Blog

"Sada smo stigli do kraja"

Piše: Selvedin Avdić

Radnici "Konjuha" planirali su zatražiti pomoć od države i odlučili pješačiti do Sarajeva, što je oduvijek snažan simbolički čin, svojevrsno hodočašće. Mislili su da će država, kada vidi takvu žrtvu, razumjeti da su njihove namjere ozbiljne i časne. Po mom skromnom mišljenju, bio je to jedan od najjačih primjera vjere u državu koju je zabilježila poslijeratna Bosna i Hercegovina

Život u Bosni i Hercegovini često je niz poniženja i ovu rečenicu potrebno je dokazivati samo članovima desetak porodica u Bosni i Hercegovini. Svi ostali jako dobro znaju o čemu se radi.

HODOČAŠĆE

Ali, kada se nešto učestalo ponavlja, kada se nevolja uglavi u svakodnevnicu, čovjek se navikne na nju, pa više ne primjećuje štrajkove glađu, šatore, blokade puteva, kolone radnika... Počne ih posmatrati kao uobičajene nevolje, skoro prirodne, kao što mornari gledaju buru il piloti maglu. Navikli smo na poniženja, pa čak ponekad, rijetko al ponekad, pomislimo da živimo u normalnoj državi.
Ne znam šta je potrebno da čovjeka trgne iz letargije i natjera da stvari gleda "drugim" očima. Šta se to dogodi pa da jedan naoko uobičajen detalj uznemiri čovjeka kao ona tableta iz Matrixa? Mislim da to spada u domen čuda i da bi čovjek koji ovlada takvom vještinom manipulacije mogao da se obogati u marketingu.
Što se mene tiče, posljednji takav detalj vezan je za proteste radnika živiničkog "Konjuha". Podsjetiću kratko, jer smo na Žurnalu opširno pratili njihov štrajk, radnici "Konjuha" pokušali su, kad niko drugi neće, sami spasiti svoju fabriku. Planirali su zatražiti pomoć od države i odlučili pješačiti do Sarajeva, što je oduvijek snažan simbolički čin, svojevrsno hodočašće. Mislili su da će država, kada vidi takvu žrtvu, razumjeti da su njihove namjere ozbiljne i časne. Po mom skromnom mišljenju, bio je to jedan od najjačih primjera vjere u državu koju je zabilježila poslijeratna Bosna i Hercegovina. Ali, država, ta dobrohotna majka hraniteljica koja će na grudi privinuti svakog čestitog sina ili kćerku, manifestirala se u obliku, grbave li sreće, Nermina Nikšića, federalnog premijera poznatog po tome što smatra da je korupcija stvar tradicije i da se zapošljavanje vlastitog brata ne uklapa u definiciju nepotizma.
Premijer je s radnicima razgovarao između dva, ko zna kakva i ko zna zašto "važna" makroekonomska sastanka, ukratko im obrazložio da on nema ništa s njihovim problemima, da im Federacija ne može pomoći i da se za pomoć obrate općini Živinice.

Siguran sam da premijer ima vrlo dobra, čak i zakonski utemeljena obrazloženja za svoje izuzeće iz rješavanja problema radnika "Konjuha". Ali, imam i ja, par sasvim logičnih nedoumica, zar premijer ne bi trebao bar pokušati spasiti jednu fabriku u opustošenoj industriji? Zar ne može posredovati u pronalaženju investicija ili u pregovorima s općinskim i kantonalnim funkcionerima? Zar dužnost jednog premijera nije i briga za nekoliko stotina porodica u Živinicama koje će ostati bez ikakvih prihoda?  Zar nije mogao uraditi bilo šta sem "šutiranja" iz svog kabineta? Siguran sam da jeste. 

NA DNU

Detalj koji me je podsjetio da živimo "niz poniženja" je izjava jednog od radnika nakon sastanka s premijerom - "Sada smo stigli do kraja". Vjerujem da je to istina i nju je potrebno dokazivati samo članovima desetak porodica u Bosni i Hercegovini. Svi ostali jako dobro znaju o čemu se radi.
Postoji samo jedna utjeha u ovoj depresivnoj priči. Znate, kad ronilac dođe do dna mora onda nema drugog izlaza nego da se lagano vraća na površinu. Kad malo bolje razmislim, ipak ima, može da pliva po dnu sve dok mu ne ponestane zraka. A kakve smo grbave sreće...
(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Konjuh, Nermin Nikšić