JMBG

ŠEMSUDIN MALJEVIĆ, učesnik sarajevskih protesta: Vratit ćemo građanima u ruke poluge moći: novac i izbore

FOTO: Adi Kebo (zurnal.info)
Razgovarala: Branka Mrkić-Radević

Kada smo mi govorili o djeci oni su govorili o novcu, kada mi govorimo o matičnom broju, oni govore o izborima

Šta očekujete od protesta u ponedjeljak?

Očekujem da će prije svega izaći ljudi koje više nije strah. Razbili smo taj strah kod pojedinaca, toliko da će izaći na ulicu i javno, jasno i glasno dati podršku našim nastojanjima, stati uz nas, jer više od 20 dana intenzivno radimo na ovome i već imamo neke uspjehe koji su važni. Mala Belmina je operisana, djeca dobijaju jedinstveni matični broj... Način na koji ćemo to uraditi je podizanje građanske svijesti, poziv ljudima na građansku neposlušnost. Apsolutno sam uvjeren da će nas građani podržati.

Pozivate građane na neplaćanje računa mjesec dana, na neposluh...?

Povučena je linija: s jedne strane su svi pojedinci i političke partije koje sjede u parlamentarnim klupama u posljednje dvije godine a s druge svi ostali. Time smo izbili svaki argument – ko god se nađe prozvanim među političkim partijama i treba da se osjeća tako jer jeste prozvan. Sve redom. Svijet se okreće oko novca potrošača.

Dvije stvari smo odlučili uraditi – 1.7. je neradni dan, dan građanskog neposluha i dan netrošenja, neplaćanja, nepunjenja budžeta. Objasnit ćemo političarima da smo svjesni toga gdje je novac – marka je nama u džepu. Ako budemo htjeli – dat ćemo je za nešto, ako ne – zadržat ćemo je za sebe. Sve dok je ne dadneš tvoja je. Jedan dan će prodavnice biti prazne, redovi za plaćanje struje, i to je udar na budžet. Ne postoji jasniji način slanja poruke i snažniji udar na budžet plata. Pozivamo građane na odgađanje plaćanja komunalija prema svim državnim firmama na mjesec dana.

Time neće ostati niko ni okrznut ni zakinut, u opasnosti ili problemu. Platit ćeš, ali ćeš odgoditi mjesec dana. To je još jedna poruka – znamo gdje se puni državni budžet na godišnjem nivou. Znamo gdje je novac, znamo da ovise o njemu i znamo šta sve možemo sa njim.

Koje metode građanima stoje na raspolaganju ukoliko političari ne ispune njihova očekivanja?

Građani imaju jako malo poluga moći, ali postoji ipak nekoliko, i to jako snažnih. Onog trenutka kada smo mi govorili o djeci oni su govorili o novcu, kada mi govorimo o matičnom broju, oni govore o izborima, kada mi govorimo o mogućnostima te djece oni se bave političkim igrama. Dakle, ono na šta oni najviše ciljaju je očigledno najvažnije za njih – novac i izbori. Ali to su ujedno i najsnažnije poluge naroda. Vratit ćemo te poluge moći sebi u ruke – novac i izbore.

Prema posljednjim podacima u BiH je 547.325 nezaposlenih osoba. Možete li zamisliti tu snagu ispred Parlamenta BiH?

Mogu, zašto ne? Ovaj problem ih se dotiče jer su svi oni roditelji, djedovi, bake, rođaci, svi su zabrinuti. Ljudi nam prilaze i daju podršku – to su ljudi iz drugih ugroženih kategorija koji već godinama imaju slične ili iste probleme. Dešava se ono o čemu se godinama govorilo – ujedinjenje svih ljudi, čak i onih koji trenutno nisu u stanju socijalne probleme ili nemaju neki aktivni problem, ali su dovoljno razumni da shvate da je samo pitanje dana kada će njih neki od tih problema “zakačiti”.

Dakle, to više nije priča koja se zaustavlja na matičnom broju?

Apsolutno ne. I zato imamo podršku iz cijele BiH od pojedinaca i grupa i jako sam ponosan na ljude koji su razbili taj strah i odlučili preskočiti sve te prepreke koje se stavljaju između pojedinaca i običnih ljudi, te nacionalne torove.

Mislite li da ljudi prevazilaze te prepreke, protestanti u Banjoj Luci jasno su se ogradili od Sarajeva?

Da. Kada govorimo o Republici Srpskoj, oni su po ovim nekim stvarima – protestima, slobodi izražavanja, nemanju straha – tamo gdje je Federacija bila prije nekih osam, devet godina. Što znači da moraju prevazići taj strah i pokazati zube. To se polako dešava, ali i to je proces, kao što je bio i ovdje. Mi nismo slučajno došli do ovoga a Sarajevo je danas centar ali imate desetine drugih gradova u kojima se dešava isto, i u RS-u. Ne vidimo mi to kao neki problem što su djevojke i momci tamo pod navodnicima morali se ograditi od ovoga. To je upravo zato što su pod izuzetno jakim pritiskom, ali to se mijenja. U RS-u očekujemo u narednih nekoliko mjeseci da će se ljudi početi otvoreno, javno, vrlo snažno buniti na nivou na kom smo mi sada. To je proces koji je već počeo, ali ona ga u korijenu pokušavaju sasjeći. Uspijevaju u nekim detaljima, ali to su barijere koje padaju.
Da li se uspijeva po tome vidi se upravo po pritisku koji vrši na ljude koji organizuju proteste u bilo kom dijelu BiH.

Imate li dovoljno volontera?

Podijeli smo više od 40.000 letaka u roku od dva sata. Jučer nam je za sat vremena došlo 200 ljudi. Čudna stvar se dešava: poruka je stigla do ljudi koji nikada nisu izašli na proteste, nisu nikada bili aktivisti. To su ljudi koji dolaze, uzimaju buntove od 1.000 komada letaka, naljepnica i idu, dijele, šalju... Nevjerovatna je energija koja se ovdje dešava, i strast. Lijepo je biti dio ove priče gdje se i sam iznenadiš.

Jeste li spremni i na odgovornost koju nosi organizacija protesta? Možete li tvrditi da držite sve pod kontrolom, bojite li se pojedinaca koji bi mogli napraviti problem, dovesti do nasilja?

Apsolutno osjećam odgovornost. Na koncertu je bilo 15.000 ljudi, jednog jedinog ekscesa nije bilo jer su osjetili vibraciju koju smo mi komunicirali prema okolini. Išli smo sa porukom – spusti emocije, upali pamet.
Ovo što radimo je suviše ozbiljno da bismo mi išli sa špekulacijama šta bi bilo kad bi bilo.
Treći put me ovo pitate, svaki put isto. Šta hoćete da kažem?

Pitam da li prihvatate dijelom odgovornost za nešto što ste pokrenuli?

Dođite, pa ćete vidjeti šta će biti. Da ne prihvatamo odgovornost ne bismo postigli ovo što jesmo. Ko nije spreman da će se opeći nek' se ne igra vatrom, a ako vama dosad  nije jasno da smo mi do sada spremni prihvatiti odgovornost za sve živo, pa i za uspjeh i za neuspjeh ne znam šta više treba raditi. Stalno potencirate iste stvari – hoće li biti nasilja? Dođi pa vidi.

Govorimo o ljudima koji bi, poticani bilo čijim interesima, mogli pokušati napraviti problem?

Opasnost je stalno tu. I do sada smo uspijevali i mislimo da ćemo i 1.7. uspjeti u tome da ljudi koji dolaze na proteste tačno znaju zbog čega dolaze, da su svjesni da je grupa od 10, 20 ili 30 hiljada mirnih protestanata snažnija od 5.000 nasilnih. Zašto? Za 10.000 ljudi koji su u jednom trenutku spremni sjesti, leći, ništa ne raditi, potrebno je 40.000 policajaca da ih odnese. Za 10.000 nasilnih je dovoljno 1.000 policajaca da ih razbije i otjera. Ljudi su to shvatili. Također, svi pojedinci koji dolaze su ujedno i redari. Svi redom su prihvatili, osjetili povjerovali i praktikuju sve ono što mi radimo. Razloga za strah uvijek ima ali ako je ikada bio minimalan – sada je.

Kako komentarišete najave istrage i procesuiranja organizatora protesta, praćenje po društvenim mrežama i slične metode zaplašivanja protestanata?

Sve što radimo drugačije je od onoga što se radilo prije. Nikada niko nije blokirao parlament bez nasilja, bilo gdje u svijetu. Sad nas kopiraju u Bugarskoj. Poziv na neposluh, barem u jugoistočnoj Evropi, nikad niko nije praktikovao. Dakle, 15.000 pojedinaca je najveći skup koji se desio nevezano za političke partije. Sve što smo do sada radili je neočekivano, drugačije, novo i efikasno. Zbunjenost političara u njihovim reakcijama prema onome što mi radimo je pokazatelj da radimo dobar posao, da je podrška koju dobijamo od krucijalne važnosti.

To su DB-ovski ili, danas gledajući, nacionalistički, pokušaji zastrašivanja. Ali ljudi su se oslobodili straha i to je smiješno. Da te neko gleda po facebooku ili prisluškuje... ne obaziremo se na to, ali ne zato što nemamo straha nego zato što ga ne smijemo imati. Djeca su u pitanju i ne smije biti straha. Ako političari misle da im je to posao umjesto donošenja zakona, neka rade svoj posao, ali ja bih im preporučio da, umjesto da se bave tim glupostima, tim smiješnim pokušajima zastrašivanja, da donesu zakone o matičnom broju, da provedu 80 zakona koji čekaju tamo zaglavljeni, da prestanu biti najneproduktivniji parlament na zemaljskoj kugli i onda ćemo imati o čemu razgovarati.

Možda se očekivalo da će se ponašati barem malo odgovornije i drugačije kada su djeca u pitanju?

Čovjek ne bi očekivao od njih ništa, mi drugačije nismo ni navikli. Međutim, nisu ni oni od nas očekivali ovakvu reakciju. A ima li sve ovo smisla? Ima, spasili smo jedan život. Ali bilo je straha da svojim neradom neće stići i pomoći jednom djetetu koje nije bilo u centru pažnje tog trenutka. Nažalost, imamo žrtve i to nam daje obavezu da nastavimo raditi. Ne zakonsku nego moralnu. Mislim da su žestoko pogijrešili i da će im se to žestoko i vratiti.

Šta je to što razlikuje ove proteste od ostalih pa su, barem do sada, masovniji i uspješniji od ostalih?

Ljudi su shvatili i počeli vjerovati da nema političke partije i agende iza ovoga, da nema pripreme za izbore. Jesu povjerovali i hvala im na tome, s razlogom nam vjeruju, to jeste tako. Što se tiče političara i oni su to prepoznali, i to se vidi po njihovim reakcijama. Prva reakcija je ona iskrena i prava. Oni su redom bili zbunjeni. Najčešće smo čuli SDP. SDP je bio totalno zbunjen, nije znao kako da reaguje, pokušao je da se saopštenjima približi protestantima, mi smo ih glatko odbili, i ovdje pred Parlamentom kad su izašli njihovi predstavnici, i u toku pregovora i stalno to potenciramo.

Ogradili ste se od političkih stranaka, ali i od nevladinog sektora. Neki su vam to zamjerili?

Nema potrebe da nam zamjeraju jer mi govorimo isključivo o pojedincu. Uradili smo to jer se većina protesta do sada, ili bilo kojeg oblika građanskog bunta, uspjela ispolitizirati. Ovo je prvi put da smo odbili sve te pokušaje – a imali smo žestoke pokušaje - i svi su popadali.

Također, odbili smo NVO sektor, ali ne u onom dijelu da izađu i daju nam podršku. Upravo suprotno. Ali bili smo svjedoci da su određene nevladine organizacije iskorištavale prijašnje projekte. Dakle, ne treba niko da se osjeća prozvanim, mi ciljamo na pojedince kao podršku. Ali i NVO sektor mora podići svoje standarde i očekivanja sami od sebe.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Branka Mrkić-Radević, Protesti, JMBG