Bunt

TARIQ ALI O PROTESTIMA U TURSKOJ: Kad se ljuti, Erdogan je kao seoski nasilnik

Pripremila: B.M.R.

Kao što svi znamo, duh pomirenja nije jaka strana turskog premijera. Niti velikodušnost i otvorenost uma... Kada se ljuti, što je često, Erdogan poprima karakter seoskog nasilnika, ponekad sramoteći svoje kolege

Tariq Ali, britansko-pakistanski književnik, filozof i analitičar,  na blogu na London Review of Books piše o svom doživljaju protesta u Turskoj. Uz konstataciju kako se stvari mijenjaju prisjeća se kako je atmosfera u Istanbulu prilikom njegove posjete u aprilu prošle godine bila dosta tmurnija a njegovi prijatelji, čak i oni najgorljiviji, bili potišteni. 

Latentna netrpeljivost prema režimu bila je uvijek prisutna, ali hegemonija AKP-a još uvijek je duboka, čuo sam mnogo puta. Erdoğan je gmaz, ciničan ali mudar i ne libi se citirati stih Nazima Hikmeta, toliko voljenog pjesnika zatočenog za vrijeme Ataturka. Prilikom bijega čamcem spasio ga je sovjetski tanker: “Možete li dokazati da ste Hikmet?” pitao ga je kapetan. Nasmijao se i pokazao na plakat u kapetanovoj kabini sa njegovom fotografijom. Umro je u Moskvi 1963., gdje su još uvijek njegovi posmrtni ostaci.”

Pišući o građevinskim pothvatima koji se izvode u Istanbulu i, po mišljenju njegovih stanovnika, uništavaju ljepotu i autentičnost grada, Ali objašjava kako je prvo uklonjeno staro kino kako bi na njegovo mjesto došle trgovine bez karaktera koje su davno unakazile gradske ulice. Bilo je, pojašnjava, malo demonstracija kojima su se rušenja pokušala zaustaviti, ali bez rezultata i simboličnog karaktera.

Ohrabren ravnodušnošću, Erdogan je nastavio sa svojim planom: šoping centar u Gezi parku, novi most preko Bosfora i nova džamija, za što građani Istanbula nikada nisu dali pristanak. Upravo je taj izostanak komunikacije razbjesnio građane, piše Ali, i bio okidač za okupaciju male zelene površine u centru grada:

Kao što svi znamo, duh pomirenja nije jaka strana turskog premijera. Niti velikodušnost i otvorenost uma... Kada se ljuti, što je često, Erdogan poprima karakter seoskog nasilnika, ponekad sramoteći svoje kolege.”

Njegova stranka je društveno konzervativna, a politički beskrupulozna, fokusirana na osnaživanje vlastitih redova, zanemarila je glas ulice, smatra Ali.

Iako je trebala biti uzor drugim islamskim zemljama, Erdogan je bahatošću, korištenjem nasilja protiv mladih ljudi uništio tu ideju. Policijski napad na nenaoružane i mirne demonstrante imao je gadan odjek. U roku od 48 sati i ostali gradovi iskazali su solidarnost sa demonstrantima:

Mali protest je prerastao u nacionalni ustanak protiv velikih i malih građevinskih poduzetnika. Kad sam stigao u Ankaru 15. juna navečer svuda su bili znakovi koji su odavali šta se dogodilo. Tankovi sa vodom i policijski automobili bili su smješteni na glavnim ulicama, spremni za akciju.

Prvi put sam iskusio prosvjede koji započinju noću. Ljudi dođu kući s posla, presvuku odjeću, jedu, skinu kravate i spremni su. Flaše s vodom i papirne maramice, natopljene kako bi se zaštitili od suzavca. Izlaze između 22 i 23 sata, najčešće u malim grupama, prelaze ulicu kao sjenke dok ne stignu do Kugulu parka, smijući se dok su hiljade okupljenih već tamo, uzvikujući slogane, pjevajući pjesme, izrugujući se s Erdoganom. Policija napada. Žurno se podižu barikade – reklamne ploče, automobili koji su se zatekli tu, bilo šta što se nađe pri ruci. Policija ih pokušava rastjerati vodneim topovima. Ne uspijeva. Zatim suzavcem (uvezenim iz Brazila). Uspijeva. Demonstranti se razilaze, zatim opet okupljaju i tako sve do tri ujutro ili kasnije. Akcija će se nastaviti sljedeće noći.

Kada Erdogan pozove roditelje da vrate svoju djecu kućama, hiljade majki pridružuje se protestima, noseći sa sobom lonce, tave i kašike.

Kako će se nova opozicija pregrupisati, teško je reći, smatra Ali. Ipak, ako se formira novi politički pokret (kao u Siriji ili Grčkoj), građani koji su bili gurnuti u pozadinu, mogli bi imati trajnu priliku da kažu svoje mišljenje. Mjesečna javna okupljanja u Istanbulu, Ankari, Izmiru, Bodrumu, Antakyi i drugim gradovima mogla bi stvoriti trajan pokret, nada se Ali:

Turska se iznenada promijenila. Nova generacija je na braniku. Kako bi pokazao da još uvijek uživa masovnu podršku, Erdogan je vozovima i autobusima dovodio svoje pristalice iz cijele zemlje. Rijetki su bili impresionirani. Počela je borba za sljedeće izbore. Prijatelj graditelja ne može ponovo biti premijer. On se nadao da će izmijeniti ustav i tako postati predsjednik, nešto kao Putin. To će biti teže sada. Trebao bi pročitati popularnu kratku priču Aziza Nesina "Novi premijer", u kojoj je sultan, umoran od političara koji je ideje dobijao od mazgi, doveo životinju na njegovo mjesto." - piše Tariq Ali  na svom blogu na London Review of Books.

(zurnal.info)



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Erdogan, Tariq Ali, Turska