Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

 

 

"> Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

 

 

"> Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

 

 

">

SAMIR ŠESTAN: Dani pobjede nas fašizmom

Samir Šestan

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

 

 

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne