Blog

Gaslight Anthem: Slutnja na autoputu

selvedin avdić

autoputAlbum “The 59 Sound” benda Gaslight Anthem neprestano sam slušao prije nekoliko godina. Zamišljao sam ih kao skupinu mladića iz radničke klase kojima je sviranje u bendu samo produbljivanje prijateljstva i koji vjeruju da refreni, ukoliko su stvarno dobri, mogu promijeniti nepravedni poredak svijeta. Bilo je mnogo dobrih pjesama na albumu, uklapale su se u svaku kompilaciju koju sam zamislio.

 

Toliko mi se ploča svidjela da sam površno uočio pa, nažalost, požurio da to i zapišem, kako bi tako trebao zvučati mladi Bruce Springsteen samo da je imao boljeg gitaristu, nekog kao što je Alex Rosamilia. Zamislite kako bi fantastičan vinil tada bila ploča “River”, koju i danas, priznajem bez stida, rado zavrtim, a srce puca, tu je...

Gaslight Anthem dolaze iz New Jerseya, kojem je Springsteen opjevao svaki ćošak. Glavni GA autor Brian Fallon nikada nije krio fascinaciju starijim komšijom. U početku je s bendom na koncertima svirao njegovu “I'm On Fire”, a kako im je popularnost rasla počeli su se dobrosusjedski posjećivati po različitim binama. Čini se da su obojica stihove uzimali iz istog rječnika – uvijek je tu neka honey, prelaze se streets, border i river, voze wrecked cars, nema surrendera a ni retreata bogami, city lights su uvijek daleko i više su dark nego bright... Takvi klišei nimalo mi ne smetaju, sve dok ih obojica izgovaraju s istim ubjeđenjem.

Posljednju ploču benda Gaslight Anthem “Handwritten” producirao je Brendan O’Brien koji je radio i na posljednja četiri Springsteenova albuma. Na njoj ima nekoliko dobrih pjesama – Here Comes My Man, Biloxi Parish, National Anthem, 45, Howl... Upeglane su, utegnute, himnične, sve ne bi li se ponovio uspjeh “59 Sounds”. Springsteen je opet mlad, kontinenti neistraženi, radio svira soul, blues & punk u savršenoj ravnoteži, točkovi klize, oči su zatvorene, srce otvoreno, a autoput beskrajan i bezbjedan kao dvorište iz djetinjstva.

Ali, uživanje u pjesmama pokvarila mi je zla slutnja. Čitao sam negdje da su njihovi menadžeri pred sebe stavili zadatak da stvore nova stadionska čudovišta tipa Bon Jovi & U2, da po svaku cijenu žele od GA stvoriti bosseve umjesto Bossa. I momentalno mi puče guma, a autoput skonča na kakanjskoj petlji.

Takav sam čovjek, ne mogu se opustiti kad me nešto brine, pažljivije sam preslušao pjesme i naprasno zaključio da je “Handwritten” krajnja granica do koje Gaslight Anthem smiju otići s ovim pompoznim zvukom.

Ako taj “border” pređu za samo jednu pedalu, ako klavijature na narednom albumu za mrvu pojačaju u miksu, znaću da je ono “no surrender” bilo samo zajebancija i da je krupni kapital ponovo odnio pobjedu. A to me nikad ne veseli. Još se sjećam komšije koji je morao zatvoriti svoju malu prodavnicu nakon što su ga pritisli Konzum s lijeve, a Mercator s desne strane. Nisam ga od tada dvaput vidio, a baš smo znali lijepo popričat. Ne volim kad mi ljudi tako odu iz života. Naročito kad to urade zbog para.

(zurnal.info)