Kauč selektor

Liga prvaka: Prošlo je vrijeme heroja i umjetnika

Piše: Marko Tomaš

Na kraju dana ipak se računaju trofeji. Umjetnički dojam nešto znači samo potpunim nogometnim zanesenjacima. Oprostiti ćemo se time i s jednom šarmantnom i zavodljivom vizijom nogometa

ARSENAL - BAYERN 1:3
 
Arsene Wenger je jedna od trenerskih ikona novog doba. Svojom osebujnom filozofijom igre, uglavnom kao trener londonskog Arsenala, stekao je poštovanje cijelog nogometnog svijeta.

Uveo je Arsenal u 21. stoljeće i od Topnika stvorio jedan od najvećih klubova u Europi. Arsenal je cijenjen zbog stila, načina na koji igra, ali, moramo bit svjesni i činjenice da je taj stil poštovanje stekao zbog toga što je Topnicima donosio trofeje. Sve do prije sedam godina. Tada je, naime, Arsenal posljednji put podigao neku "kantu".

Od tada Arsenal i dalje boravi u gornjem domu Premiershipa, redovito igra Ligu prvaka, ali ne osvaja trofeje, čak niti one utješne poput Charity shielda. Wenger je odgojio mnoštvo velikih igrača, ali malo koji od njih mu je do kraja ostao lojalan. Čim dosegnu visoku razinu, igrači, željni trofeja, napuštaju Wengera i Arsenal. Svi se, doduše, zaklinju u Arsenea i njegov rad, ali ipak odlaze u sredine u kojima im je žetva trofeja izglednija. To znači da niti oni, Wengerova djeca, ne vjeruju u njegov projekt.  

Utakmica između Arsenala i Bayerna izgledala je kao kraj jedne ere europskog nogometa. Kraj ere Arsenea Wengera i njegove vizije Arsenala. Iako prilično rezerviran i ne na svom maksimumu, Bayern je prilično lako pobijedio Arsenal.

Pragmatični i realni Heynckes je rutinirano ostvario visoku pobjedu na Emiratesu. Vrijeme heroja s Highburyja je davno prošlo i čini se da nitko više nema strpljenja čekati da jedna od Wengerovih beba generacija sazrije i počne ubirati trofeje. Izaći na megdan Bayernu bez klasičnog zadnjeg veznog je bilo prilično hrabro i, na koncu se ispostavilo, prilično glupo.

Arsene se grubo preračunao. Arteta nije klasični stražnji vezni, a ta je činjenica odlučila utakmicu. Heynckesov stroj je pragmatično, kako to Njemci uvijek čine, kaznio jedan strateški previd, kojoj je, vjerujem, u Wengerovoj viziji zapravo trebao prevaga na stranu Arsenala.

No, dominirati protiv Bayerna nije jednostavno ni Barceloni, a kamoli Arsenalu. Ako u igri bez stražnjeg veznog ne dominiraš onda si jako ranjiv. Rezultat te ranjivosti budu 3 gola u tvojoj mreži i zapečaćena europska sudbina. Vjeruje li itko da ovakav Arsenal može izbaciti Bayern u Minhenu? Sumnjam. Sve je izglednije da ćemo se uskoro oprostiti od Arsenea Wengera. Oprostiti ćemo se time i s jednom šarmantnom i zavodljivom vizijom nogometa.

Jebiga, na kraju dana ipak se računaju trofeji. Umjetnički dojam nešto znači samo potpunim nogometnim zanesenjacima.  
 
 
MILAN - BARCELONA 2:0
 
U vrlom novom svijetu nogometa Talijani ostaju nogmetni romantici, vjerni nekim starim postulatima za koje mnogi misle da više ne piju vode. A onda talijanska reprezentacija dogura do finala Eura, a jedan "mediokritetski" tim Milana uvjerljivo pobijedi najveću ekipu današnjice.

Osim Ambrosinija i Abiatia u Milanu više nema starih senatora. Allegri je odlučio Barceloni suprotstaviti jednog klasičnog talijanskog napadača Pazzinija potpomognutog jednim hrabrim talentiranim klincem kao što je El Shaaravi i jednim ludo dobrim i strastvenim igračem u liku Kevin Princea Boatenga.

Recept je zapravo cijelu utakmicu bio jednostavan. Pitanje je bilo samo da li će antibarca terapija upaliti. MIlan je u napade izlazio uglavnom poludesno i desno do posljednje četvrtine igrališta, a tada bi dugačkim dijagonalama igru prebacivali na lijevo krilo gdje je brzi i vižljasti El Shaarawy imao prostor za ulazak u Barcin šenaesterac dok je težište Barcine odbrane bilo na drugoj strani. Na koncu, jedan je gol pao nakon prekida, a drugi upravo po Allegrijevom receptu.

Ipak, ključni igrači u viziji Massimilijana Allegrija su bili sjajni Montolivo i Mexes. I jedan i drugi su imali ulogu libera, korektora, Montolivo isturenog, a Mexes povučenog. Njihovo čitanje igre i pravovremeno reagiranje bili su ključni u razbijanju Barcinih napada.

Uostalom, tko je sinoć primijetio Lea Messija? Što se dogodilo Iniesti? Jedino je Xavi vukao tu i tamo, ali i to zbog Allegrijeve procjene da se jedino njega može pustiti da pomalo igra. Montolivo je stigao zatvarati i njega, a bio je sjajan i u iznošenju lopte u napad. Bilo bi nepravedno za ovu pobjedu ne dati dobar dio zasluga i Suley Muntariju koji je bio izrazito vrijedan u odbrani, a uspio je postići i sjajan pogodak.

Pobjeda Milana bila je još jedna taktička pobjeda talijanskog trenera. Sjajna priprema utakmice, odlično previđanje razvoja događaja, učinkovita postavka igre. Pobjeđivali su Barcu i drugi, ali uglavnom iz bunkera. Milan je to učinio sa stilom.  

Barca može nadoknaditi ovaj zaostatak protiv bilo koga. Zato možemo reći da ovdje još ništa nije gotovo. Ali, ukoliko Milan uspije ponoviti barem približno dobru igru vjerujem da ćemo se već u ovom kolu oprostiti s Barcelonom. Milanezi su osim u rezultatskoj i u psihološkoj prednosti. I, unatoč velikom broju stranih igrača, oni su ipak talijanska ekipa, a njih se ne pobjeđuje tako lako.              
 
 
BRZINSKI PREGLED
 

PORTO - MALAGA 1:0
 
Malaga je još i dobro prošla. Porto je od prve do posljednje minute na Dragau beskompromisno dominirao utakmicom. Za samo jedan pogodak u mreži gostiju najviše je zaslužan sjajni vratar španjolskog tima, Willy.

Pellegrini je svoju ekipu postavio izrazito defenzivno što je prilično čudna odluka obzirom Malaga ima kvalitetu da se ravnopravno nosi s Portugalcima. Čileanski je stručnjak vjerojatno procjenio da na Dragau treba izvući ili remi ili minimalan poraz kako bi rješavanje ovog dvoboja ostavio za devedeset minuta na Rosaledi. Ako mene pitate mislim da je pogriješio jer Porto je ipak kudikamo iskusnija momčad baždarena da igra i osvaja europske kupove.

U uzvratu je sve moguće, ali Porto je jedan od natjecateljski najkonkurentnijih europskih timova pa sam uvjeren u njihov prolaz unatoč tek minimalnoj domaćoj pobjedi protiv andalužana.
 
GALATASARAY - SCHALKE 1:1
 
Istambul trese euforija izazvana dolaskom Drogbe i Sneijdera u crvenožuti tabor. Euforiju je stišao Schalke za koji su Turci nakon ždrijeba procjenili da im je najlakši mogući suparnik u ovoj fazi natjecanja. Drogba je čak pomalo bezobrazno izjavio da on zna kako se osvaja Liga prvaka i da to može učiniti i sa Galatom. Mnogi su počeli pričati i o najjačoj Galati u povijesti pomalo tupavo zaboravljajući generaciju Tafarela, Hagija i Hakana Sukura.

Elem, onda je uslijedila utakmica sa uvijek razboritim njemačkim timom. Znate kako Njemci uspijevaju kontrolirati vlastite mane u igri, a prednosti istaknuti. Upravo to je Schalke učinio na Ali Semi Yenu i ostvario vrijedan remi. Drogba će ipak morati pričekati na sovajanje Lige prvaka s Galatom makar je turski tim sposoban dobiti utakmicu u gostima, ali nešto se tu, baš kao i u sinoćnjoj utakmici, pita i Schalke.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Arsenal, Barcelona, Milan, Bayern, Kauč selektor, Marko Tomaš