Sefke Records

Dok ne dođu babje huke

Piše: Selvedin Avdić

Znam i ja da je djetinjasto hodati sjedokos ulicom, raširenih ruku, s blesavim osmijehom. Ali, imam opravdanje

Baš mi se sviđa nova Bowieva pjesma The Stars (Are Out Tonight). Puno sam je slušao ovih nekoliko zadnjih sunčanih dana. Kada god sam mogao, izađem napolje na bar deset minuta, stavim slušalice i pustim tu pjesmu. Od miline bih mogao hodati ulicom raširenih ruku.

Ako ukradem više vremena, onda na brzinu složim još nekoliko pjesama s albuma “The Next Day”: opasne Dirty Boys i Love Is Lost, Where Are We Now – naravno i meni je lijepa, sentimentalan sam čovjek, Dancing Out In Space i (You Will) Set the World On Fire -  zato što su čiste osamdesete, How Does The Grass Grow – zato što imam vinil “Scary Monsters, Super Creeps”, I'd Rather Be High – zato što se apsolutno slažem s autorom i onda opet par puta premotam na The Stars (Are Out Tonight). Ljepota.

...

Čitavu deceniju David Bowie je izbjegavao javnost, koliko se sjećam bilo je i nekakvih glasina da se povlači sa scene a onda je, tačno na svoj 66. rođendan, objavio pjesmu Where Are We Now u kojoj pravi intimnu inventuru emocija. Naravno da je to simboličan čin pa me je baš zanimalo šta će uraditi s čitavim albumom. Jer, znao nas je tokom karijere dobro iznenaditi, svi se sjećamo.

( Koristim ovaj pasus da napravim malu digresiju. Naime, postalo je sasvim uobičajeno nazivati Davida Bowiea kameleonom rocka, to radi svaki novinar kada mu zatreba zamjenica. Po mom mišljenju radi se o potpuno pogrešnom nadimku. Svi znamo da kameleon mijenja boju da bi se utopio u okolinu, a sve njegove mijene, od Ziggyja Stardusta preko vanzemljaca do Vitkog Bijelog Vojvode i dalje, činjene su kako bi se izdvojio od okruženja, iz vladajućeg trenda i tako pomjerao granice. Kada se Bowie zaista ponašao kao kameleon i podražavao vodeće trendove, davao je svoje najslabije pjesme. Eto, samo sam to želio da napomenem.)

Kada se konačno pojavio “The Next Day” zaključio sam, i bez slušanja, da to nije samo još jedan Bowiev rutinski postberlinski album. Jer omot je bio jednostavan, ali ipak tako radikalan - radi se o coveru “Heroes” ploče, djelimično pokrivenim bijelim kvadratom s nazivom “The Next Day” odštampanim  jednostavnim crnim slovima.

S “The Next Day” Bowie se vraća u svoje najkreativnije doba. Čitao sam na internetu  tekst u kojem fascinantno upućeni autor precizno rekonstruira pjesmu po pjesmu i upućuje iz kojeg perioda dolazi koji zvuk gitare, efekt, fraza, solo, komad refrena...  

Ne radi se tu o nedostatku inspiracije, upozoravam cinične čitatelje, to je sasvim legitiman postupak preispitivanja dosadašnjeg rada. Ako neće u ovim poznim godinama, kad će onda?

...

Svi znamo da ima šta preispitivati jer je tokom karijere nadahnuo toliko ljudi da su od prodaje njihovih ploča mogle preživljavati ekonomije bar tri prosječne zemlje.

Novinar Marc Spitz sjeća se koliko ga je dojmio video spot za pjesmu “Lets Dance”.  Kada je vidio Bowievu frizuru “boje pileće stražnjice” otišao je u radnju, kupio boju za kosu i čitavu bočicu ispraznio na glavu. Izgleda da nije dobro pročitao uputstvo za upotrebu, popeo se na limunovo drvo i na suncu sušio kosu. S takvim tretmanom kosa je ostala smeđa, mada je na nekoliko mjesta dobila narandžaste mrlje bolesnog izgleda.

Iz tog nesretnog eksperimenta Spitz je izvukao pouku da nije i da nikada neće biti David Bowie, a godinama poslije pita se šta bi mu se dogodilo da je tada uspio postići tu “predivnu nijansu žute boje”.

Možda alternativni rock postoji samo zahvaljujući hiljadama klinaca koji su shvatili da nikada ne mogu izgledati kao David Bowie – zapitao se Marc Spitz.  

Pamtim premijerno prikazivanje spota za Lets Dance. Nije me toliko fascinirao da poželim obojiti kosu. Doduše, čak i da sam to učinio, u najboljoj varijanti izgledao bih kao Harpo Marx.



Znam i ja da je djetinjasto hodati sjedokos ulicom, raširenih ruku, s blesavim osmijehom. Ali, imam opravdanje.

Godine koje sam do sada utrošio donijele su mi dovoljno iskustva da znam da mi u Bosni i Hercegovini nemamo previše razloga za optimizam. Ništa se ovdje neće promijeniti, nikada nećemo jesti Alijinim zlatnim kašikama, niti je Lagumdžija ikada planirao napraviti državu za čovjeka. Sigurno znam da će, za ovog života,  pokvareni tajkuni biti još bogatiji a prevarena sirotinja još jadnija.

Tražim male radosti. Jedna od moćnijih koju imam na lageru je kombinacija sunca ranog proljeća i savršene pop pjesme.  I zato, idemo opet - The Stars (Are Out Tonight). Dok ne dođu babje huke.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

David Bowie, Sefke Records