Bunt

KAMO DALJE S JMBG: Artikuliranje nagomilanog bijesa

FOTO: zurnal.info
Luka Čuljak/Jasna Kovo (Zarez)

Luka Čuljak i Jasna Kovo u zagrebačkom Zarezu objavili su zanimljivu analizu protesta u BiH u kojoj zaključuju - Bez suvišnog patosa, koji bi prekrio trenutno “buđenje” naroda, okrenimo se jačanju solidarnosti i na ukazanim greškama pokušajmo ojačati koncept organiziranja protesta

U nedjelju 16. 6. preminula je Berina Hamidović. Berinina smrt je simptomatična u svakom pogledu i, nažalost, potvrda da država BiH i etnonacionalne politike koje je vode ubijaju svoju djecu. Kako uopće pisati o potrebi da se artikulira više političkih zahtjeva nakon porazne vijesti o Berininoj smrti?

Najmasovniji dosadašnji protest desio se 11. 6., kada je na ulicama bilo oko 10 000 ljudi, a uz pomoć taksista blokirana je glavna ulica u Sarajevu na nekoliko sati. No blokada Zajedničkih institucija BiH (sa 6. na 7. juni) zasigurno je najradikalniji čin koji je izveden u posljednja dva desetljeća, ali nužno je ukazati na nekoliko stvari kako bi daljnje akcije bile učinkovitije.

ZAŠTO SMO IZAŠLI NA ULICE

Blokada Zajedničkih institucija BiH spontano je izvedena zbog četveromjesečnog nedonošenja Zakona o jedinstvenom matičnom broju (JMBG). Revolt je prvenstveno iniciran zbog bolesne tromjesečne bebe Belmine Ibrišević. Nepostojanje JMB-a sve bebe rođene od februara ove godine u BiH dokida kao političke subjekte i još gore, kao i u ovom jedinstvenom slučaju, izlaže riziku od smrtnosti, od nemogućnosti liječenja, kretanja izvan granica BiH. Prije nego se izvedu bilo kakvi zaključci i artikuliraju mnoga druga politička pitanja, kao što je konačno ujedinjenje svih potlačenih socijalnih kategorija, ipak je nužno izvesti prvi korak ka priznavanju svih građana i građanki BiH kao političkih subjekata.

Stoga se iz protekle blokade Parlamenta kao i daljnjih najavljenih protestnih skupova, uistinu moraju izdejstvovati rješenja da zakonski nepostojeće bebe konačno postanu vidljivi politički subjekti, jer je biopolitika koja dodatno pokušava da homogenizira entitete odvela djevočicu Berinu u smrt.

Koliko je uostalom uzaludan, prazan i nadasve ubitačan narativ o nacionalnim podjelama građana/ki BiH, odnosno etnonacionalna politika koju vode političke partije BiH, prokazano je u proteklim danima svojevrsne bitke protiv nacionalističke retorike kao mjere odgovora na beskrupulozan govor jedinih krivaca za trenutno stanje u BiH – vladajućih političara.

Stoga se kao jedini adekvatan odgovor nameće ponovno propitivanje temeljnih pojmova političkog organiziranja oko socijalne pravde i njenog izvođenja u praksi, a to je izgradnja solidarnosti kao i jačanje “vlastitih redova” – preuzimanje moći od biopolitičara. Blokada je prevashodno prokazala već postojeće (sa)znanje o nesposobnosti političke elite, i prije svega izostanak ikakve političke volje, odnosno potpunu angažiranost pojedinih stranaka i zastupnika na daljnjoj etničkoj podjeli.

Nakon četiri mjeseca najavljeni su protesti, a na isti dan organiziran je i skup podrške/solidarnosti sa turskim narodom. Možemo reći da je okupljanje prvog dana ispred Parlameta bilo sasvim spontano i još sasvim neartikulirano, no ono što se desilo dan poslije, u četvrtak, iznenadilo je i ljude koji su prisustvovali samoj blokadi. Ne trebamo se zavaravati, jer je naša metoda bila jedina koja se može nazvati dobrom, odnosno učinkovitom akcijom tokom svih dosadašnjih protesta.

Ljudi su svojim tijelima, prsa o prsa sa policijom, blokirali sve izlaze iz zgrada. Ujedinjeni u blokadi, stajali su jedni spram drugih i jedni pored drugih, studenti, radnici, penzioneri, roditelji. Također, time svjedočimo činjenici da se ovim činom u medijski diskurs konačno može vratiti proletarijat. Kao što znamo, u antičkoj Grčkoj je najsiromašnija populacija bila izvan vlasničkih odnosa i javnih poslova, egzistencija siromašnih u državi i služenje njoj svodila se na biološku reprodukciju potomstva kao radne snage, tjelesnog uloga.

Polazeći od činjenice da i danas ljudi širom svijeta obavljaju rad sopstvenim tijelom, Eagleton smatra čudnim kada neko kaže da je proletarijat “nestao”, iako je sa dolaskom liberalne demokracije i neoliberalnom politikom duboko prekarizovan, te se kognitivno samoreciklira. Proletarijat je, ne samo na simboličkoj razini, pokazao da nikako nije odustao od borbe.

Danak smo na kraju platili gotovo potpunim izostankom tradicije otpora, krenuvši od toga da pojedine skupine nisu imale nikakvu međusobnu komunikaciju, te niko nije znao šta se dešava na kojem od izlaza. Zatim, znanje da se organizira plenum i organiziranje radnih grupa u potpunosti bi isključili potrebu za vođama, “stručnim” pregovaračima ili predstavnicima (koji i nakon niza protesta još uvijek jašu svoje konje od papira).

Nedostatak kulture demonstriranja uprizorenje je izostanka saživljavanja sa prostorom koji smo okupirali jer okupirani prostor jest naš autonomni prostor i tako ga trebamo koristiti. Izuzetak je, naravno, skupina koja je tu noćila sa srijede na četvrtak, koja je imala šatore, vreće za spavanje, društvene igre, instrumente i slično.

Dakako, radilo se o veoma različitim skupinama ljudi koji su participirali u blokadi, ali organizacija nije postojala ni na bazičnoj razini, osim par individualaca sa megafonima koji su se profilirali kao lideri protesta, s tim da su isti ti lideri (trebamo li reći da su redom bili muškarci?), u jednom trenutku pacificizirali situaciju riječima “ljudi situacija je komplikovana”, “dan je dug, noć je duga” ili “radite šta hoćete”. Politički logički aparat, dakle, još funkcionira po principu predstavničke demokracije u vidu lidera koji smo taj dan imali.

No uprkos tome, okupljeni na blokadi su odlučili ostati do “kraja” što je završilo deblokadom institucija u (in)direktnom posredništvu u pregovoru Visokog predstavnika Valentina Incka i okupljenih, ali već uveliko prorijeđenih demonstranata. Nakon višesatne blokade, iz Zajedničkih institucija su izašali svi “zatočeni”, naši političari kao i strane diplomate, uglavnom bankari i strani investitori.

KOGA SMO BLOKIRALI

Revolt nije stvar “narodnog divljaštva” ili “povijesne nužnosti”, već je prije svega “uprizorenje razloga i način govorenja”.
—(Jacques Ranciere)

Tokom cijele blokade, kao i u danima poslije, okupljeni demonstranti, kao i svi oni koji su ih podržali, insistirali su na dokidanju dominantnog narativa o etnički zasnovanom protestu protiv vlasti. Mogli smo vidjeti da su okupljeni uistinu insistirali na samo jednom zajedničkom cilju a to je konačni prestanak odugovlačenja u radu parlamentaraca.

No uprkos tome, vladajuće elite iz oba entiteta su pokušale dodatno ispolitizirati ovaj moment i blokadu Zajedničkih institucija okarakterizirati kao udar na srpsku političku elitu, što je dominantan narativ političke elite iz RS-a, dok su federalni zastupnici potencirali narušavanje dobrog imidža države BiH na međunarodnoj sceni. Izvještavanje i jednih i drugih zvaničnih medija tokom cjelokupne blokade pri tome se može okarakterizirati neprofesionalnim, pa i krajnje politički nepismenim.

Razumijevanje samog pojma mirnog okupljanja građana i građanki, kao demokratskog principa izražavanja neposlušnosti vlastima, i više je nego banalno. Potencira se svojevrsni strah u javnom mnijenju nazivanjem blokade “opravdanim građankim neposluhom” koji se možda pretvorio u “politički čin / zahtjev” čime se u krajnje politikantskom diskursu u konačnici radi na depolitizaciji samog skupa i predstojećih okupljanja. Revolt, ili sama blokada, kao i zahtjevi koji su upućeni vlastima, su od samog početka politički čin i kao takvi moraju biti prepoznati, a ne razblaženi depolitizirajućim diskursom.

No, ne smije se previdjeti i činjenica da uprkos svojevrsnoj međugeneracijskoj solidarnosti i ujedinjenu različitih socijalnih kategorija na skupu, ipak nije postojala jednakovrijedna artikulacija političkih zahtjeva. To se ponajbolje može sagledati u razumijevanju blokade stranih diplomanata/bankara i naših političara na jednom mjestu, oko čega su se i ponajviše dvojili okupljeni: da li pustiti strane investitore ili ići do kraja po cijenu narušavanja dobrog imidža BiH, kako su to ocijenili skoro svi političari. Ovaj moment ponajbolje prokazuje i nedoraslost bh. javnog mnijenja u razumijevanju stvarnih političkih činilaca našeg društva, a to pored zvaničnih političkih elita, prvenstveno jesu i bankari kao prvi poligon provedbe neoliberalne politike.

Pored ove blokade sa prvim zahtjevom za JMBG, protestna okupljanja su zahvatila cijelu zemlju: studenti u Banjoj Luci protestiraju za svoja prava, studenti u Mostaru također su izašli na ulice u četvrtak, studenti u Sarajevu izlaze na ulice u znak podrške pokrenutoj blokadi Zajedničkih institucija. Zatim nekolicina gradova (Zenica, Brčko, Bugojno, Jajce, Srebrenik, Prijedor, Travnik, Livno) koja sa istim zahtjevima izlazi na ulice.

Konačno se, na nivou cijele BiH, događa nešto što bismo, barem u jednom trenutačnom zanosu, mogli nazvati buđenjem proleterijata, ili onog već spomenutog prekarijata, koji ukoliko i nije politički osviješten, konačno artikulira neka od bitnih pitanja studentske populacije, radničkih prava, svih marginalnih socijalnih kategorija. Zauzimanje javnog prostora u tom smislu je indikativno i u načinu na koji ga propitujemo, zauzimamo i kroz njega artikuliramo pitanja zajedničkog javnog dobra. U tome se krije mogući ishod pokrenutog vala protestnih okupljanja u BiH.

S KIM ULAZIMO U DIJALOG

Demonstranti su bili odlučni u jednoj stvari, a to je da nema nikakvih pregovora sa zastupnicima, uposlenicima i stranim bankarima. Svaki put kada bi pojedini od uposlenika pokušao da izađe, to pravilo se i poštovalo. Dakle, osim što smo tu da se izborimo za prava djece Bosne i Hercegovine, ovaj protest (ustvari, protesti) duboko su ukorijenjeni u ukupnu socijalnu sliku najnižih slojeva društva i otpor nacionalističkim politikama koje su vođene nakon rata, a koje dolaze ruku pod ruku sa neoliberalnom politikom koju nameće Europska unija, odnosno liberalizacijom tržišta, već izvršenom kriminogenom privatizacijom te stalnim napadima na već stečena socijalna prava.

U dijalog se ne ulazi sa vladajućom klasom jer upravo u pitanjima borbe između dvije klase, pitanja klasne svijesti pokazuju se kao posljednji odlučujući element. Stoga, na našoj strani nisu ni mediji, ni profesori i intelektualci, ni sindikati, ako nisu došli odozdo, ili pak policija za koju su neki demonstranti uporno tvrdili da su na našoj strani što se pokazalo sa razbijanjem protesta gdje je pet demonstranata pritvoreno i ozbiljno ozlijeđeno, a nekolicina ih je već tijekom dana završila u ambulanti.

Ovo je momenat kada se klasa, kako Žitko piše, psihoanalitičkim rječnikom rečeno, pojavljuje kao traumatično mjesto jer nije nimalo slučajno da su termini; klasa, klasna borba, radnička prava ili plenum istisnuti iz medijskog, odnosno dominantnog građansko-liberalnog i nacionalističkog diskursa.

MOŽEMO LI ARTIKULIRATI VIŠE ZAHTJEVA

Okupljeni od prvog dana pred Parlamentom, kao i nakon okončane blokade, čine sve da se protestni “duh” zadrži i uključi što više ljudi, organiziraju se daljnji koraci i ciljevi, izvođenja akcija i slično. Već u petak, organizirana je protestna šetnja ispred SPUS-a (Studentski parlament Univerziteta Sarajevo), kao i u ponedjeljak. Procjenjuje se da je sa njima izašlo preko 2000 studenata i to je, barem brojčano, zadivljujuća činjenica.

U oba slučaja riječ je o partikularnom (zvaničnom) izlasku studenata čime se ne smije previdjeti činjenica da su bili okupljeni i tokom blokade i drugih dana okupljanja, no pitanje je da li se u partikularnim / zasebnim organiziranjima protestnih šetnji slabi moć ujedinjenih socijalnih kategorija. U konačnici, na koji način se artikuliraju pitanja studenata ako je glavna parola ispod koje se organiziraju “osuđeni na bosansku bolonju”? Jasno je da se time jačaju viktimološke pozicije bh. narativa, baš kao i onda kad su u studentskom pohodu na Muzej izjednačene replicirane parole o nastavku agresije na BiH sa zatvaranjem ove kulturne institucije.

Njihove kolege u Banjoj Luci demonstrirale su protiv kriminogene političke elite u entitetu RS, dočim su se od prvog dana, kao zvanično tijelo, ogradili od podrške protestima za JMBG u Sarajevu, izražavajući solidarnost sa srpskim zastupnicima u Parlamentu BiH. Time su studenti u Banjoj Luci potvrdili da usprkos tomu što izražavaju nezadovoljstvo sa radom zvaničnih institucija RS-a, ipak stoje na braniku odbrane “tekovina” ovog bh. entiteta, odnosno da je ustanak protiv srpskih političara u RS-u tek narativni korektiv njihovog entitetskog rada dočim je podrška istim tim političarima u neradu na nivou države BiH posvjedočenje etno-nacionalnog legitimiteta jedne od tri dominantne političke elite BiH.

To je samo jedan od pokazatelja nerazumijevanja konteksta u kojem se novouspostavljena neoliberalna doktrina realizira kroz potenciranje politika identiteta i pristupnih pregovora EU. Svjedočili smo i demonstriranju kulturno-identitetskih narativa kroz parole “Nećemo entitete, hoćemo identitete” ili kroz zazivanje ratnih narativa i traumatskih iskustava, jugonostalgije, čime se, možda partikularno, ali iz prizme pojedinih grupa cementira postojeće stanje podijeljenosti bh. društva bez razumijevanja promijenjenih političkih paradigmi i koncepta solidarnosti koja se organizira u ime jasnih političkih zahtjeva svih “potlačenih”.

Bez suvišnog patosa, koji bi prekrio trenutno “buđenje” naroda, okrenimo se jačanju solidarnosti i na ukazanim greškama, ili propustima, pokušajmo izgraditi novo iskustvo i ojačati koncept organiziranja protesta kroz principe direktne demokratije zasnovane prije svega na glasovima i zahtjevima “prezrenih na svijetu”.

Ni u kom slučaju minule događaje ne želimo romantizirati jer se i nije radilo o radikalnoj ideji i njenoj artikulaciji, ali vjerujemo da ima potencijal da se razvija na tragu otpora koji se dešava diljem svijeta – od Čilea preko Turske do Filipina. Iako bismo u ovom trenutku rado zazivali ujedinjene svih “prezrenih na svijetu” u artikuliranju više političkih zahtjeva pred Zajedničkim institucijama BiH, smatramo da je trenutno najradikalniji čin istrajati na jačanju nezadovoljstva pokrenutog zbog slučaja dvije navedene djevojčice, JMBG mora i treba do konačnog rješenja ostati prioritetni zahtjev sa pojačanom političnošću organiziranja i artikuliranja nagomilanog bijesa svih nas.

Uz dozvolu uredništva prenosimo iz Zareza

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

JMBG, Protesti