Blog

Pohvala starosti

Piše: Selvedin Avdić

Al, nema veze, ko što reče jedan mladi političar na televiziji, ako ne znaju šta je “atačment” nemamo s njima o čemu razgovarati

U novoj knjizi “Belladona” književnica Daša Drndić piše o starosti i bolesti. U intervjuima govori da je starost postala nešto sramotno i da svijetom vlada diktatura vječne ljepote i mladosti. Tu diktaturu ona naziva fašizmom novog doba.

Ja se sama sa sobom osjećam kao kod kuće, mada moram priznati da mi se ne sviđa taj mir kada dođeš u sklad sa sobom. Nemaš mnogo toga za istraživanje, nestaje uzbuđenje i čar otkrivanja, uskladiš se sa sobom i onda sklopiš oči – Mudar si i šta onda? - objašnjava kako se osjeća u iskusnom dobu.

Diktatura mladosti odavno traje. Srčano bodrimo mlade ljude, “računamo na njih”, ispod njih ko zlatna jaja polažemo nade iz kojih će se izleći “boljitak”. Istovremeno, starce okrutno guramo u stranu, galamimo kako je njihovo vrijeme prošlo i ko vampiri vapimo da nam je potrebna svježa krv. Još malo pa ćemo se prema starosti odnositi kao Navajo indijanci prije tri vijeka. Oni su starce, koji više ne mogu da love i nose vigvam na leđima, slali u pustoš bez oružja i hrane, gdje su nesretnici u ko zna kakvim mukama okončavali život. Danas za tako nešto nema potrebe, civilizacija je čak i kod nas napredovala toliko da lov nije najvažnija privredna grana, a i kuće imaju solidne temelje.

Al, nema veze, ko što reče jedan mladi političar na televiziji, ako ne znaju šta je “atačment” nemamo s njima o čemu razgovarati.

...

Čak i politički analitičari, koji bi trebali biti oprezni ljudi, rado govore da ćemo ulaskom mladih ljudi u vlast svi skupa sjesti na zelenu granu. Nikako ne mogu da dokučim na osnovu čega oni tako zaključuju.

Šta dobijemo kada mladosti podariš vlast – Damira Hadžića, Dinu Konakovića, Ognjena Tadića ili ovog novog Radončićevog malog zmaja, kako mu ono ime?

Mladosti je svojstveno da bude bahata, bezobzirna, egoistična, hirovita, nestrpljiva. To je normalno, svijet je širok i šaren, može lako zaslijepiti neiskusnog putnika željnog trista čuda. Nije problem kada “običan” mladi čovjek tako srlja jer je njegovo polje moći usko, sasvim skučeno, najviše štete nanosi sam sebi. Ali, kada isti taj mladić naglo dobije vlast, onda te osobine postaju opasne, utiču na tuđe živote. Mladalački elan i energiju on koristi da bude bezobzirniji i bezobrazniji od ostalih političkih aktera, postaje radikalniji i konzervativniji od svakog veterana u svojoj stranci. On je mladoliki mutant osnivača, doživotnog predsjednika il utemeljitelja.

...

Da ima pravde, neko bi morao odgovarati zato što je našem političkom podmlatku oduzeo mladost. Ko je taj zli lutkar koji im je iz ruku oteo Harri Pottera i utrpao im poslovnik o radu općinske administracije? Ko im je strgao death metal bedževe i zavezao kravatu? Ko ih je istjerao s derneka kad je bilo najinteresantnije i posadio ih u upravne odbore? Ko su ti bezdušnici koji su im uskratili prva pijanstva, eksperimente s lakim drogama, peting na parkingu i utrpali im ogromne stanove, službene limuzine i neograničene reprezentacije?

Neko od njih će morati odgovarati ukoliko naš ministar padne u depresiju jer ga je cura prevarila s najboljim prijateljem i zbog toga budu ugrožene evropske integracije. Ili ako na važan sastanak o ustavnim promjenama dođe ošamućen zato što mu je neki mračnjak pored školske ograde utrapio sladoled s drogom. Šta ako bude miješao vino i pive i mezio napolitanke pa zaboravi s kim je u koaliciji? Oni moraju odgovarati kad naš ministar pobjegne s posla na skijanje ili kad u Sarajevo dovede Acu Lukasa zato što, zbog silnih obaveza, nema kad da skokne do beogradskih splavova!

...

Mladost je prednost za onog ko uživa u njenim blagodetima, ali ne vidim neku korist za društvo. Vjerujem da ćemo krenuti naprijed ukoliko u politiku uđu pošteni i pametni ljudi, bez obzira na pol, naciju, etničnu, rasnu i koju god hoćete pripadnost, a bogami i starost.

Ne bih imao ništa protiv da vidim vojsku čestitih starina kako se teško penje stepenicama do parlamenta. Nek u pauzama razmjenjuju tablete za pritisak, oko bolnih krsta vežu šalove i svako malo pogledaju slike unuka po novčanicima. Bar se, kako to kaže Daša Drndić, sami sa sobom osjećaju kao kod kuće, mirni i usklađeni. I mudri, naročito mudri!

Što se mene tiče, najbolju muziku u 2012. godini svirali su starci i starice. Ispod teksta sam poredao dokaze i apsolutno me ne zanima da li će ih uvažiti dragocjena mladost. Ovo je moj blog i u njemu se cijene stariji.

Rolling Stones "Doom and Gloom"

 

Dr John "Revolution"

Neil Young & Crazy Horse "Clementine"

Bob Dylan "Duquesne Whistle"

Patti Smith "Banga"