Liga prvaka: Plaćeničke bande i 50.000 bučnih igrača

Navijači Galate UltrAslani sada su i zvanično najglasniji navijači na svijetu
Piše: Marko Tomaš

Život je često okrutno nepravedan. Nogomet još i češće. Što je nogomet okrutniji i nepravedniji to su uzbuđenje i zadovoljstvo gledatelja veći. To je ono po čemu je nogomet nalik drevnim gladijatorskim borbama

Razvoj teleteksta je krenuo još ranih 70–ih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji. Ima ravno 40 godina da je najbolja javna televizija svijeta, BBC, prva emitirala testnu fazu teleteksta. Pojavom digitalne televizije teletekst servis sve više gubi smisao. Tako da smo, zapravo već na kraju njegove ere. 

Ali Boris Bilić to očito ne zna. On i dalje misli da mi bez njega ne možemo saznati rezultat utakmica koje ne možemo gledati. A vjerujem da se i najstariji stanovnik Bosne i Hercegovine zna služiti daljinskim upravljačem, a nije isključeno ni da redovito igra kladionicu. U zemlji sitnih kockara, gdje ljudi provode dane nadajući se da će im neka luda igra sudbine promijeniti život nabolje, gdje se dnevni džeparac od pet maraka u pravilu troši po principu – tri marke za cigarete, kerma za fuka i kerma za kladionicu – Boris Bilić i dalje misli da netko ne želi znati rezultat svih utakmica koje su u tijeku samo zbog toga jer žele da im prijeponoćna skraćena snimka utakmice bude napeta k'o Mujini tregeri.

Bilić bi trebao znati i to da nije on jedini privilegiran paralelno pratiti utakmice Lige prvaka ili nekog drugog Kupa ili državnog prvenstva. Štoviše, većina nas uopće ne mora gledati utakmice s komentarom Borisa Bilića, koji nama, poštovanim gledateljima, neće da otkrije rezultat s Ali Semi Yena. Tako da bi ga vjerojatno trebalo obavijestiti i o postojanju interneta, koji je čak i u BiH dovoljno dobar za livestream. I to besplatan, sa sjajnim engleskim komentatorima koje čak i ne moramo plaćati putem TV pretplate.  

Bilić možda žali za nevinim vremenima kad smo bili kladioničarski junferi i kad nas nisu okruživala minimalno dva ekrana. Vrag bi ga znao, ali ako je to posrijedi i ja često suosjećam s njim, ali sam ipak pomiren s tehnologijom onoliko koliko mi ista koristi.

 

BORUSSIA – MALAGA 3:2


Život je često okrutno nepravedan. Nogomet još i češće. Što je nogomet okrutniji i nepravedniji to su uzbuđenje i zadovoljstvo gledatelja veći. To je ono po čemu je nogomet nalik drevnim gladijatorskim borbama. 

Bez obzira što je momčad Malage ispala u četvrtfinalu Lige prvaka, Manuel Pellegrini i ekipa prevođena sjajnim Willyijem ispisali su vjerovatnu najljepšu priču ove sezone najcjenjenijeg Euro kupa. Bili su nadomak prolaza u polufinale i onda ih je stigla, što bi narod rekao, sudbina. I to ona okrutna, ispunjena nepravdom; kad bismo imenovali sve nijanse sudbine, njihovu bismo nazvali balkanskom. Čak i da uzvratnu utakmicu protiv Borussije ne vadimo iz konteksta svih ovosezonskih nastupa andaluzijske ekipe, Malaga je zaslužila prolaz. Igrali su dobar nogomet, svijetu su otkrili Isca, pokazali su da i „plaćeničke“ ekipe mogu imati ozbiljan momčadski duh ako su pažljivo selektirane. Na koncu, eliminirao ih je gol postignut iz zaleđa. Isti kakav je postigao i Eliseu za njihovo drugo vodstvo na utakmici. Miljenicima sudbine takve se stvari obijaju o glavu sa zadrškom. Ekipi Malage sudbina je vratila milo za drago nebeskom ekspres poštom.

Sreća je, pak, pomazila Borussiju. Ne možemo reći da je to nezasluženo. Borussia definitivno igra najljepši nogomet u Europi. Na primjeru Arsenala znamo da je dojam nedovoljan za ozbiljne rezultate, ali nogomet koji igra Borussia je i njemački učinkovit. Odlična taktička postavka Malage dobrim dijelom utakmice je uspjela onemogućavati Borussiju da igra onako kako to inače čini. Ali ona akcija za prvi gol bila je dovoljna da raspameti svakog ljubitelja nogometa i legitimira Borussiju kao momčad koja je potpuno zasluženo stigla do poluzavršnice Lige prvaka. 

Ekipama Malage i Borussije možemo zahvaliti na utakmici koju su nam priuštili. Sve što čovjek može tražiti od nogometa pružio nam je ogled ove dvije fantastične momčadi.

Igra kakvu igra Borussija i atmosfera koju navijači Borussije naprave na legendarnom Westfallenu svrstava ovaj stadion među top tri nogometne destinacije u Europi. Ako bih precizno rangirao atmosferu stadiona (na moju nesreći niti na jednom još uvijek nisam bio za vrijeme utakmice, a posjetio sam dva) na diobu trećeg mjesta bih stavio Anfield i Celtic park, drugo mjesto bi zauzeo Westfallen, a na prvom se igrao drugi četvrtfinalni ogled Lige prvaka iste večeri kad su svoj meč za nogometne anale odigrali Borussija i Malaga. Naravno, govorimo o istambulskom Ali Semi Yenu.

 

GALATASARAY – REAL 3:2


Real Madrid je prvi put u svojoj povijesti na teren izašao sa samo jednim španjolskim igračem u prvoj postavi. A i taj je stajao na golu. 

Tko zna kakve su sve kritike morali istrpiti igrači Galate nakon utakmice u Madridu, tek „lavovi“ su na teren svog stadiona izašli silno motivirani i nadahnuti. Kad imaš onakvu podršku sa tribina, nadahnuće ne bi trebalo biti problem. A kad ti je trener Fatih Terim onda obično ni motivacija nije problem. A kad su ti u ekipi nadahnuti i motivirani Sneijder i Drogba onda se možeš nečemu i nadati. Galata je odigrala najbollju ovosezonsku utakmicu i uspjela pobijediti Real Madrid. To nije bilo dovoljno za prolaz, ali jeste za spas obraza nakon uvjerljivog poraza u Madridu i dokaz da imaju potencijal postati velika ekipa.

Mourinho je nakon utakmice izjavio: večeras nismo igrali protiv 11 niti 12 igrača, večeras smo grali protiv 50.000 igrača. Mourinho je pogodio srž tajne Galatinih navijača, oni su zbilja svi srcem na terenu uz svoj tim, buka koju proizvode i strast kojom navijaju je toliko gusta da se kroz nju teško probija i momčad kakva je Real.

Ne znam stari li Mourinho ili pak uči kraljevske manire u kraljevskom klubu, ali nakon gospodskog odavanja počasti Alexu Fergusonu usijedio je još jedan gospodski ispad prgavog Portugalca. Nakon utakmice u Istambulu ušao je u svlačionicu domaćeg tima i ponaosob čestitao igračima Galate i Fatihu Terimu. Možda ga je ponijela atmosfera koju su stvorili UltrAslani. 

Ronaldo je s dva gola na ovoj utakmici obezbijedio svom timu prolaz u polufinale. Došao je tako do brojke od 50 golova u Ligi prvaka. U slučaju da Real ove godine ode do kraja i uzme klempavi trofej, Zlatna lopta bi trebala završiti u njegovim rukama bez obzira na ono što Messi postigne ove godine. 

 

BARCELONA – PSG 1:1


Barca ide dalje bez pobjede u četvrtfinalu. PSG, s druge strane, odigrao je najbolju utakmicu u Ligi prvaka ove sezone. 

Ancelotti je konačno uspio usustaviti plaćeničku bandu iz pariškog Saint Germaina. Bilo je tu i podosta panike u odbrani PSG–a, ali, generalno gledano, konačno su djelovali kao momčad koja ima glavu i rep. Od Silve, Ibrahimovića, Pastorea i Lavezzija se očekuju dobre predstave, ali mene je impresionirao dečko od kojeg to nitko ne očekuje. Jallet je odigrao sjajnu utakmicu pokrivajući cijeli desni bok PSG–a tako da je, što se kaže, o jadu zabavio Barceloninu odbranu koja ni u ovoj utakmici nije djelovala impresivno. PSG je trebao pobjedu i krenuo je po nju vođen mudrošću Carla Ancelottija. Na terenu nije bilo Messija, ali Barcu je i bez njega teško uštopati što je igračima Parisa dobro išlo većim dijelom utakmice, a uz to su i neočekivano tjerali Valdesa da u znoju zaradi novac koji po ugovoru dobija u Barceloni. Vrlo hrabra predstava Ancelottijevih trupa i pokazatelj da PSG ima materijal od kojeg se da istkati fini nogometni štof. Izgleda im je trebala Barcelona na drugoj strani terena kako bi zatomili pojedinačne egoizme i skupili glave kao momčad, a često je jedna utakmica dovoljna da dugoročno promijeni filozofiju i ponašanje igrača.

Nažalost po PSG, Tito na klupi je imao plan B kao i Tito na Neretvi. Plan B je imao svoje ime i prezime, bio je polovično spreman, ali dovoljno da razbudi duh svoje momčadi. Leo Messi je opet podigao Barcu na višu razinu i spasio Barcelonu od neugodnog iznenađenja. S njim u ekipi igra uvijek ima opciju više, čak i kad je ozlijeđen.

Xavi Hernandez je opet tiho i neprimijetno postavio jedan rekord. Naime, čovjek je imao 100 postotni učinak dodavanja. I to njih 96. Najviše u Ligi prvaka ikad. 

 

JUVENTUS – BAYERN 0:2


Za Juventus je i to što je dogurao do četvrt finala Lige prvaka ove godine sjajno postignuće. Dugo ih nije bilo na najvećoj pozornici. Ukupan poraz u četvrt završnici zvuči prilično porazno. Četiri primljena i niti jedan postignut gol u dvije utakmice. Svakako, imperativa nije bilo, a pobijedila ih je za dvije klase bolja momčad. 

Bayern je ove sezone nezaustavljiva mašina. Većinu vremena većina stvari u igri Bavaraca djeluje besprijekorno. I kad klapaju rijetki su oni koji su ih sposobni kazniti. U ovom trenutku to su možda tek Real i Barcelona. 

Do pobjede u Torinu Bayern je došao skoro pa rutinski, na svoju radost i sramotu velikog Juventusa. No, Conte i igrači Stare dame su odreda priznali kako trebaju još puno raditi da bi dosegnuli razinu Bayerna. Pošteno i čisto kao dvije pobjede Bayerna u četvrtfinalnim ogledima. 

 

NYON

Dvije Njemačke i dvije Španjolske ekipe naći će se u bubnju iz kojeg će biti izvučeni polufinalni parovi ovosezonske Lige prvaka. Nema Engleza, nema Talijana, nema iznenađenja. Rejting njemačkog nogometa je u nezaustavljivom usponu i sad već možemo postaviti pitanje, ako je Liga prvaka ogledalo nogometne moći, nije li Premiership tek treća po snazi Europska nogometna liga? Nas to i ne treba toliko brinuti, ali FA se definitivno mora zamisliti nad konceptom nogometne NBA lige koji u Europi više ne pije vode. 

Borussia je dokazala da može pobijediti Real. Ali može li isto učiniti protiv Barce? To bi možda bio najuzbudljiviji mogući meč u polufinalu obzirom na stil igre kakav gaje obje momčadi. Kad bi se to obistinilo druga utakmica bi bila potpuno neizvjesna. Sudar Bayerna i Reala bio bi sudar dva različita koncepta nogometne moći. Upravo takav rasplet ždrijeba u Nyonu priželjkujem.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Bayern Minhen, Borussia Dortmund, Real Madrid, Barcelona