tendenciozno naglašavajući interreligijska susretanja i razgovaranja te promovirajući navodnu snošljivost i tolerantnost među različitim religijskim zajednicama (toj obmani koja u krajnjoj instanci prelazi u negaciju svoje tolerantne biti nije odolio ni jedan John Lock u svom čuvenom pismu O toleranciji), nadaje se kao prolagomena za jednu prozirnu netolerantnost i nesnošljivost. Naime, sve religijske zajednice se slažu u jednom da treba do kraja imati borben i netolerantan odnos prema onima koji ne vjeruju, dakle, prema ateistima.

Da li ovakav obrazovni sistem (sa vjeronaukom u nižim razredima osnovnih škola i vrtićima) doprinosi zdravom poimanju religije u perspektivi u BiH?

Apsolutno ne! Više je nego očigledno da je konfesionalnom vjeronauku ili „obredoslovlju“, kako to kaže islamski teolog Enes Karić, mjesto u religijskim a nikako u svjetovnim ili sekularnim školama. Ono što zagovaram zajedno sa prvim sociologom religije sa prostora bivše Jugoslavije, mojim dobrim prijateljem dr. Esadom Ćimićem, bilo bi prakticiranje kulture religija kao svjetovnog predmeta. Time bi se na najbolji način odagnao strah od drugog i drugačijeg s jedne strane a s druge smanjilo nepovjerenje, tenzije i mogući konflikti.

Očekujete li neke “posljedice” nakon pisanja knjige, kako to piše Milan Polić u recenziji Vaše knjige?

Raduje me što je nekolicina mladih ljudi izrazila želju da uistinu pročitaju knjigu Manifest ateizma čak i da ju imaju u vlastitim bibliotekama. „Strah me je“ jedino da će u nadolazećim vremenima broj ovakvih mladih ljudi biti višestruko veći i da će umjesto nekritičkog prihvatanja tzv. „istina“ od samozvanih autoriteta sve više i češće misliti vlastitom glavom. Skloniji sam mišljenju i istraživanju koje uvjerava ljudski razum a ne nebo koje je i dolje, kako je to svojevrsno duhovito primijetio Giordano Bruno, neposredno prije nego će gorjeti na Campo Del Fiore u Rimu 1600. godine. Bez obzira što vrijeme lomača (ni)je prošlo raduju me razgovori i susreti s ljudima koji se ne plaše.

(zurnal.info)