SANEL MARIĆ MARA: Svakome sam svirao ko bi nam došao u kuću

Razgovarao: Marko Tomaš

Mladi ljudi željni kreativnog izražaja često nakon par neuspjeha padaju u depresiju i okreću leđa muzici. Da sam ja kojim slučajem to uradio nakon 100-tog razočarenja vjerovatno sada ne bih odgovarao na ova pitanja

Ono što kronično nedostaje glazbenj sceni u "regiji" jeste neka vrsta, da to tako nazovemo, pametne pop glazbe. Sjećam se, prije nekih desetak godina, pišući prikaz live albuma "Funkcija života u E - molu" za magazin BH Dani, Maru sam usporedio s bandom Coldplay, koji gaji upravo tu neku vrstu inteligentnog pop zvuka.

Marinu glazbu sam jednom drugom prilikom opisao i kao noir pop. Glazba je to koja iskašljava emocije, tamna i strašna, ali lijepa na način na koji tuga može biti lijepa. Za sada, on je jedini autor u BiH za kojeg možemo reći da svira pop glazbu.

Da se ne lažemo, svi ovi koje lako karakteriziramo kao pop glazbenike, zapravo su odavno prešli na mračnu stranu razuma pod svjetla diskoteka gdje se polugoli znojni klinci opijaju i revu na nekakve opskurne tupave poskočice, jer sva je pop glazba odavno postala turbo - mega - lajna - džip - utoka - pop.

Mjesta za odmjerene, pametne stvari u našem društvu odavno nema. Ali ljudi poput Mare i dalje stvaraju glazbu koja će kad tad, onda kad nam dođe iz dupeta u glavu, naći svoje mjesto pod suncem i u srcima ljudi i postati soundtrackom nečijeg života, baš kako je dosta dijelova mog života ozvučila Marina pjesma "Noći su dani moji".

Kad si prvi put uzeo gitaru u ruke, kakav je to osjećaj bio i da li je i danas isti?

Bilo je to kod rođaka, kući, tad sam je vidio prvi put, električnu gitaru, uživo. Bio je moćan osjećaj. Svoju prvu gitaru kupujem u, mislim, 3 ili 4 razredu osnovne škole. Tada sam bio ubijeđen da taj instrument poznajem savršeno. Svirao bih svakom ko bi došao u kuću. Njihovi izrazi lica nisu izgledali optimistično i bili su zgrčeni upravo onako kao kad popiješ gutljaj dobro ljute rakije.

Gajiš vrlo specifičan zvuk: s obzirom na tu činjenicu moram ti postaviti ono blesavo pitanje o tome tko su ti bili uzori u tvom razvojnom putu. Znači, koja te glazba zavela kad si bio klinac i koja te najviše prati kroz život?

Moj uzor u djetinjstvu je bio, a to je i ostao, Bruce Springsteen. I dan danas imam čitave kolekcije teka izlijepljenih plakatima Brucea. Sjećam se da smo prijatelj i ja imali specifičan ples karakterističan za prepoznatljivi Bruceov zvuk. Sada više niko tako ne pada uz muziku osim, mislim, mene i njega. Kako sam stario dolazili su i mnogi drugi izvođači: Pearl Jam, U2, SADE, DAVID GRAY, GEORGE MICHAEL s albumom OLDER i drugi. U zadnje vrijeme najviše mi odgovara muzika na koju nabasam slučajno i to neka chil out varijanta pa zablesam satima.

Album "VasDuh" je priča koja me navodi da te pitam koji su ti književni uzori i koliko tvoja glazba crpi energiju iz književnosti?

Kao tinejdžer sam se furao na tada poznatu mostarku književnu furku i Hermana Hessea. Generalno se ne mogu pohvaliti da sam neki vrsni čitalac, jer to uistinu i nisam. Uvijek sam više vremena posvećivao filmu tako da dosta tih nekih lucidnih, simpatičnih muzičkih ideja dolazi iz te vrste umjetnosti.

Vasduh je bio projekat koji je zahtijevao stvarno detaljnu analizu i izbor pjesnika i stihova. Počinje kao istraživanje zaboravljenih stihova, pjesničkih fraza koje više nisu u svakodnevnoj upotrebi u stvarnom životu. To mi se učinilo primamljivo i nekako čarobno, jer sam imao svu slobodu ovog svijeta. Jedan od pjesnika koji mi je upalio lampice kreativnosti je definitivno Avdo Hasanbegov Karabegović s pjesmom ˝Đul miriše proljetnijem dahom˝.

On je na jedan veoma lijep, jednostavan način, znao opisati emociju, ljubav, što mi se stvarno jako svidjelo. Kada sam završio melodiju i ukomponovao ovog skoro zaboravljenog bosanskohercegovačkog pjesnika postajem svjestan da će ovo što sam krenuo raditi biti nešto stvarno i nešto posebno. Kasnije nakon izvođenja ove pjesme mojim najbližim prijateljima dolaze i njihove želje njihovih najdražih pjesnika i to: Alekse Šantića, Maka Dizdara, Antuna Branka Šimića i drugih.

S istim albumom si, mnogi tako tvrde, ušao u vode nečega što možemo prilično neprecizno i možda neadekvatno nazvati "novi sevdah". Koliko po tebi takve ocjene stoje i što uopće misliš o cijelom tom novom životu sevdalinke?

Najednostavniji odgovor na ovo pitanje bi bio ne znam. Uradio sam nešto što je dobilo zvuk, melodiju na stihove koji su sami sebe komponovali.

Ne znam ni sam kako sam dolazio do stvaranja istih al' znam da mi je bilo super dok sam čitao i svirao. Mislim da su ti stihovi ustvari napisali melodiju karakterističnu  i svojstvenu za sebe same a ja sam tu  bio samo posrednik. Dal' to nazvati sevdahom ili nečim drugim stvarno ne znam. Vjerovatno dotičem sevdaha na neki način a da ga ni nisam ni svjestan,  jer, iskreno govoreći, uopšte nisam kompetentan pričati o sevdahu.

Novo ruho sevdaha i sevdalinke koje nastaje sada i koje se sve više širi podržavam iz jednog osnovnog razloga, a to je učenje. Mislim da ljudi na temeljima nečeg takvog originalnog i autentično našeg trebaju istraživati i raditi. Uostalom, zašto ne? S takvim pristupom imamo mogućnost sevdah proširiti i ponuditi svim generacijama  na svim prostorima ovog našeg malog svijeta zvanog Zemlja.

Kakvo je tvoje mišljenje o bosanskohercegovačkoj glazbenoj sceni i koji su ti najzanimljiviji bendovi i autori posljednjih 15-ak godina?

Mi u BiH imamo strašan muzički potencijal ali, nažalost, u većini slučajeva na tome se i završi. Zašto je to tako? Mladi ljudi koji imaju talenat i željeli bi ga razvijati veoma često dolaze do problema s finansijama, jer  je danas potrebno uložiti dosta novca da bi se snimilo nešto kvalitetno. Jedan od vodećih problema u ovoj sferi je i volja. Mladi ljudi željni kreativnog izražaja često nakon par neuspjeha padaju u depresiju i okreću leđa muzici.

Da sam ja kojim slučajem to uradio nakon 100-tog razočarenja vjerovatno sada ne bih odgovarao na ova pitanja. Razočarenja i problemi u ovom poslu na ovim prostorima su česti, konstantni i nezaobilazni i stvarno čovjek mora imati vanzemaljske živce (ako ih oni uopšte imaju), da bi se bavio i uživao u ovoj umjetnosti.

Međutim, umjetnik ili potencijalni umjetnik, u ovom slučaju muzičar, mora poravnati sam sa sobom i biti spreman uvijek i svugdje zvučati dobro samom sebi jer će tek tad imati samopouzdanje da taj rad prezentuje nekom drugom.
Ono što je se meni sviđa u BiH su ˝Lete štuke˝ i to s albumom ˝Proteini i ugljikohidrati˝ i, naravno, moj drug Damir Imamović.

Moram pitati kaniš li ikad ponovno snimiti neke sjajne stare pjesme i uklopiti ih u neki novu priču? Pjesme poput "Otvori se i diši", "Noći su dani moji" I dr., po meni svakako zaslužuju da ih se propisno snimi...

Naravno, to su pjesme koje će definitivno biti uvrštene u sljedeći album. Kada će to biti još se ne zna. Ono što sam sad odlučio raditi su singlovi, jer se u ovom dijelu mog života jedino njima mogu posvetiti u onoj mjeri u kojoj se volim  posvetiti muzici. Tada sam samo usmjeren na tu pjesmu i to me drži na zemlji. Vjerovatno je moguće da onda takav rad završi kolekcijom singlova kao jednim albumom.

Zanimljiva je tvoja skoro pa opsesija prirodom, zrakom prije svega, pjesme kao da govore o borbi čovjeka da prodiše, da uhvati zrak u skučenoj i fobičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka stvarnost... Ispričaj mi tvoju priču o vjetru, zraku, disanju...

Svoje djetinjstvo sam proveo u šumi, prirodi, u brdima. Tako da sam tu zaradio infekciju prirodom. Od tog momenta sve ostale pojave u stvarnom svijetu gledam na drugačiji način. Tada sam upoznao prirodu i svoje mjesto u njoj.

Kući bih odlazio samo na ručak i onda ponovo u lišće i vjetar. Nikad nisam odustao od šuma i prirode iako su sve oko mene uništili. Vjerovatno zato i nesvjesno pjevam o tome. Uvijek govorim o ljepoti onog što nam priroda daje al' evo i kod nas u BiH, gdje sve naprosto pršti od zraka i šume,  ljudi ipak žele grad i beton, to je tako.

Nedavno si među ljude pustio singl "S pričom u lišće i vjetar". Čini mi se da se time vraćaš nekakvom svom "izvornom" pop zvuku tako da me interesira što trenutno radiš i je li, da tako kažem, na putu neki novi album?

"S pričom u lišće i vjetar" je upravo to vraćanje samom sebi i prirodi. Vraćanje izgubljenim prijateljstvima i ljubavi. Trenutno sam završio muziku za pjesmu koja još nema ime i čekam riječi od prijatelja Ahme.

Sljedeći mi na red dolaziš ti, gosp. Marko Tomaš, još tebe nisam ukomponovao, a hoću. Zatim idu ostale nove pjesme koje sam završio i naravno neke stare o kojim smo već razgovarali. Sve to kad završim pa, eto, vjerovatno će biti dovoljno za album a da nisam ni svjestan.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Sevdah, Sanel Marić Mara