Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

"> Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

"> Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

">

SAMIR ŠESTAN: Hard core porno

Samir Šestan

Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu