Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

"> Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

"> Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

">

SAMIR ŠESTAN: Čovjekov strah od Bolje budućnosti

Samir Šestan

Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?