Kebini zapisi

Kad porastem bit ću Dragan Čović

ozren kebo

Dabogda se što prije raspala. Takvu budućnost nedavno je sopstvenoj državi poželio Milorad Dodik. Njegov fundamentalni politički partner je Dragan Čović, koji je neko veče po tisućiti put ponovio: BiH je moja domovina i tu nemam nikakve dvojbe, borit ću se za njen prosperitet i evropski put.

E sad, kad su dvije tako oprečne opcije u koaliciji, nešto nije kako treba. Njihov savez mogao bi se nazvati neprirodnim, ali on je sve samo ne to. Politički pakt Dodik – Čović zapravo je vrlo prirodan, izrazito logičan, lako objašnjiv, politički produktivan, a ekonomski, odnosno finansijski više nego probitačan. Zabunu samo unosi jedan od ove dvojice, dok kontemplira o Bosni i Hercegovini. Nije teško prosuditi ko ne govori istinu: onaj koji prima naređenja i bezuslovno ih izvršava.

SKANDALOZNE SKICE

Ovo je samo najeklatantniji primjer neprirodnih koalicija i saveza na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Ima ih toliko, na svim stranama, da bi za samo nabrajanje trebalo mnogo više prostora nego što ga ovaj tekst može ponuditi. Probat ćemo zato samo skicirati neke od najskandaloznijih saveza.

Čovićeva šizofrena situacija, u kojoj je deklarativno nepokolebljivi borac za BiH i njen prosperitet, s jedne strane, a prirodni saveznik i najčvršća uzdanica njenom najvećem neprijatelju, s druge, ne može se braniti nikakvim argumentima, nikakvom logikom. Jer Dragan Čović, sav nekakav korektan i skrojen po pravilima službe, osim što nema argumenata, nema ni prirodnog talenta, one zaumne poetske nadarenosti kakvu će ispoljiti pojedini bošnjački akteri neprincipijelnog koaliranja.

Atraktivnija čak i od Dodik- Čović partnerstva za rat je veza između Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića. Ova dvojica istaknutih Bošnjaka nekada su bili ljuti protivnici. Radončić je mjerio obim, strukturu, aromu i težinu fekalija ostavljenih pred Lagumdžijinim vratima, a ovaj je Radončića dezavuirao čak i na osnovu fizičkih karakteristika, te ga neuvijeno nazivao mafijašem. Bošnjačka osovina zla uspostavljena je na temelju obostranog interesa, a Fahrudin Radončić je tim povodom javnosti ponudio objašnjenje nad objašnjenjima, majku svih definicija, ustvrdivši da su on i Lagumdžija – pazite sad, ovo je izjava koja direktno ulazi u anale – resetovali uzajamne odnose. I krenuli od nule. Respekt! Bolje ne bi smislio ni Milorad Dodik.

Resetiranje je izgleda najprakticiranija disciplina u političkim odnosima dejtonske BiH. SDA je nekad preko podobnih medija, odnosno Dnevnog avaza, najvećeg demona pravila od SDP-a. Da bi na kraju, nakon uspješnog resetiranja, s njima ušli u koaliciju. Niko ne zna kako, ali dojučerašnji prirodni neprijatelj prekonoć je postao prirodni saveznik, što je trajalo izvjesno vrijeme, da bi se uoči netom završenih lokalnih izbora SDA i SDP složno vratili na početne pozicije naturalnih dušmana. Odakle su jedni prema drugima ispaljivali neprevaziđene invektive i neoborive optužbe. U stara dobra vremena, ako ih se sjećate, ovi iz SDA su zavirivali Lagumdžiji u gaće i brižno se raspitivali za stanje iz oblasti sunećenja, a ovi iz SDP-a su ovima iz džamije mahali Djeda Mrazom, pivom i drugim sekularnim toksinima.

LEPRŠAVA PONUDA

Neposredno nakon izbora svjedočili smo jednoj lepršavoj ponudi. SDA, uprkos svim animozitetima, nudi SDP-u najnovije resetiranje odnosa. SDP odbija i ostaje vjeran svom najljućem neprijatelju – Fahrudinu Radončiću. SDA istog trenutka povlači ponudi i prijeti sklapanjem novih koalicija, koje bi mogle SDP izbaciti iz vlasti. I tu je lopta prebačena najvećoj kolateralnoj žrtvi ovih bošnjačkih prepucavanja – Draganu Čoviću. Sada HDZ, stranka koja već šest godina ispašta zbog Lagumdžijinih manipulacija (mi ovdje ništa ne tvrdimo, samo citiramo HDZ i Dragana Čovića), bira da priču završi tako što će podržati – hah! – Lagumdžiju. I to se proglašava vrhunskom principijelnošću.

Prirodni neprijatelji u RS su SNSD i SDS. Javnih preduzeća i narodnog novca je premalo da bi se zadovoljile obje strane, zato su se žestoko pokrhali na svim nivoima. Odnosno, gotovo na svim nivoima. U Foči i djelomično Banjoj Luci, ove dvije stranke su zanemarile uzajamni finansijski animozitet i udružile snage kako bi eliminirale Zdravka Krsmanovića i Dragana Čavića, koje su združeno optužili za – evo ocjene koja takođe zavređuje da bude upamćena – probosansko ponašanje, mišljenje i djelovanje.

Za kraj, kapitalna dvojba. Dragan Čović već danima papagajski ponavlja da će HDZ i SNSD od sada imati totalno – ponavljamo – totalno usaglašenu strategiju povodom svih pitanja koja čekaju odgovore. Pri tome, Dodik traži smjenu Lagumdžije, a Čović je u tekućem sporu između Lagumdžije i Tihića – podržao Lagumžiju i SDP. Ako ovo nije genijalno, onda ne znamo šta je. Na djelu je svjesna, kontinuirana, strateška proizvodnja haosa na svim nivoima i u svim pravcima. Osim ako se Čović poslije podne ne predomisli i u posljednji čas ne sklopi neku novu koaliciju. Jer ovdje se doslovno više nikome ne smije vjerovati. Najljući, nepomirljivi neprijatelji, kao u turskim sapunicama, intenzivno i požrtvovano mijenjaju filozofije, pozicije, interese i partnere, tako da se već sljedeće hefte može desiti da se resetira sve što je postignuto ove. I da na snagu stupe najnovije, najnevjerovatnije koalicije.

Najčešće pominjana imena u ovom tekstu su Dragan Čović, Zlatko Lagumdžija, Fahrudin Radončić, Milorad Dodik i Sulejman Tihić. Dok traju ove beskrajne političke kombinacije, njihov materijalni status ne ispašta nego se iz mjeseca u mjesec, pouzdano i progresivno kreće ka – da se tako izrazimo – evropskim standardima. Uporedite njihov postizborni stambeni indeks s onim od prije 20 godina i bit će vam jasno ko iz rečenih koalicija najviše profitira…

(zurnal.info)