Sefke Records

O ČITANJU: Kada knjige štite

Piše: Selvedin Avdić

Današnji blog je malo ljubavno pismo upućeno knjigama. Jer, knjiga je slatko obećanje predaha. Prije nego što je otvorim, mogu smireno odlagati užitak, znam da mi je lako dostupan. Zadovoljstvo koje krije je uvijek novo, jer nikada, niko ne može znati šta se može dogoditi u tom malom, naizgled sasvim praznom, prostoru između očiju i stranice

Drago mi je što poznajem jednog uličnog prodavca knjiga. Zanimljiva je osoba, pravnik sa impresivnim životnim iskustvom kojeg se ne bi postidio ni Keith Richards. Za vrijeme rata boravio je u Vojvodini gdje se prvi put sreo sa poljoprivredom. Danas kaže da mu je taj susret ostao u lijepom sjećanju. Ipak, morao je napustiti oranice i otići u Beograd, gdje je preživljavao tako što je prodavao jeftine parfeme.

AUTOKRATIJA U DOMU KULTURE

Nakon rata vratio se u grad. Nije uspio pronaći nikakav posao vezan za pravosudni sistem, pa prodaje knjige na ulici. Planira da, čim ostvari prvobitnu akumulaciju kapitala, otvori antikvarnicu koja bi se u večernjim satima transformirala u Dom kulture. Prema planu koji mi je otkrio, u Domu bi isključivo on, autokratski, definirao šta je kultura, propisivao kulturnu politiku i određivao njene granice.

Do ostvarenja tog plana, brine se o urednom snabdjevanju svog štanda, na kojem se pored priručnika, kuhara, vodiča, sanovnika, kalendara i slične literature koja se svuda u svijetu, pa i kod nas, najbolje prodaje, obavezno mora naći i nekoliko probranih naslova. Zbog očuvanja obraza. Vrlo je poslovan, poštuje radno vrijeme, državne praznike i radne subote. Ometaju ga tek ekstremne vremenske prilike, što je nevolja za sve poslove koji se obavljaju pod vedrim nebom, u bliskom kontaktu sa prirodom, ili ulicom kao u ovom slučaju.

Bile su babje huke, oni naročito hiroviti dani, u kojim se miješaju sve moguća godišnja doba, a meteoropati razmišljaju o štriku oko vrata. Sklanjao je knjige pred kišom, vraćao ih čim izbije sunce, štitio od snijega, skupljao po ulici kad ih vjetar raznese... Čist belaj, usred kojeg sam se i ja pojavio i još sa pitanjem:

- Bogati, jesul ti dosadile knjige?

Pogledao me, mislim da je bio i malo uvrijeđen, ako sam dobro procijenio, i rekao:

- Šta ti je čovječe, pa mene knjige štite.

Jako mi se dopao odgovor. Sviđa mi se i sada. Nisam ga pitao šta je tačno mislio, jer mi se učinilo da sam ga sasvim dobro razumio. Nejasno sam slutio da i ja knjigama dugujem istu zahvalnost, ali sve do pisanja ovog teksta nisam razmišljao o tome kako me štite.

KAKO SE KNJIGE PONAŠAJU U TORBI ILI DŽEPU
 
Knjige su me oduvijek štitile. Dok sam bio dječak bile su mi prolaz u milion svjetova. Bio sam nezasit, svaki drugi dan išao sam u dječiju biblioteku (Prelijepo mjesto, na ćošku stare zgrade, sa parketom koji se ugodno uvija čak i pod dječijim nogama. Nisam mogao razumjeti zbog čega su bibliotekarke tužne i nervozne.) po novu knjigu.

Moj česti hod s knjigama od kuće do biblioteke privukao je pažnju komšiluka. Zabrinuti, upozorili su moju majku da takve nezdrave navike mogu imati tragične posljedice, jer u jednoj tijesnoj garsonjeri, na mračnom kraju ulice, živio je tužni starac koji se nikada nije oženio zato što je previše čitao u mladosti.

Komšija, prvi Hamlet u gradu, sreo me pred haustorom, prezrivo pregledao knjige koje sam nosio i rekao da takvo neselektivno čitanje nema nikakvog smisla. Otkrio mi je da ozbiljni ljudi uzmu jednog pisca, pročitaju sve što je napisao, pređu na drugog, smlate njegov opus i nastave redom po istoriji književnosti. Taj savjet mi je tada bio dosadan, a danas mi je i sulud.

Kako sam tada čitao, nastavio sam do danas. Mandeljštam je napisao da je ormar s knjigama iz djetinjstva presudan za ostatak života - raspored njegovih polica, izbor knjiga i boje korica primaju se kao boja, visina i položaj čitave svjetske književnosti. Zato i sada otvorim nekoliko knjiga, pročitam par rečenica i odlučim se za onog pisca koji mi se učini najiskrenijim. Knjigama prilazim s dobrim namjerama, očekujem da mi pisac uzvrati na isti način. U svakom odnosu povjerenje je najvažnije.

Umiruje me i sama pomisao na knjigu u torbi ili u džepu. Ona je slatko obećanje predaha. Prije nego što je otvorim, mogu smireno odlagati užitak, jer znam da mi je lako dostupan.  Mogu knjigu prevrtati u rukama, gladiti joj korice, zarezati ih lagano noktom, ako to želim. Zadovoljstvo koje krije je uvijek novo, jer nikada, niko ne može znati šta se može dogoditi u tom malom, naizgled sasvim praznom, prostoru između očiju i stranice.

SKRIVANJE IZA UGLEDNOG DRUŠTVA

Knjiga može vratiti smisao, pokazati ono što se ne vidi, a ipak - jeste, pouzdana je, nesposobna da izda.
Iz istih razloga, ako se ne varam, jedan moj poznanik pored kreveta već godinama drži samo knjigu izabranih priča Brune Schulza. Iz nje čita dijelove sa nasumično otvorenih stranica i odavno je zaboravio kako počinju i završavaju priče. Ta knjiga i moj poznanik uspostavili su, čini mi se, odnos majstora i učenika iz kung fu filmova, u kojem učenik bez pogovora sluša sve savjeta, ma kako besmisleni bili, uvjeren da će se trud isplatiti u završnom okršaju.  

Štitile su me i u ratu, kada nije vrijedila ona narodna (valjda) izreka kako će jutro promijeniti sve. Ja sam uvečer bio dobro raspoložen, skoro optimističan, a ujutro se strah vraćao.

Venedikt Jerofejev kaže da se loši ljudi dobro osjećaju uvečer, ali već u narednoj rečenici objašnjava da su ipak najveća gamad oni koji se uvijek dobro osjećaju.

- Ako nam je uvečer pijana priroda dala, onda nam to ujutro oduzima i to matematičkom preciznošću. Ako ste uvečer težili idealu - molim, nakon toga će doći poriv prema antiidealu, a ako ideal i ostane, onda potakne suprotnu težnju. To vam je ukratko moja zavjetna hipoteza – piše Jerofejev.

Dobri Venjička je tokom večeri pio, a ja sam čitao knjige.
I danas me štite. I dalje ima mnogo razloga. Evo, i u ovom tekstu. Lako se uočava, unosim citate kao podršku gdje god posustanem. Ukrašavam tekst tuđim riječima kako bih dobio na vrijednosti i zadržao pažnju zahtjevnog čitaoca. Krijem se iza uglednog društva koje sam prepredeno izabrao.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Selvedin Avdić, Sefke Records