Preživjeti BiH

SMRTONOSNI SABUR: Sve se ovdje odvija sporo, samo se umire brzo

Piše: Marko Tomaš

Što znači hitno u Bosni i Hercegovini? Ništa, baš kao ni činjenica da je drugi svjetski rat završio prije 68 godina. I kako smo rat nastavili 4 i pol decenije nakon što ga je cijeli svijet završio tako je i nesretna gospođa Gagro na intervenciju mostarske hitne pomoći morala čekati sve do iza 8 sati ujutro

U ovoj zemlji sve se stvari odvijaju sporo, ali zato se brzo umire.

Naše kaskanje za svijetom je faktički postalo dio tradicije, dio naše autentičnosti, dio kulture. Kasnili smo s opismenjavanjem, gradnjom cestovne infrastrukture, s modernizacijom svake vrste. Sporost i navika kašnjenja nama je tako postala upisana u genetski kod.

SMRTONOSNI SABUR

Uzmimo za primjer nogomet. Ta je igra kod nas toliko usporena da je skoro pa neusporediva s onom koja se igra u ostatku svijeta. Sporo, dakle, trčimo i dodajemo loptu.

Žuti McDonaldsov znak u našu je zemlju stigao kasnije nego, na primjer, u Irak. I, kad je već hamburger slobode došao, budući je trademark nečega što nazivamo fast foodom, čovjek bi očekivao brzu uslugu. No, ne lezi vraže, prije ćete biti usluženi u nekoj mostarskoj aščinici u kojoj se satima krčkao japrak, nego u američkom lancu brze hrane. Zahvaljujući našoj sporosti, da imaju imalo pameti, McDonaldsovi markentigaši mogli bi se početi hvaliti da su oni zapravo slow food restoran.

Uzmite onda za primjer redove u bankama i sveopću sporost apsolutno svih službenika u javnim, manje javnim i privatnim institucijama. Uzmite, na koncu, za primjer javni prijevoz. Mislim, gdje vam još u Europi trebaju dva i pol sata da pređete pišljivih 111 kilmetara koliko ima od Mostara do Sarajeva? Čak su i ceste namještene tako da budu u skladu s našom unutarnjom i svakom drugom sporosti, ukočenosti, neželji da se krećemo niti da mijenjamo bilo što.

Srećem strance, razgovaram s njima i mnogima je od njih ta naša usporenost šarmantna. Ne znaju oni da su, zapravo, tradicionalni sabur i sporost ovdje odnijeli života skoro koliko i rat. Bilo koji rat. Na koncu, ne znaju oni i još jednu kvaku vezanu za našu sporost. Naime, kod nas su rezultati drugog svjetskog rata još uvijek neizvjesni. Cijeli svijet je ima tome 68 godina rješio taj rat, jedino se kod nas još razmatra tko je tu bio tko i tko je, jebiga, pobjedio i bio u pravu. Nisu to samo kafanske dileme, raspravlja se o tome i u državnim instuticijama.

Ispada tako, zahvaljujući našoj sporosti, da je cijeli period SFRJ bio samo primirje, razdoblje u kojem su, eto, partizani proširili slobodnu teritoriju od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Dođoše devedesete i mi nakon 4 i po decenije nastavismo drugi svjetski rat. Samo ovaj put bez ostatka svijeta. Što i nije neobično, jer mi i jesmo, kako smo to već zaključili sporiji u odnosu na taj, nalet ga bilo, svijet. Obrni okreni, nije se s nama zajebavati, jer mi smo pravednici, i kao takvi smo kao pravda, spori, ali dostižni.

Takva nam je, uzmimo još jedan primjer, i Hitna pomoć. Ona je, naime, kao i fast food u BiH. To što je pomoć hitna ili hrana brza u svom nazivu ne znači da ćete hamburger dobiti u roku dvije minute ili da će vam se ambulantna kola zaustaviti pred vratima 10ak minuta nakon poziva. I, dok, prije nego nastupi smrt, hamburger možete čekati i nekoliko tjedana, s hitnom pomoći situacija je nešto kompliciranija. Ima o tome jedna sasvim friška priča iz Mostara.

KO DOČEKA DOČEKA

Pedesetdevetogodišnji Živko Gagro u noći s 10. na 11.7., negdje oko 4 sata i 58 minuta počeo je doživljavati snažne bolove. Lijeva strana tijela počela mu se kočiti. U panici, njegova žena prvo naziva policiju, a odmah nakon toga i hitnu pomoć. Pospani operater hitne pomoći smirivao ju je i predložio, obzirom je žena navela da joj muž boluje od PTSP – a, da mu da lijekove za smirenje. Nemajući drugog izbora žena je mužu dala lijekove za smirenje da bi ga nakon sat vremena, negdje oko 6 sati ujutro našla kako nepomično leži na podu, između kreveta i stola u dnevnom boravku. Novi poziv hitnoj pomoći uputila je u 6 sati i 15 minuta.

Što znači hitno u Bosni i Hercegovini? Ništa, baš kao ni činjenica da je drugi svjetski rat završio prije 68 godina. I kako smo rat nastavili 4 i pol decenije nakon što ga je cijeli svijet završio tako je i nesretna gospođa Gagro na intervenciju mostarske hitne pomoći morala čekati sve do iza 8 sati ujutro, što je činjenica na koju ukazuje i liječnički nalaz o početku reanimacije. Gospodin Gagro preminuo je naredne noći, negdje oko 1 sat.

Budući sabur ljudi, naš narod, kad netko umre, voli reći: bilo mu je zapisano. Ne bi me začudilo da je takvo objašnjenje od mostarskih doktora dobila i obitelj Gagro. Ali slaba je to utjeha, jer će gospođu Gagro i njezinog sina još dugo mučiti pitanje da li bi Živko preživio moždani udar samo da je mostarska hitna pomoć došla na vrijeme, a ne dva debela sata nakon upućenog poziva.

Tako naša urođena sporost i nemarnost, naš sabur, odnosi ljudske živote u mirnodopskim vremenima. To je toliko učestala pojava da bi u krivični zakon trebalo uvesti odredbe po kojima je sporost kažnjiva. Znate kako ide, ako ljude ne možete mijenjati milom, onda morate probati silom, zakonskom represijom. No, zakonodavstvo i sudovi spori su kao bosanskohercegovački nogomet pa baš nitko ne vjeruje da će dočekati dan kad će pravda biti zadovoljena.

Tako i obitelj Gagro najavljuje da neće podnijeti tužbu protiv Hitne pomoći, iako je takvo što predložio i ravnatelj rečene ustanove, a kako bi se ustanovilo što se uistinu dogodilo.

Nije gospodinu Gagri puno vrijedila činjenica da je imao uredan JMBG. No, najgora stvar u svemu tome je da mu nije pomoglo ni to što je njegova žena uredno čak dva puta zvala nešto što se samo nominalno zove Hitna pomoć. Zajeb je što operater hitne pomoći na neviđeno daje lječničke savjete baš kao što je zajeb i činjenica da Hitna pomoć na lice mjesta stiže onda kad i američka policija u akcijskim filmova, onda, dakle, kad je već sve gotovo.

Džaba ti plaćati poreze, mirovinsko i zdravstveno. Ovo je Bosna i Hercegovina. Tvoje dijete neće dobiti JMBG kako bi išlo na lječenje, penziju, jebiga, tko dočeka dočeka, baš kao i Hitnu pomoć.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mostar, Marko Tomaš