INTERVIEW i FOTOGALERIJA

Aktovi su moja muzika, moje riječi

U Sarajevu od 26. juna do 12. jula u Galeriji savremene umjetnosti Java traje izložba fotografija pod nazivom I u JAVI i u snu poznatog sarajevskog fotografa Almina Zrne.
Kako kažu u galeriji radi se o seriji umjetničkih fotografija sa motivima ženskih aktova u kolor i crno-bijeloj tehnici koji su nastali u Sarajevu u proteklom desetljeću. U ovim djelima autor se bavi u prvom redu ženskim tijelom:

“Ova izložba je svojevrstan odgovor na imidže i vizuelni identitet naše svakodnevnice koja je otuđena od lijepog; svakodnevnice koja marginalizira, trivijalizira pa čak i demonizira lijepo, Po autorovom mišljenju ljepota služi kao mjera i spomenik prolaznosti, ali i dah osvježenja u ustajalom vremenu. On nas podsjeća da je užitak u lijepom tim veći ako smo svjesni prolaznosti istog.”

Za Žurnal Almin Zrno govori o izložbi i svemu što je pratilo njeno nastajanje ali i nekim profesionalnim odlukama koje je morao donijeti.

Izložba je nastajala cijelu deceniju. O kakvim se fotografijama radi?

Izložba je nastajala u proteklom desetljeću, spontano i sporo, onako kako je teško doći do modela s kojima bih eventualno radio. Na kraju je ispalo 13 radova, uključujući dva diptiha, dva rada u jednom i jedan kvartet, kako ga zovem. To je nešto što se u zadnjih godinu dana pojavilo u mom promišljanju i navuklo mi osmijeh na lice. To su moja promišljanja, kao što neko piše pjesme, neko romane, neko komponuje muziku, tako mi je zafalilo riječi u jednoj fotografiji pa sam odlučio da napravim ta suprotstavljanja pomoću kojih ja pišem svoju poetiku i možda ljudima omogućavam da lakše razumiju šta sam htio reći svojim radom. Malo gledaocu, da tako kažem, sužavam taj njegov manevarski prostor da ga ne tumače kako hoće, mada istovremeno ostavljam i mogućnost da se ti radovi gledaju zasebno. Oni ne moraju stajati suprotstavljeno kako sam ih ja stavio, ne moraju ih čitati po tom kodu, mogu ih posmatrati zasebno svaki.

Da li ste od samog početka već imali u glavi zaokruženu cjelinu da će rezultirati takvom zbirkom fotografija i izložbom aktova?

Ne. Vrlo nadobudno sam krenuo u to misleći da je to jednostavno – nađeš model, upališ svjetlo i kreneš da radiš. Međutim, kao i ostalo, kasnije se ispostavilo kako je komplikovano uraditi jedan dobar akt, ispisati ga tim svjetlom i dati mu ono što ti nosiš u glavi, što si želio reći a da nikada ne pređeš granicu vulgarnosti. Na kraju je sve, na moje zadovoljstvo, a uz podršku partnera, firme Tondach, rezultiralo ovom izložbom.

Gdje je ta granica za Vas?

Svako unutar sebe ima neku gradaciju šta je vulgarno a šta ne. Osnovna poenta je šta želiš reći sa tim – da li želiš izazvati reakciju javnosti ili neki egzibicionizam. Intencija mog rada inače je da se ne gradim na površnim, prvim emocijama već i od sebe i od gledaoca uvijek tražim da zarone malo dublje, pokušaju da razaznaju šta je fotograf htio reći. Kao što sam rekao, u početku sam mislio da je to lako, ali kada kreneš u realizaciju toga, shvatiš da ipak nije.

zrnoŠta je bilo najteže?

Najteže je bilo zadržati tu liniju, ne preći granicu lijepog ukusa već se zadržati na igri svjetla i tijela ali to je svjetlo koje djeluje na poseban način, naprimjer, u jednom mom položenom aktu ja nikada nisam vidio golo žensko tijelo nego prelijepi landscape moje zemlje sa brdima, dolinama i rijekama i zaista ga doživljavam na taj način.

Ukoliko fotografija u meni izazove neki primarni, alfa nagon, onda najvjerovatnije nisam zadovoljan njom. Naprimjer, Terry Richardson je uvijek na granici incidenta. Međutim, ne znam kako i na koji način, ali uvijek uspijeva da ostane uz najtananiji rub a da ga ne pređe a njegove fotografije su mnogo jače i tvrđe, erotičnije. Da li je to stvar modela, lične psihe ili psihologije, prostora u kojem živiš i radiš... ne znam. Možda je to neka moja autocenzura u jednom prostoru i vremenu u kojem živimo pa samim tim idem na to da to bude neka mekša varijanta.

Da li bi tvoje fotografije bile drugačije da ne živiš ovdje?

Nemam pojma, iskreno. To je pitanje šta bi bilo kad bi bilo, ne zamaram se tim, davno sam izabrao ovu zemlju kao svoju.

Pitam u kontekstu BiH kao zemlje u kojoj se ponekad ova vrsta fotografije doživljava negativno, uz dosta predrasuda.

Poimanje kod nas je vrlo usko, rigidno, arhaično, plošno, neinventivno, needucirano...

Imate li konkretan primjer?

Pa mogu se sjetiti kada je prije nekoliko godina zabranjen plakat MESS-a, što je bilo potpuno besmisleno. Jedan super plakat estetiziran do kraja sa nagim tijelima sa kesama na glavi. Kada čitaš novine i gledaš TV vidiš koliko ima primitivizma ali i nesigurnosti u same sebe. Iz te nesigurnosti i nerealiziranosti i neimanja samopouzdanja oni bi sve da zatvore.

Da li je Vama to otežavajuća okolnost?

Naravno, ali to me dovelo u situaciju da budem angažovani umjetnik, mada to po vokaciji ne želim biti. Želim da uživam u svome radu a ne da nekim prizorima izazivam površne emocije. Tako je i sa fotografijama rata, stradanja i izbjeglica. Moja parola od početka mog rada jeste – ne svoju sreću graditi na tuđoj nesreći.

Da, ali ste radili i takve fotografije, svi znaju za Vašu fotografiju majke Srebrenice?

Jesam, i onda sam rekao da više neću. Rekao sam to tada kada sam došao u situaciju da ih moram prodati. Došao sam u sukob sa samim sobom – kako ću ja prodati portret majke Srebrenice? U meni se sve bunilo. Da ne bih dolazio u takve situacije i sebi nanosio takvu bol onda sam jednostavno rekao – ne želim to da radim. One u meni uvijek izazovu tako snažne emocije da bih ja njih grlio i ljubio i pomagao im, pazio na njih, a ne izdvojeno fotografisao njihovu bol i patnju pa kasnije bio veliki umjetnik. Ne želim da budem takav umjetnik, uz dužno poštovanje prema svojim kolegama koje razumijem i koji rade taj posao. Moj odabir je – ne, pa vidjet ćemo dokle ću moći tako.

Žene na fotografijama su Vaše prijateljice, nisu profesionalni modeli?

To su moje poznanice i drugarice koje nisu imale ništa protiv toga da se skinu i da pokušamo da uradimo nešto što je umjetnički akt.

Da li ih je bilo teško fotografisati, s obzirom da nisu imale iskustvo te vrste?

U početku da, jer ni meni nije bilo jednostavno, moje prve fotografije su bile prilično trapave. Imaš pred sobom golo žensko tijelo i sad moraš ostati s ove strane i biti fokusiran na ono što želiš reći – zadržati profesionalni dignitet. Ni osobi koja se skinula pred tobom nije baš jednostavno u početku tek tako stajati.

Ali uvijek je u pitanju taj neki unutrašnji egzibicionizam koji svi nosimo u sebi, kao što imamo dobru i lošu stranu. S druge strane, zašto sebe ne uslikati dok ti je tijelo još uvijek zdravo, utegnuto i lijepo i ne ostaviti to za svog partnera, za starost, za izložbu na kraju krajeva?

zrno2_copyU intervjuu za Radio Sarajevo ste rekli da niste koristili photoshop. Nije bilo potrebe ili ga ne volite?

Ne, nisam, ne volim photoshop, jer to onda više nije posao fotografa već digitalni art u koji ja ne želim da ulazim. Ipak sam ja stara škola, čovjek koji je krenuo iz tamne komore. To je bila prva magija, gdje sam se i zaljubio u fotografiju kad ni iz čega nastaje ono nešto. Moja kičma je satkana od onoga što je pred tobom da uradiš što bolje – prepoznaš svjetlo, postaviš modela, uspostaviš interakciju sa njim i dobiješ ono što želiš reći tom fotografijom. Dakle – postprodukcija ne. Nekada imam problema sa nekim klijentima i agencijama jer traže od mene da ja budem taj neki retuš majstor, ali ja to ne radim, ostavljam to onima koji sjede 24 sata za računarom i satima ispravljaju fotografije. Kod mene sve mora biti postavljeno, uspostavljeno i definisano ispred mene a moje je da to ukradem i tom objektu dam tačan izraz lica i atmosferu.

Da li je ovo što radite erotska fotografije? Koristite termin akt, koja je razlika između akta i erotske fotografije?

Vjerovatno bi se moglo nazvati, mada sad terminološki ne mogu napraviti jasnu razliku između akta i erotske fotografije. Vjerovatno je razlika u izražaju lica koje ti daje određenu emociju. Rukopis je otprilike isti ali je tu neka razlika.

Dakle, da li je ovo onda izložba erotske fotografije?

Ne, aktova. To je najbolji termin i predstavlja ljepotu ženskoga tijela i tu se priča završava. Nema te erotičnosti jer sve dolazi od izraza lica. Kad nekome “skinete glavu” šta možete pročitati iz tijela? Malo toga. Znači, pogled, položaj usana, facijalna ekspresija bilo kojeg tipa, onda dolaziš na tu neku ili erotičnost ili vulgarnost... Također, odsustvo kolora, kao na mojim aktovima, odmah izbija taj osjećaj dodira kože, prelazi u drugu atmosferu, drugi doživljaj. Ne mislim da je to neka erotičnost.

U Galeriji savremene umjetnosti „Java“ u Sarajevu sinoć je otvorena izložba fotografija pod naslovom “I u Javi i u snu”, čiji je autor umjetnički i modni fotograf Almin Zrno.
Radi se o seriji umjetničkih fotografija sa motivima ženskih aktova u kolor i crno-bijeloj tehnici, koje su nastale u proteklom desetljeću.

Izložba je svojevrstan odgovor na imidže i vizuelni identitet naše svakodnevnice koja je otuđena od lijepog, svakodnevnice koja marginalizira, trivijalizira pa čak i demonizira lijepo.

Po autorovom mišljenju, ljepota služi kao mjera i spomenik prolaznosti, ali i dah osvježenja u ustajalom vremenu.

On nas podsjeća da je užitak u lijepom tim veći ako smo svjesni njegove prolaznosti.
{AG thumbWidth="60" thumbHeight="45" thumbAutoSize="none" arrange="priority" backgroundColor="dcdcdc" foregroundColor="808080" highliteColor="fea804" frame_width="580" frame_height="388" newImageTag="0" newImageTag_days="7" paginUse="0" paginImagesPerGallery="10" albumUse="0" showSignature="1" plainTextCaptions="1" template="galleryView3.0" popupEngine="slimbox"}izložba{/AG}

(zurnal.info)