Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati


Stil i način sviranja novih bandova su u velikoj mjeri predvidivi i često se baziraju na bendovima koji su već postigli značajan uspjeh u svojoj muzičkoj karijeri. Za band koji ima deset albuma iza sebe i koji je imao svoj već izgrađeni stil bilo je teško povjerovati da će se promijeniti. The Pineapple Thief (TPT) je band koji se itekako naradio u proteklih 11 godina koliko postoje i koji je imao čudnu dinamiku izdavanja svojih albuma. Postojale su velike pauze između albuma i dovodile do toga da ih je publika znala zaboraviti, a onda bi oni iznenadili i u jednoj godini objavili tri albuma.

Dolaze iz Yeovila u Engleskoj i svoj deseti album pod nazivom Someone Here Is Missing objavili su 19. maja, a zvuk mu strašno podsjeća na albume Radioheada, Porcupine Tree, a u nekim momentima i na Muse. Muzika je pretrpila velike promjene korištenjem eksperimentalnih setova kojima su donekle ubili čvrstinu pjesama i dali im snagu i osjećajnost. Omot albuma je briljantno uradio Storm Thorgerson koji je svoje umijeće već pokazao na albumima Pink Floyda (Dark Side Of The Moon, Division Bell, Pulse), Muse, Led Zeppelin i Biffy Clyro.

Album otvara Nothing At Best čiji početak podsjeća na Obojeni Program i njihovu numeru Mašina, a potom se sve prelijeva u NIN ritam koji se primiruje sa pjevanjem Bruce Soorda. Pjesma konstantno lebdi između sporog i srednje brzog tempa i brzih i sumanutih ritmova. Odličan početak albuma od kojeg realno nisam očekivao ništa drugo nego kopiju prethodnih albuma ali na svu sreću debelo sam se prevario. Nakon odličnog uvoda nastavljaju u istom ritmu.

Numera Wake Up The Dead najavljuje dio albuma koji se komotno može nazvati Tribute To Radiohead. Prekrasna numera koje se ne bi ni sam Tom York postidio.


It’s not the same.
It’s not the same any more.
You protected me.
I wouldn’t ask for more.
A 1000 miles,
Of crawling to your door.
 
I’m gonna find out what’s in your head.
And yeah, I’m gonna find out what’s in your head.


Pjesma The State We're In nam to potvrđuje. Odličan gitarski početak sa laganim i nježnim pjevanjem nam otvara treću numeru sa dvoglasnim pjevanjem, duvačima i povremenim gudačima. Iz pjesme u pjesmu se povećava kvalitet da bismo na kraju dobili jedan od najboljih albuma koji su objavljeni u prvoj polovini ove godine. Jaču stranu albuma svakako predstavljaju tekstovi koji u potpunosti koheziraju sa muzikom na albumu.

Iako tek na polovini albuma numerom Preparation For Meltdown se dostiže vrhunac. Prvi dio pjesme je izuzetno sjetan i mekan a onda se upozoravajuće gitare uključuju u dionice koje pjesmu dižu. Sa skoro osam minuta trajanja zaista je veliko umijeće postići ono što su momci iz TPT uspjeli. Na svu sreću nakon Preparation For Meltdown ne dolazi do pada iako bi balada Barely Breathing to donekle mogla i nagovijestiti. I ona jednostavno predstavlja mali break za ono što nam slijedi u nastavku. Kombinacija elektronskog zvuka i čvrstih gitarskih rifova preovladava u numeri Show A Little Love.Naslovna numera opet otvara vrata za laganiji tempo gdje se prelijepo prebiranje po gitarskim žicama pretvara u brzi ritam sa čvrstim zvukom gitara, a vokal opet daje posebnu boju samoj pjesmi.

Zvuk TPT u potpunosti se iskristalizovao i band je napokon uhvatio pravi smjer kojim će nadam se ići i dalje. Album zatvara 3000 Days koja je i najbrža numera sa albuma. Počinje sa žestoko-sumanutim gitarskim rifovima, sa gitarama koje na momente zvuče izuzetno glasno stvarajući nepodnošljivu atmosferu da bi se opet sve smirilo uz prijatni vokal. Kraj pjesme završavaju onako kako su je i započeli. Moćno i čvrsto kao i cijeli album.


(zurnal.info)

" />

MUZIKA The Pineapple Thief, Someone Here is Missing, 2010

denis modri

Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati


Stil i način sviranja novih bandova su u velikoj mjeri predvidivi i često se baziraju na bendovima koji su već postigli značajan uspjeh u svojoj muzičkoj karijeri. Za band koji ima deset albuma iza sebe i koji je imao svoj već izgrađeni stil bilo je teško povjerovati da će se promijeniti. The Pineapple Thief (TPT) je band koji se itekako naradio u proteklih 11 godina koliko postoje i koji je imao čudnu dinamiku izdavanja svojih albuma. Postojale su velike pauze između albuma i dovodile do toga da ih je publika znala zaboraviti, a onda bi oni iznenadili i u jednoj godini objavili tri albuma.

Dolaze iz Yeovila u Engleskoj i svoj deseti album pod nazivom Someone Here Is Missing objavili su 19. maja, a zvuk mu strašno podsjeća na albume Radioheada, Porcupine Tree, a u nekim momentima i na Muse. Muzika je pretrpila velike promjene korištenjem eksperimentalnih setova kojima su donekle ubili čvrstinu pjesama i dali im snagu i osjećajnost. Omot albuma je briljantno uradio Storm Thorgerson koji je svoje umijeće već pokazao na albumima Pink Floyda (Dark Side Of The Moon, Division Bell, Pulse), Muse, Led Zeppelin i Biffy Clyro.

Album otvara Nothing At Best čiji početak podsjeća na Obojeni Program i njihovu numeru Mašina, a potom se sve prelijeva u NIN ritam koji se primiruje sa pjevanjem Bruce Soorda. Pjesma konstantno lebdi između sporog i srednje brzog tempa i brzih i sumanutih ritmova. Odličan početak albuma od kojeg realno nisam očekivao ništa drugo nego kopiju prethodnih albuma ali na svu sreću debelo sam se prevario. Nakon odličnog uvoda nastavljaju u istom ritmu.

Numera Wake Up The Dead najavljuje dio albuma koji se komotno može nazvati Tribute To Radiohead. Prekrasna numera koje se ne bi ni sam Tom York postidio.


It’s not the same.
It’s not the same any more.
You protected me.
I wouldn’t ask for more.
A 1000 miles,
Of crawling to your door.
 
I’m gonna find out what’s in your head.
And yeah, I’m gonna find out what’s in your head.


Pjesma The State We're In nam to potvrđuje. Odličan gitarski početak sa laganim i nježnim pjevanjem nam otvara treću numeru sa dvoglasnim pjevanjem, duvačima i povremenim gudačima. Iz pjesme u pjesmu se povećava kvalitet da bismo na kraju dobili jedan od najboljih albuma koji su objavljeni u prvoj polovini ove godine. Jaču stranu albuma svakako predstavljaju tekstovi koji u potpunosti koheziraju sa muzikom na albumu.

Iako tek na polovini albuma numerom Preparation For Meltdown se dostiže vrhunac. Prvi dio pjesme je izuzetno sjetan i mekan a onda se upozoravajuće gitare uključuju u dionice koje pjesmu dižu. Sa skoro osam minuta trajanja zaista je veliko umijeće postići ono što su momci iz TPT uspjeli. Na svu sreću nakon Preparation For Meltdown ne dolazi do pada iako bi balada Barely Breathing to donekle mogla i nagovijestiti. I ona jednostavno predstavlja mali break za ono što nam slijedi u nastavku. Kombinacija elektronskog zvuka i čvrstih gitarskih rifova preovladava u numeri Show A Little Love.Naslovna numera opet otvara vrata za laganiji tempo gdje se prelijepo prebiranje po gitarskim žicama pretvara u brzi ritam sa čvrstim zvukom gitara, a vokal opet daje posebnu boju samoj pjesmi.

Zvuk TPT u potpunosti se iskristalizovao i band je napokon uhvatio pravi smjer kojim će nadam se ići i dalje. Album zatvara 3000 Days koja je i najbrža numera sa albuma. Počinje sa žestoko-sumanutim gitarskim rifovima, sa gitarama koje na momente zvuče izuzetno glasno stvarajući nepodnošljivu atmosferu da bi se opet sve smirilo uz prijatni vokal. Kraj pjesme završavaju onako kako su je i započeli. Moćno i čvrsto kao i cijeli album.


(zurnal.info)

Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati