Blog

KUD Idijoti u bosanskoj kafani

selvedin avdić


Ne volim da upoznam osobe čiji rad cijenim. Plašim se da mi se neće dopasti, jer ne mogu razdvojiti djelo od tvorca. Taj nesrazmjer teško podnosim, ako mi se ogadi čovjek odmah opreznije posmatram njegovo djelo. Nažalost, bez obzira na moj zazor, imao sam loših iskustava do sada.

KUD Idijoti su izuzetak.

Prvi put sam ih upoznao na najbolji mogući način – preko njihove kasete “Legendarni uživo” i singl ploče “Bolje izdati ploču nego prijatelja”. Bio je to izuzetno ugodan susret. Sve mi se dopalo, i šta mi govore i kako to rade: ramonesoidne gitare, melodični refreni i poruke o poštenju i dosljednosti.

Drugi put upoznao sam ih na koncertu na “Obali”. Bio je to još intenzivniji doživljaj, sve što mi se svidjelo tokom prvog susreta uživo je bilo mnogo snažnije i uvjerljivije.

Treći put sam ih upoznao u ferijalnom hostelu pored zagrebačke željezničke stanice nakon koncerta Ramonesa. Slabo se sjećam tog susreta, jer sam te večeri doživio previše uzbuđenja. Najjače je svakako bilo to što sam uživo vidio Ramonese. Tada je to za mene bio šok, pretpostavljam, jednak onom koji bih kao desetogodišnjak doživio da sam u gradskom parku sreo Zagora. Disneyland je konačno upalio sve lampice kada sam iste večeri u hodniku hostela sreo Tustu, Saleta i Pticu u novim majicama s Ramones logom. Ne mogu se, zaista, prisjetiti šta se sve izdogađalo te noći, znam samo da su nekoliko mjeseci poslije oni nastupali u Zenici, a bend u kojem sam ja pokušavao da sviram bio im je predgrupa.

Tokom tog četvrtog susreta konačno smo zajedno popili kafu i to ne bilo kakvu. Oni su insistirali da u Zenici probaju pravu bosansku kahvu u pravoj kafani, bez zvučnika i barskih stolica. Odveo sam ih u “Šadrvan”, kafanicu s malim sećijama i velikim goblenom na kojem je starac s turbanom pušio nargilu. Bila je prazna pa smo se mogli udobno smjestiti. Odjednom, kroz vrata su počeli ulaziti starci, valjda s džume u obližnjoj džamiji. Bilo ih je mnogo, živo su razgovarali, ali su odjednom zaćutali kada su vidjeli bend na sećijama. KUD Idijoti bili su odjeveni u crnu kožu, u kojoj će nastupiti iste večeri, a starci su imali francuzice i džempere s dugmićima ispod sakoa, u kojima su bili u džamiji. Napravili smo mjesto novim gostima pa smo svi zajedno u tišini srkutali dobru kafu. Preko rubova fildžana smiješili smo se jedni drugima. Bilo je toliko ugodno da smo poželjeli okrenuti još jednu turu, al nismo znali jel to red u “Šadrvanu”.

Koncerta se ne sjećam. Opet previše uzbuđenja a premalo samokontrole. Siguran sam da su oni bili fenomenalni kao i uvijek, a naš nastup ne mogu rekonstruirati.

U mom “lancu identiteta” radničko porijeklo mnogo mi je važnije od nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti. Tusta je čitav život radio kao radnik u pulskom “Uljaniku”. Možda sam i zbog toga njegovu smrt doživio kao sasvim blizak gubitak.

 

(zurnal.info)